“Makivije, Makivije,
smaknu jednu, smakni dvije,
treću ne davi
pusti je neka javi.”
U nas se podosta rano na put kretalo. Već sa prvim tračkom zore zaprega je bila spremna. Valjalo je dobranih tričetvrt sata da se siđe dolamo Drini na glavni put ka varoši.
Najmlađi bijah od stričevića i nije bivalo često da idem sa nekim iz kuće na put, stoga sam se radovao kao pašče kad mi je majka moja Milenija kriomice rekla da ću sa đedom mi Živojinom i babom ići za Makivije u rodbinu koja je podaleko.
Ne merem se sjetiti kade je to tačno bilo, ali deran već bijah opasan, visok đedu skoro do srca, pa je znao zbijati samnom šale:
– Petko, ime đedovo, još malo pa ćeš mi u srce ući, još samo malko pa ću te zavoljeti. – štipao me za obraze svojim grubim izrađenim prstima. Volio je mene moj Živojin ponajviše od sve djece iz kuće, znao sam to – siroče, jedinče, samo s majkom, njime i stričevom familijom. A i ja sam njega volio kano oca, jer bih, vjerujem, oca mi Vidoja valjda tako volio da je ostao živ.
Nije nam ni kratak ni udoban put bio, tako vele đed i baba, ali meni bijaše toliko ostao u sjećanju, sve mi se urezalo, svaki kamen, svaki žbun, svaka obala niz Drinu, naš dolazak u kuću rođaka, đakonije kojima su nas gostili, djeca sa kojom sam se ganjao po guvnu, ….
Jedina stvar koju sam želio da zaboravim, ali nikada nisam uspio, je Gromiželj. Samo to ime je zvučalo toliko strašno i zloćudno, kao neka utvara, avet, neka sila nečista. Kada su me djeca rođaka pitala želim li ga vidjeti, pretrnuo sam i rekao da neću. Smijala su mi se djeca, zadirkivala me što me je strah. Kada ih upitah koje to, još više se stadoše smijati i začikavati me.
– Ajde s nama Petko, bog s tobom, nije to nikakvo biće, to je mjesto nedaleko od nas, moremo se igrati žmurke, ima vazde gdje se sakriti!
Gorio sam od želje jurnuti za njima, jer ne bijah navikao na ovako ravne poljane i sav taj prostor, u nas su sve bila brda i strmine toliko da se nisi smio pošteno ni zatrčati jer se ustaviti nećeš nigdje do dolamo u Drini! Razumijevši da je to mjesto, utrina obična, samo sa tako čudnim imenom, i sam sebi bijah smiješan pa pojurih za njima koliko me noge nose kad mi đed to aminova.
– Znaju đeca dokle smiju, ne brigaj se ništa strikane! – potapša ga domaćin po leđima i oni nastaviše piti.
Rekoše mi djeca da je Gromiželj močvara, tada sam prvi puta čuo za to jer u nas bijaše samo Drina i pokoji potočić ne dublji od članka na nozi. Pokazaše mi kuda ćemo se kriti i dokle se smije ići da ne bi potonuli u živo blato, još jednu stvar koju čuh po prvi puta u svome životu.
Vjerovatno što bijah nov, mene dopade da žmurim. Izbrojao sam valjano i pošteno koliko mi rekoše, pa pođoh da ih tražim. Tam vam, kojekuda sam bazao, trudio se da se ne odaljim odviše od mjesta brojanja jer ne znadoh kud bi. Nigdje žive duše. Učinjelo mi se i vjetar da je stao, i ptice da su ućutale što su pjevale do malo prije. Muk božji.
Pozvah rođake po imenima. Ma ni listić da se mrdne, ni glava da se pomoli. Nijedan žbunić naokolo se pomjerio nije. Vruće jeste bilo, al mene podiđe neka jeza. Utom začuh neko tiho mumlanje iz daljine, pa poče da se pojačava. Potrčah u tu stranu, al nikoga ni tamo ne bijaše.
– Dosta, neću više, jel me čujete? Nije mi merak više! – povikah, ali u vazduhu ostade samo moj glas i ono mumlanje koje se jednako ponavljalo.
Stadoh da se okrećem oko sebe u trku. Samo šiblje, žbunje i tanko drveće, a nigdje livade sa koje smo došli. U tom trku dođoh do nekakve bare, pokušah da je preskočim al mi noga upade i ja se sav iskaljah. To me je jašta još više zaplašilo i pođoh trčati kao da me đavo nosi!
U tom trku izbih do neke vode, kono neko omanje jezero. Sjetih se da ne smijem prilaziti zbog tog živog blata, kako su mi rekli da se zove, ali ja ne znadoh na koju stranu da okrenem pa ostadoh da stojim tu tresući se od strave. A ono mumlanje se sada pretvori u jednoličnu pjesmu kojoj već polako razaznah riječi:
“Makivije, Makivije,
smakni jednu, smakni dvije,
treću ne davi
pusti je neka javi.”
Nad vodom se ujednom ukazaše tri prilike u bijelim „aljinama, tri djevojke ne znade se koja od koje ljepša, kono da eto samo tako lebde u zraku nad vodom. Potom jedna poče da se spušta polako u vodu i da tone jecajući, druga isto tako za njom, a treća se vinu visoko visoko ka suncu i nestade mi iz vida.
Nijesam diso. Nijesam trepnuo. Nijesam se pomjerio s mjesta. Strah me je prikovao za zemlju i noge nisam osjećao. Ujednom sve poče da se vrti oko mene u krug i posljednje čega se sjećam je bijela aljina koja mi se omotava oko vrata.
„““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““““
– Dobar je Živojine, dobar je strikane, ne boj se! – isprva sam začuo glas rođaka u nekoj magli. Onda sam osjetio da me neke ruke podižu i nose trčeći. Nijesam mogao još da otvorim oči. Kada sam najzad to uspio, ležao sam na klupi u kući rođaka dok su svi bili na nogama i oko mene. Umili su me ladnom vodom, đed me je stegao u svoje ruke tako snažno da pomislih da ću pući, baba je samo jecala iza njega.
– Ime đedovo, šta bi to delijo?! Bog hvaljen i današnji svijetac da te nađosmo! – vidio sam mog Živojina kako se trudi da ne pusti suzu. Opet me zagrli jako i uze za ruke.
– Šta ti je to u šakici? Dajde da vidim. – otvori s mukom moje zgrčene prste u kojima sam stezao izgužvani blatnjavi komad bijele aljine. Kad ga ugledah, usporeno počeh da izgovaram onaj napjev:
–“Makivije, Makivije,
smakni jednu, smakni dvije,
treću ne davi
pusti je neka javi.”
Svi oko mene ustuknuše i uzvaše Boga! Jedino đed i baba ostaše uz mene , pa podigoše pogled ka rodbini koja uzmače.
– Šta je!? Govorite tako vam Boga! – uzviknu moj Živojin na njih.
Djeca počeše plakati i vikati u glas da me nijesu vodili na rit, da se kunu Bogom da nisu išli tamo kud se ne smije.
Moj Živojin se diže i zgrabi domaćina za kragnu košulje, pa mu se unese u lice:
– Šta vele djeca!?? Kud se to ne smije? Kud mi je bio Petko? – zareža prijeteći mu.
– Nemoj striko, znaju djeca gdje se ne smije, ne lažu, ne bi ni nogom kročili tamo, niko od nas ne bi!
– Govori! – izdra mu se đed u lice.
Ukućani se sašaptavahu, pa domaćica bojažljivo pusti svoju djecu iz stiska i tiho prozbori svom čovjeku:
– Dela! Kažider mu! Neka zna, sad kada je sve na dobro izašlo.
Domaćin obrisa graške znoja sa čela, pogleda mog Živojina sa tjeskobom, pa sjede, uli rakije oboma i poče da kazuje:
– Znadeš, nasuprot našeg imanja nalazi se Gromiželj. To je močvara, znadeš, sa živim blatom i muljem koji čas posla proguta čovjeka da mu ni trag ne ostane. Naša djeca veoma dobro znaju dokle smiju da idu kada se igraju i ja ti se kunem da ga tamo nijesu vodili sigurno!
– Nijesmo, nijesmo! – zakmečaše djeca iza njega.
– Eto! I ja im vjerujem. A znadeš zašto im vjerujem? Zato što svi slušamo od malena tu priču kako su se na današnji svijetac, na Makivije, tri djevojke pošle šetati tamo i upale u to blato, u močvaru, nekakav vrtlog je progutao dvije djevojke, a treću poštedio da ostane živa i da ispriča šta se zbilo. Ove dvije nikada nijesu pronašli, a ta treća koja je pretekla poludila je i stalno ponavljala ovu pjesmu što je Petko izreče maločas! Svi ovde znadu da se na Makivije na vodu ne ide, pa ni naša djeca tamo bome sigurno nijesu išla sa tvojim Petkom. A kako se on sam od sebe nađe tamo i otkude mu ovo u ruci, to samo Bog svijeti zna. On ga je i sačuvao, slava Bogu! – završi svoju ispovijed domaćin i svi prisutni u sobi se prekrstiše.
Đed i baba se zgledaše, on polako ustade, uze ono parče bijele aljine i priđe ognjištu pa ga baci u vatru. Prekrsti se, postaja malo pa reče:
– Idemo kući. Odmah!
Niko ne progovori ni riječ. Niko se ne pomjeri osim moje mene i babe, ustadosmo i krenusmo za đedom polako. Domaćin krete da nas isprati ali đed ga ustavi:
– Ne treba. Sjedi. Zbogom! – izgovori oštro i mi izađosmo bez pratnje. Hodali smo ćutke, a iz daljine se začu melodija
“Makivije, Makivije,
smakni jednu, smakni dvije,
treću ne davi
pusti je neka javi.”
– Đede! Baba! Čujete li??! Eto je pjesma! Nju sam čuo! – viknuo sam pokazujući u pravcu odakle je dolazila.
Đed i baba se prekrstiše i nastaviše hodati vukući me za ruku. Okrenuo sam se još jednom iza sebe, a bijeli komad tkanine je lepršao u vezduhu penjuči se sve višlje i višlje.
