Vijesti u svim dnevno političkim medijima su da se u jednom dijelu države u knjigama istorije veličaju zločinci, dok se sa nekim sličnim vijestima samo s drugim imenima u susjednim regionima slične vijesti prenose. Učenici zaključuju da ne treba učiti “lažnu istoriju”, mladi ne upisuju studij o kojem više znaju njihovi roditelji, djedovi i mediji nego univerzitetski profesori i njihove knjige. Poslovica iz naslova teksta postaje prevaziđena.
Vijesti iz lifestyle rubrika javljaju da u Finskoj, ali i u nekim evropskim zemljama djeca više ne uče pisana slova. A baš su skandinavski narodi na dobrom glasu po uspješnom obrazovanju, te je ta vijest zanimljivost i šok. Bar onima koji su učili o Ćirilu i Metodiju, feničkim pismima, zapisima na stećcima, poznavanju i korištenju dva pisma… U konačnici i vjerske knjige se temelje na postulatu “I bijaše riječ”, a prošli režim balkanskog regiona se dičio uspješnim procentom opismenjavanja naroda.
Sve spomenute vijesti slute mnogo toga, a i ideju da je istorija postala nepotreban dio školstva. Datumi se uvijek mogu provjeriti na internetu, a uglavnom i trebaju samo za učešće u kvizovima. Što se tiče činjenica, njih svakako pišu pobjednici, pa je upitna i njihova vjerodostojnost.
Ali, ipak “ukidanje istorije/historije/povijesti” zvuči zastrašujuće, čak i narodu koji se ne može dogovoriti ni o njenom nazivu.
Da li izučavati sve do prije 100 godina? Ili 200 ipak kako bi izbjegli nametanja uvjerenja? Do prije posljednja 2 ili 3 rata? Prije vremena savremenika i njihovih 2-3 reda predaka? Ne znam, ali shvatih zašto (mi) je istorija bitna i kako bih predložila da me neko nekad pita.
Zadržala bih istoriju kao školski predmet, ali umjesto učenja po epohama, podijelila po segmentima. Istorija umjetnosti, književnosti, ekonomije i bankarstva, sporta, korupcije, politike… Po razredima i uzrastima učenika bih podijelila kategorije, a program bi osmišljavali zajedno nastavnici, učenici i srodne struke. Zar ne bi bilo zanimljivo na početku tromjesečja, napraviti plan koja grupa učenika ide u arhive i biblioteke, koja traži knjige, internet sadržaje, filmove, drame, kulinarske recepte i sve što je vezano za određen segment. Koristio bi se sigurno i chat gpt, ali preostale grupe bi bili korektivni faktor. I tako bi se stvorila istorija zajedničkog učenja nastavnika i učenika.
Zašto sve toliko naopako? Neki bi se zainteresirovali za način gradnje, a svi bi shvatili o njenom značaju. Naučili bi kako su preci na teži način shvatili razliku od pećina do nebodera, od sojenica do solarnih panela… A novi učenici bi možda ozbiljnije shvatili vrijednosti građevina koje vijekovima odolijevaju svim utjecajima, fascinantne su i dan danas svojim parametrima uvažavanja vjetra, sunca i padavina. Vjerovat je da bi se u tom slučaju teže odlučili da ostave grafit na njima, a još teže da je sruše iz bilo kojeg razloga.
Istorija politike i ekonomije uz vanjske saradnike bi mogla animirati učenike u slijedećem tromjesečju i prikazati im da politika nije nužno loša i pogrešna, a ekonomija dosadna i suhoparna. Od grčkih vremena, politika je bila znak društvenog angažmana za napredak zajednice. Ekonomija kroz vrijeme je donosila napredak ili sve recesijske krize, te je samim time značajna za kvalitet života i učenika i odraslih. Slikoviti prikazi bi pojačavali efekte filmova i serija koje đaci gledaju.
Istorija jezika i umjetnosti može izazvati želju ili interes đaka ne samo zbog popularnosti pomenutih profesija, već i da otkriju koliko su značile za društvo. Od poslovice “Hljeba i igara” možda do percepcije da je preuzimanje i slanje nelegalno preuzetih sadržaja pogrešno.
Posljednje tromjesečje bi mogla biti istorija korupcije. U visoko koruptivnim društvima, ovaj segment bi se mogao ponavljati kroz cijelo školovanje. V razred šta je korupcija, VI razred kako se otkriva, VII kako se sankcioniše, a VIII koje su moguće posljedice. U srednjoj školi ponovljanje gradiva.
Možda se novim pristupom obrazovanju animira bar dio učenika i nastavnika, ali bar bi školovanje postalo zajednički projekat u kojem bi međusobno učili. A ne samo brinuli da li je čas 45 minuta ili kraće, stiže li se program i norma…
Mudro je zapravo društvo koje meni na da mogućnost reforme. Ideje su preskupe kad je alternativa ukidanje pisanih slova kako bi se smanjio stres. Sreća, pa me Finci ne razumiju.
