Treća godina srednje škole. Proljeće traje. I trajaće još. Ljetni raspust polako se približava. Prva klupa do katedre. Mjesto rezervisano za njih dvoje.
Milan i Katarina.
Dječak sa sela i gradska djevojka. Dijele školski pribor kao da se poznaju cijeli život. Zalogaji sendviča uvijek budu pojedeni po pola. Pola njoj, pola njemu. Dobri su drugari oduvijek. Katarina bi govorila da je pravog prijatelja pronašla u Milanu. Raznorazni pokušaji sklapanja prijateljstava dovodili su je do očaja. Šta ćeš, nije se moglo stati na zelenu granu.
Roditelji su tražili nešto. Nisu ni sami znali šta su tražili. Katarina je znala da to ne može da ispuni u datom trenutku. Milan ne traži ništa. Ne očekuje ništa. Prisutan je. Postoji u njenom životu, životu u kome je njegov zadatak da bude njena sigurna luka. Njemu se otvara. Povjerava svoje strahove i boli.
Njeni roditelji su otac Andrija i majka Ceca. Svako ko ih poznaje, može da potvrdi jednu tužnu činjenicu. Njih dvoje kao da joj i nisu roditelji. Sjene koje su je rodile, odgojile do određenog vremena. Tokom ostatka, neka se snalazi sama. Barem tako oni kažu kada razgovaraju o njoj. Pričaju o Katarini kada ona nije tu. Kada piju kafu. Čitaju novine.
Ceca svojoj ćerki nije davala slobodu izbora kada joj je najviše trebala. Katarina je morala biti dobra. Ćutanjem je liječila svoje rane, jer nije imala kome da ih rida.
Milanove oči. Dva zelena, krupna smaragda. Kada pogleda Katarinu, u svom pogledu nosi i njenu i svoju tugu. Zajedničku tugu. Njegov pogled prodire u Katarininu srž. Jeca na njegovom ramenu. Natapa majicu koju su mu juče njegovi kupili od dnevnice. Izvinjava mu se. Njen struk se izvija ka Milanu.
Grli ga svojim čvrstim, a opet tako nježnim rukama. Njen Milan. U sebi, na sebi, sa sobom. Nosi sreće i radosti. Ljubi je u čelo. Njegov vreli dah probija bubne opne. „Moja si. Sve si moje.“
Izgovara to nježno. Tiho.
Ona to zna.
Katarina zna sve.
Katarina drhti od dragosti.
Milan izlazi sa njom u ženski toalet, ozaren. Umiva joj lice, oči, kvasi joj vrat. Posmatra njeno lice u ogledalu. Oči crvene od plača.
Bubuljice su obrasle na obrazima poput mahovine. Tijelo joj se trese. Jedva se drži na svojim tankim nogama. Milanov dlan prelazi duž njenog vrata. Masira njene umorne nervne završetke. Polako. Kao da dodiruje staklenu figuru, a ne djevojku.
Gleda u njene oči. Blagi osmijeh na uglu usana. Katarina se smije. Katarina se smije! Grli ga. Posmatra njihova tijela spojena u odrazu.
Milan ne zna kako da se ponaša. Ne zna šta bi izgovorio, a da ne povrijedi njena krhka osjećanja. Ćuti. Posmatra svoju Katarinu. Njegovo biće joj se primiče. Odveo bi je van škole, van velikog, glupog grada, samo da je dovoljno lud da to i učini.
Katarina stoji naslonjena nad umivaonikom.
U Milanovom naručju ne mora da traži ništa. Ni izlaz, ni opravdanje, ni bijeg. Diše. Tišina nije prazna. Ne boli. Ne ostavlja ožiljke. Podiže pogled prema njemu, pomalo nesigurna. U očima spavaju suze, ali iza njih, krije se tračak nade.
Ne zna kako da izgovori ono što je planirala. Ne zna kako se to radi. Njegove ruke su i dalje oko nje. Odmakla se toliko da vidi njegovu figuru.
Šapuće mu: “Nisam navikla da me neko zaista vidi. Navikla sam da moram sve da osjećam sama.”
Milan je klimnuo glavom, razumjevši sve što mu je izgovorila. Obećao joj je: “Ne moraš više biti sama. Ne dok sam ja tu. Moja si. Sve si moje, Katarina.”
Njena ruka dotakne njegovo lice. Sumnjala je da joj se Milan samo priviđa. Sada, dok ga gleda tako nasmijanog, nikada joj nije bio bliže. Zvono prekida trenutak. Razrednica se zabrinula gdje su njih dvoje zaglavili cijeli čas.
Čuli su njen promukli glas kako ih doziva: „Milaneeee, Katarinaaaaaa, šta radite toliko dugo, zapisaću vas!“
Koračali su hodnikom, rame uz rame, sa osmijehom na licu. Katarina mu nije izmicala, kao što je to činila nekad. Išla je u korak sa njim.
