Ali, pitam se šta još odgađamo puni više od 5 minuta. Jutarnju kafu, odlazak na posao ili bilo koju obavezu i plan, susret s ljudima, vrijeme s porodicom… Znamo kad postavimo alarm zašto je to baš tada, te šta je poslije toga plan. Ujutro nam se san ipak čini prečim što je vjerovatno tačno.
Da li ipak odgađamo i druge obaveze i želje? Izvjesno je da pomjeramo, zbog ko zna čega, jer život nije pravolinijski. Vjerovatno zbog važnih stvari, ali vrijeme s porodicom, odmor, druženje s dragim ljudima, odlazak ljekaru… ne bi trebali često imati važniji razlog za odlaganje.
I ne znam odgovor, jer vremena obično ima dovoljno osim u posljednjim ispraćajima. Do tada se mogu izmijeniti prioriteti. Štaviše, često je poželjno preispitati ih.
Snooze opcija je sjajna za radne navike i stizanje rokova. Ne bih je se odrekla, ali da li bi se roditelji lakše budili ako kao alarm postave dječije glasove, a za snooze kako ruže djecu kad kasne? Da li bi bilo ugodnije ili brže buđenje?
Da li bi studenti i učenici brže ustali, ako snooze budu imena profesora ili preostalih ispita?
Zaposleni imaju toliku paletu mogućnosti upozorenja od “ode procenat plate, ako opet zakasniiš” ili “tražiš li otkaz?, ali treba biti oprezan. Posljednji primjer se možda previše dobro uklopi u smišljanje izgovora za nastavak sna.
Možda odgovor saznamo kad se naspavamo.
