Nosim tvoje praznine
u notnom sistemu straha.
Po njima dani dobijaju ime.
Ti si onaj iz stvarnosti
koja drugima ništa ne znači.
Baš ništa.
Kroz krvoprolivena srca,
tugujem ljude i njihove linije
koje na sebi oživljavaju note.
A ti si opet onaj
koji uzdiže pepeo
iz svake ukaljane čestice smrti.
Kao leptir kroz umorno nebo.
Čak i tvoje tišine
bolje komponuju snove
nego Bahovi virtuozno isprepleteni prsti.
Ti si onaj što okamenjuje smrti
kad im doleti sumorna tuga.
Nosiš naučno objašnjenje
za stihove razuzdanih iskri
i lepršavih traganja tajanstvenosti.
Ali nikad ga ne nosiš u oku.
Postaće bolno ako saznaju da postoji
drugi svijet koji ne traži smisao.
Jer traganje vječito gubi odgovor
na jednosmjernom putu ljubavi.
Koliko lica esencija želje
presvuče u toku beskraja?
I ko je tu kome veća tajna…
Mi njima
ili oni nama?