Na Vrbanja mostu sedam dana su ležali,
leševi. Mrtvi.
Jedno pored drugog, njezina ruka na njegovom srcu.
Drugi su prolazili, gledali, šutjeli.
Tek bi se koji zalutali golub sa Baščaršije sažalio nad njima,
zapjevao odu žalosnu, pustio izmet.
I dalje su odzvanjali ispaljeni metci,
čuli njihovi krici, smijeh vojnika.
Vojnika koji su, samo, činili svoju dužnost.
Ali mi ne čujemo!
I dalje.
Mi prolazimo, gledamo, šutimo.
Kao da se ništa desilo nije.
Zvijeri!
Šutimo!
Šutimo!
Jer smo ih mi ubili.
Jer šutimo.
Zvijeri!
Stavljamo maske, glumimo karnevale.
Ne poznajemo vlastitog druga,
okrećemo leđa od prijatelja,
pljujemo po komšijama, po susjedima.
Zašto, zvijeri?
Jer šutimo.
Jer nisu kao mi.
Jer nisu naši.
A čiji su?
Nisu, valjda, njihovi?
Čekaj, trenutak!
Tko ste vi?
Tko su oni?
Tko si ti?
Šuti. Samo šuti.
Nastavi klimati glavom.
Potrči! Pobježe ti stado.
Kliker ti udario u glavu.
Pohlepa, mržnja, zavist, ljubomora –
neke nove vrijednosti, jebeno vrijeme.
Uzvišene nacije, arijevske rase.
Prošlost kuca na vrata.
Šuti! Otvori!
Niko te ništa nije pitao.
Stavi masku, trči . . .
Kao da se ništa dogodilo nije.
Zvijeri!
Pa, dobrodošao!
Ne, ne, ne dajte se vi omesti.
Slobodno, nastavite.
Šutjeti.
Ludo radovanje.
Uzaludno, bolje rečeno.
Zvijeri!
Nastavite šutjeti, ovdje, na nepravdu, na zločin, na rat.
Takvima su sigurno vrata raja širom otvorena!
Nastavite vrtjeti kukovima pod palicom velikih dirigenata,
slijediti njihove ideje, o otadžbini, snazi, zajedništvu.
Trčite tamo gdje vjetar puše – manje je otpora.
Zvijeri!
Šutim! Šutiš! Šuti!
Šutimo! Šutite! Šute!
Što smo htjeli, to smo i dobili.
Jebe nas ko’ stigne.
Jer šutimo.
Začepite, kasno je!
Zvijeri!
Uživajmo sada, u plodovima naše šutnje.
Jedimo izmet golubova, pjevamo pod šibicom dirigenata.
Začepi gubicu!
Šuti!
Osmi je dan leševe odnio komunalac,
krv saprala kiša, a buku smirila pjesma vojnika.
Vojnika koji su, samo, činili svoju dužnost.
Mi niti smo što čuli, niti vidjeli.
Nama je samo rečeno, da mi ovdje šutimo.
Pa ipak, nismo mi ljudi, mi smo tek obične zvijeri.
