Danima i noćima su same
reči mojih misli iz teške glave,
misli tudje sreće, moje tame,
jedne misli daleke, nebom plave.
Ja ih drugima delim, tako ih uselim,
jedino kako dušom samo umem
kroz stihove svoje pesme velim
sve ono što usuditi se smem.
Na dnu duše nemir za sobom ostave
kad na zapadnoj strani mog sveta zadju.
Čvrsto me drže budnim, izmedju sna i jave,
dugo, a ja lutam dok me opet ne pronadju.
Postoji li kakav put za beg
od njihovog zagrljaja, ruku
hladnih kao ove zime sneg
u neku mirniju i tihu luku?
Svetlom okupano i mišlju tihom,
prožeto, trazim na svetu mesto
gde oluja pesmu ne radja stihom
i gde bih mogao ja boraviti često.



