1. VRIJEME ZA PROMJENU
ANNA
Gledam u ekran laptopa ispred sebe. Odradila sam sve, još samo trebam poslati ovaj zadnji email i prihvatiti posao. Rekli su da mogu započeti odmah u ponedjeljak. Zašto se onda nećkam? Znam dobro zašto se nećkam… Idem tamo gdje se nitko pri zdravoj pameti ne usudi ići, bar ne čovjek – u Dolinu Vukova.
„Cuba libre – Cuba libre…“, vrtim prstima čašu. „Za sve si ti kriv!” Pijana sam kao letva. Ne znam koliko sam ih uopće popila. Počela sam popodne, nakon što sam uletjela šefu u kancelariju i dala izvanredan otkaz, a sada je već duboka noć. Nisam baš mjerila. Zapalim cigaretu i razmišljam. Dolina Vukova? Da ili ne? Prst mi je na tipkovnici, ali nemam hrabrosti poslati email. Moje životne odluke su uvijek bile dobro izvagane, proračunate. K vragu, ja sam inženjer, mi drugačije niti ne znamo, ali ovo? Dolina Vukova… krajnje je riskantno. Popijem dobar gut i ne mičem oči s ekrana. Dolina vukova…da ili ne? vrtim isto pitanje u glavi. Trenutno mi se čini kao jedino rješenje, možda ne jedino, ali nedvojbeno najbrže.
Vraćam pogled na čašu. Cuba libre – jedan od poznatijih koktela današnjice i moj večerašnji kompanjon. Nisi popularan poput Bondovog Martinija – potresen, ne promiješan, ali jebat ga, sve sastojke imam doma; rum, Cola i limeta. „Hahaha…”, nasmijem se na glas. Nakon toliko popijenih, odjednom mi je sve nekako ravno. Razmišljam i dalje o koktelu umjesto o svojoj budućnosti. Nebitne činjenice su svakodnevica mog života. Imam fotografsko pamćenje i ne mogu si pomoći što pamtim sve, i bitno i ono nebitno. Ako ništa drugo, puno mi je pomoglo tijekom mog teškog djetinjstva.
Cuba libre je nastao negdje oko 1900. godine, nakon Španjolsko – američkog rata kada je Kuba stekla svoju neovisnost od Španjolske. Toliko jednostavan, a toliko ukusan. Priča kaže da su američki vojnici na Kubi slavili pobjedu s mješavinom Coca – Cole i ruma. Postoji čak i anegdota da je američki kapetan naručio piće uz povik: „Por Cuba Libre!” što znači – za slobodnu Kubu! Tako je koktel i dobio ime. Eto, to sam sada ja. „Slobodna!” povičem na glas.
Volim Cuba libre. Vjerojatno neću toliko ujutro, ali sada mi paše. Otupljuje moj racio i sve misli vezane za Kevina, mog bivšeg dečka i bivšeg kolege s posla. Pogledam u mobitel koji je isključen. Vjerojatno je zvao, ali nije me briga. Ostavila sam ga, ne želim ga više nikada vidjeti. Naša veza je završena! Amanda je bila u pravu kada me upozorila da je on običan manipulator, lažljivac i kurviš. Da sam ju samo poslušala! Ljuta sam na samu sebe što sam toliko dugo odbijala vidjeti. Ulovim se za tjeme i lagano masiram prstima. Povučem dim cigarete. Osjećam se jadno, ali nisam tužna, bar ne zbog Kevina. Više zbog posla nego zbog njega. Izigrana sam i ljuta, ali ne i slomljenog srca. Amanda je opet bila u pravu kada je tvrdila da ga ne volim. Voljela sam ideju da ga volim, ali u stvari, ne volim ga. Slegnem ramenima. Mogla sam ju nazvati, podijeliti svoje brige s njom. Ona je moja jedina prijateljica, iako sam ju upoznala preko Kevina. Bilo bi mi lakše i bolje, bar bi me nasmijala, ali onda bi mi rekla da ne odem, da ne bacim u vjetar sve godine koje sam provela u firmi. „Ah”, izdahnem teško. Bolje je da se maknem. Ne bih mogla podnijeti da ga gledam svaki dan. Nešto me vuče da odem i započnem novo poglavlje u svom životu.
Čujem mrmljanje. Okrenem glavu prema izvoru zvuka. To je samo Mojito, moj pas, mješavina maltezera i još nečeg. Hemingway je preferirao Mojito, a ja volim Hemingwaya. „Nisam te mogla nazvati Cuba libre“, dižem čašu prema njemu. Mali i žuti, slatko ružan – poput mene. Pronašla sam ga na cesti, samog, kako se bori za vlastiti opstanak. Trebao je nekog, zato sam ga uzela doma. Jednostavno ga nisam mogla ostaviti jer sam u njemu vidjela ono nešto što stalno tinja u meni, borbu za opstanak. Bio je srčan i vjeran, zaslužio je svu ljubav ovog svijeta. I ja sam bila takva, srčana, vjerna i….glupa. Teško uzdahnem, a zatim vraćam pogled na monitor. Hajde da budem glupa do kraja. Uzmem još jedan dim cigarete, a zatim stisnem „šalji”. Gotovo je, prihvatila sam posao. Sutra putujem u Dolinu Vukova.
Ponovno čujem mrmljanje. „Da, da…”, govorim Mojitu. Podsjeća me da je vrijeme za spavanje i slažem se s njim. Pogledam na sat, već je 3 ujutro. Previše sam popila, definitivno, a sutra me čeka put. Gasim cigaretu u punu pepeljaru. Previše sam i popušila, toliko o mom prestanku. Znam da će mi ujutro biti slabo, ali sada se osjećam OK. Vrijeme je za promjenu!
Lagano otvaram oči – jedva. Budi me zvuk alarma. Blaga jutarnja svjetlost navire kroz škure prozora, a meni djeluje poput reflektora. Pokrivam se preko glave. Još samo pet minuta, pomislim u sebi. Glava mi je kao balon, usta su mi suha. Osjećam se grozno, kao da me netko tukao cijelu noć. Znala sam da će biti tako. Nikad nisam pribjegavala alkoholu za liječene svojih rana, a zaista ih imam previše, ali sinoć mi je bilo potrebno. Kada sam konačno pomislila da sam pronašla sreću, da imam nekoga, pljuska! Ne želim razmišljati o Kevinu, jer je sada gotovo. Njega više nema u mom životu, kao ni mog starog posla…pogledam oko sebe, a niti ovog stana. Odjavila sam sve!
„Vrijeme je”, kažem sebi na glas. „Ustaj, popij duplu kavu i kreni, napravila si što si napravila, prihvatila si posao!” Svaka je promjena dobra. Gore ne može biti, ili može? Možda očaj, potpomognut alkoholom, i nije bio najbolji saveznik u donošenju krucijalnih životnih odluka poput prekida s dečkom, davanja otkaza, raskida ugovora o najmu stana te prihvaćanja posla u drugom gradu, ali sad je sve to iza mene. Povratka više nema. Lijeno ustajem i direktno ulazim u tuš. Podižem lice prema gore i puštam da me hladne kapi razbude. Možda mi izliječe i mamurluk. Bilo bi mi puno lakše jer je put do Doline Vukova dug, naročito autom. Moje misli mi i dalje ne daju mira, jer nikada nisam napravila nešto ishitreno, bar ne u tolikoj mjeri. Sada, kada razmišljam o svemu, više nisam toliko hrabra kao sinoć, a još manje sigurna u svoju odluku. Dobro da sam sve odradila online, čak sam i s Kevinom prekinula preko poruke. Nisam htjela nikoga gledati u uživo, osim svog bivšeg šefa. On je dobar lik, zaslužio je da mu se usmeno ispričam. Razumio je, nije glup. Laknulo mi je što mi nije zakomplicirao cijelu situaciju. Očito su na poslu svi znali, naravno, svi osim mene, da Kevin vodi dvostruki ili čak trostruki ljubavni život.
„Ovca”, kažem sebi u brk.
Trenutačno mi je najvažnije maknuti se što dalje od njega. Tresem se na samu pomisao, ali to su živci. Na poslu sam živjela u njegovoj sjeni, iako smo sve projekte radili zajedno. Kada kažem zajedno, ja radila, on ih prezentirao. Vječito se kitio mojim perjem, a ja sam to dozvoljavala. Nemam puno toga za izgubiti, tješim se.
Polako izlazim iz tuša, omotana samo ručnikom. Hladno je, ali hladnoća mi odgovara. Gledam svoj odraz u ogledalu. Ne izgledam baš najbolje. Moja tamna bob frizura je vidjela i bolje dane, moje zelene oči su upale, a moje tijelo… Ne želim ni razmišljati. Navlačim na sebe tamne traperice i široku majicu s kapuljačom – moj standard. Nikada mi nije pretjerano bilo stalo do vlastitog izgleda. Svjesna sam da nisam ružna, ali nisam ni lijepa – samo obična.
Pijem jaču kavu i gledam u kutije koje moram staviti u auto. Sav moj život, sveden je na tri kutije. Čujem lavež. To je moj Mojito. Kao da me nekako čuo. „Dobro jutro ljubavi!” kažem mirnim tonom, a zatim stavljam šalicu u sudoper. Ako želiš ljubav, nabavi si psa. Smiješak mi se pojavi na licu. Tri kutije i mali mješanac. Moram krenuti.
„Šupak, šupak, šupak!” izgovaram kroz zube gurajući zadnju kutiju u auto. Mojito strpljivo čeka na suvozačevom mjestu i pravi se da spava. Po mom glasu zna da sam nervozna.
„Bar si se mogla pozdraviti sa svojom najboljom prijateljicom”, čujem glas iza sebe.
Brk mi pobjegne u smiješak jer znam čiji je to glas. Lagano se okrenem i ugledam ju – Amanda. Stoji u svom punom sjaju, kao uvijek – savršena. Podsjeća me na Samanthu iz Sex i grada kada je Samantha bila u kasnim 20-ima. Ako je Amanda bila Samantha, onda sam ja bila… hm? Na ljestvici od 1 do 10 – šestica, netko za kim se nitko nikada ne bi okrenuo kada bi zakoračila u klub. Dosadno neutralna. Zato sam se uz „šupka” i osjećala živom , jer on bi plijenio pažnju gdje god bi nogom kročio.
Stoji uspravno, sa sarkastičnim izrazom na licu, sa svojom uvijek savršenom frizurom i makeupom te business casual stilom. Ona je moj stilist po potrebi, osoba za zabavu i smijeh, rame za plakanje, nešto najbliže najboljoj prijateljici što sam ikad imala.
„Kako ti se da?” strogo ju pogledam ispod obrva.
„Kako mi se da, što?” upitala me napola nevino – napola glupo, a nije ni nevinašce ni glupača.
„Nositi ove vrtoglave Louboutinke zorom ranom”, odbrusim joj.
„Ah, pa i ti bi nosila Louboutinke kada bi ih imala. Usput, izgledaš kao zombi. Makar, ako ideš tamo kamo mislim da ideš, možda i upoznaš kojeg. Hahahaha…”, nasmije se. „Pretpostavljam da si prihvatila job u onom gradu ‘Bogu iza nogu.’ Savjetujem ti da staviš par amajlija ili bar križeva na retrovizor. Bilo bi ti to pametno, a ja te uvijek savjetujem pametno. Sjećaš se kada sam ti rekla da je Kevin muška kurva i da je zaljubljen jedino u samoga sebe, ili ono kada sam bila spomenula da te iskorištava na poslu?” pogleda me cinično. „Znaš, ne smeta mi što si se odlučila preseliti u ‘Grad noći vještica’ ili što si se sinoć razbila sama, ali mi smeta činjenica da si bila spremna otići, a da mi se ne javiš. Meni, svojoj drugoj polovici”, zasikće, lagano dižući ton glasa.
„Ti nisi moja polovica. Pogledaj sebe, pogledaj mene. Ti si moja čista suprotnost”, nastavljam mekim tonom glasa. „Ali bila si u pravu…”, dalje guram kutiju u auto.
„U pravu u vezi s čim?” upita me, sada već mirnije.
„U vezi sa svime! U vezi s Kevinom, poslom, činjenicom da me nije briga kako izgledam, u vezi s tim da si ti moja jedina i najbolja prijateljica”, okrenem se prema njoj molećivim pogledom, jer ona je jedina osoba do koje mi je stalo. „Žao mi je Amanda što te nisam nazvala sinoć. Ponijela sam se kao glupača. Oprosti mi, molim te, ali probaj me razumjeti. Potrebno mi je to, potrebna mi je promjena, kakva god!” Gledam u nju sa zadrškom. Ne mogu podnijeti da se ljuti na mene. Sekunde prolaze dok se gledamo ravno u oči, a onda vidim kako joj se brk smiješi.
„OK… naravno da ti opraštam. Ti si moja beštija. Ovo će biti… hm… avantura, da, naša mala avantura. Daj mi malo vremena i dolazim za tobom u onu ‘Nedođiju’. Misliš li da je vampirima potreban modni stilist ili oni već sve znaju, s obzirom na to da imaju godine iskustva?” upita me s dozom humora u glasu. „Ako ništa drugo, ti posao imaš, veliki inženjeru. Rado ću živjeti na tvojoj grbači neko vrijeme.”
Gledam je začuđeno. „Ne misliš valjda ozbiljno?”
„O vampirima? Totalno sam ozbiljna. Ako su mjenjoliki obznanili svoje postojanje prije deset godina, ne vidim razlog zašto vampiri, vilenjaci i slični također ne bi postojali. Pa sami sebe zovu Vrste, Vrste – množina.”
„Ne govorim o vampirima. Mislim na to da se seliš sa mnom, i ne budi smiješna, vampiri ne postoje. Uvijek me fascinira tvoja veza s paranormalnim svijetom, ne ide ti uz stajling“, kažem, sada već vidno raspoložena. Besprijekorna je što se tiče mode, prati sve društvene događaje, a pri tome je i teški zaljubljenik u SF i paranormalni svijet. Amanda je jedna velika kontradiktornost, a ja ju obožavam.
„A ti se kužiš u stajling. Savjetujem ti da pročitaš koje edukativno štivo”, kaže kroz osmijeh.
„Nešto kao Poljubac jednog vampira?”
„Da, točno tako nešto”, a zatim se naglo uozbilji. Svaki trag humora se briše s njenog lica, a njen glas poprima ozbiljan ton. „Draga Anna, jesi li sigurna da je pametno preseliti se u ‘Mordor’? Zar nitko drugi ne zapošljava mlade i zgodne inženjerke?”
„’Mordor’?” gotovo se zagrcnem. „Iznenađuješ me s referencom na Gospodara prstenova. U toj knjizi nema seksa Amanda.”
„Ozbiljno te pitam. Svjesna sam da sam ti se uvalila. K vragu, ne bih te nikada tamo pustila samu, ali moraš priznati da sve to zvuči pomalo zastrašujuće. Vrste hodaju gradom, totalno aklimatizirane,” izgovara s dozom straha u glasu.
„Shvaćam tvoj strah…”
„Oprez”, ispravlja me Amanda.
„Ali sagledaj činjenice…”, nastavljam mirno. „Vrste žive već godinama među nama, samo mi toga nismo bili svjesni. Možda ih ima i ovdje, možda je tvoj susjed…”
„Oh, da… gospođa Omron, moja susjeda, definitivno je vještica. To se vidi iz aviona.”
„I… Nisam sigurna jesam li sinoć mogla donijeti bolju odluku. Sad je gotovo. Ne paničari, nisu oni toliko drukčiji od nas.” Ne znam koga tješim, sebe ili nju.
„Oh, ne govori gluposti! Ne budi naivna. Znaš kamo te to dovelo. Za nekoga tko može zamijeniti kalkulator, ponekad se ponašaš jako glupo. Dobro da me imaš!”
Šutim jer znam da je u pravu. Dolina vukova je grad koji je među prvima obznanio postojanje Vrsta.
„Očito je da sam ja tvoj glas razuma i…”, pogleda me od glave do pete, …očajno sam ti potrebna!”
Ne znam da li se referira na moju ishitrenu odluku ili na moj izgled. Bit će oboje.
„Zato idem s tobom!” zaključuje, rukama prekriženih preko prsiju.
„Amanda… ne moraš…”
„Kako mogu biti isti Anna?”
Jače stisnem ustima.
„Što znamo sa sigurnošću zasad? Znamo da u ‘Mordoru’ živi čopor vukodlaka koje predvodi njihov Alfa, doduše, priče kruže da je užasno zgodan Alfa, ali to je sad nebitno. Bitna je činjenica da se on najvjerojatnije za vrijeme punog mjeseca pretvara u čudovište i da je tamo opasno! Anna, treba nam plan.”
Odjednom osjetim nalet neke nepoznate hrabrosti. Moj cijeli život je borba. Ovo nije ništa drukčije, a ja želim novi početak. Jače stisnem šake uz tijelo i progovaram odlučnim glasom. „Pa, plan je sljedeći, ja se selim u Dolinu vukova, svidjelo se to tebi ili ne. Pozvana si da mi se pridružiš, ako i kada budeš spremna. Radit ću u novoj inženjerskoj tvrtki gdje mi nude dvostruku plaću u odnosu na sadašnju, stalni ugovor o radu te mi plaćaju stan. Očito je da nemaju dovoljan broj inženjera ili su samo jako očajni. Bit će da je ovo drugo! Moj je novi šef mjenjoliki, ne znam u što se mijenja, urla li po mjesečini i slično, ali pretpostavljam da je vuk. Grad je lijep, stopa kriminala minimalna. Treba imati samo malo hrabrosti. Mislim da će mi se svidjeti!”
Amanda me gleda razrogačenih očiju. Mislim da nije očekivala takvu reakciju od mene, a zatim spušta gard. „U redu. Kad je bal, nek’ je maskenbal! Kvragu, samo jednom se živi. Očekuj me za 15 dana.”
Okrene se za 180 stupnjeva i ode. Gledam za njom kako odlazi. Nasmijem se. „Ovo će biti zanimljivo!”
