11. ŠTIT
ANNA
„Zašto si došao, Kevin?” pogledam u zidni sat koji otkucava ponoć i vratim pogled na njega.
„Ne možeš reći da ti nisam nimalo nedostajao”, podiže zavodnički kutak gornje usne.
Nakon cijelog dana, zaista više nisam raspoložena za igrice. „Dobro me poslušaj, Kevin…”, započnem oštro. „Ako ćeš se praviti glup i time vrijeđati moju inteligenciju, vjeruj mi, nisam raspoložena.”
„OK”, kaže mirno.
„OK?”
„Vidim da si rastresena i umorna. Nema smisla sada razgovarati. Predlažem da odemo kući i dobro se naspavamo, a onda sutra možemo sve karte staviti na stol. Ovaj put sam ozbiljan, Anna”, pogleda me snuždeno, ali glumi. Toliko ga poznajem.
„Kući??? Misliš mojoj kući?” lagano podignem ton glasa.
„Šećeru, nema nikakvog smisla da ne nastavimo tamo gdje smo stali. Mi smo tim, Anna, privatno i poslovno. Zaribao sam, znam! Nemaš pojma koliko mi je žao. Zabavljala si se mjesec dana, imala svoj projektić, a sada je vrijeme da se vratimo doma”, izgovara sve u jednom dahu.
„Projektić? Doma?” gledam ga oštro, bijesna. Sav umor odjednom nestaje, a ljutnja mi proključa kroz tijelo, spremna na eksploziju. Ti si bolestan!” proderem se, vidno iznervirana.
Umiješa se Amanda, jer vidi da nisam dobro. „Kevin, molim te, danas je zaista bio naporan dan. Nećeš ništa postići večeras. Predlažem da sutra ujutro popijete kavu i popričate na miru.”
„Vozio sam cijeli jebeni dan!” viče. Njegovo lice se naglo mijenja, te poprima oštar i ljutit izraz. Maska je pala. „Ostavila me preko poruke, preko jebene poruke!!! Mene!” gleda bijesno u Amandu.
„Molim te, smiri se. Radiš scenu!” radi korak bliže njemu.
„Ne približavaj se!” naredi Amandi, a zatim me lovi za lakat. Dečki se naglo ustaju sa stola.
„Pusti ju!” izgovara mirno Adam, ali se u njegovom glasu čuje oštrina.
„Vidiš u što si me pretvorila?!? Vidiš što mi radiš”, sikće. „Toliko si sebična, bezobrazna. Ne znaš kolika govna si ostavila za sobom. Sve sam morao odraditi sam.”
„Molim?” pogledam ga gotovo zbunjeno. „Mora da se šališ!?”
„Lijepo sam ti objasnio, ali jednostavno ne želiš čuti. Uvijek mora biti po tvom!”
„Hahahaha…”, počinjem se smijati, jer ne vjerujem što mi govori. „Hoćeš reći da si morao zasuči rukave te početi malo i raditi. Ah, jadan Kevin, kladim se da ti je bilo teško”, izgovaram ironično.
„Ne zajebavaj me! Ovaj put ti to neću dozvoliti. Završila si svoju malu avanturu, vraćaš se sa mnom!”
Ekipa se promeškolji. Gledam u smrknuta lica svojih kolega i znam što im se vrti po glavi. Njihova tijela su u grču i samo čekaju moj znak.
Iznenada osjetim zujanje u ušima i oštru glavobolju. Diže mi se tlak. Pred očima mi se zamuti, a zatim lagano zateturam. Stavljam ruku na prsa, jer osjećam pritisak, a dah mi je kratak. „Ne mogu disati.”
„Anna, jesi li dobro?” čujem Amandu kao iz tunela.
Instinktivno pogledam u smjeru Gabriela, koji je već na nogama i vidno zabrinut, a zatim vratim pogled na Kevina. Duboko dišem, hvatam zrak. „Ne želim te nikad više vidjeti”, rečem potiho.
Pulsiranje u glavi je sve jače i jače, a otkucaji moga srca sve brži. Imam osjećaj kao da će alien izletjeti iz mene.
„Šećeru, oprosti!” Kevin me ulovi za struk i povuče bliže sebi.
„Makni se!” govorim mu kroz šapat, ali moje vjeđe su sve teže. I dalje se borim sa zrakom.
„Dođi, idemo kući”, osjećam ga oko sebe, kao ljigavu zmiju koja me guši i samo želim da me više ne dodiruje.
„Kevin, pusti me…”
„Hajde Anna, idemo…”
Iznenada osjetim erupciju unutar sebe, kao da je nešto puklo. Pogledam u Kevina i progovaram glasom koji nije moj, već nekako dublji, drugačiji.
„Rekla sam, ne!” izgovaram oštro, a tada stavljam ruku na njegovo rame u želji da ga maknem od sebe.
Odgurnem ga svom snagom, i kao da neka sila eksplodira iz mene, izbaci ga nekoliko metara u zrak. Padne leđima na susjedni stol, koji se pod njim raspukne. Ljudi oko nas skaču na noge, zureći u mene, u šoku, u strahu, ne usuđujući se približiti.
Stojim na mjestu, dok mi cijelo tijelo bridi. Muti mi se pred očima. Pogledom tražim Gabriela, ali ga ne vidim. Trebam ga, a zatim gubim snagu u nogama i padam.
„Maknite se od nje!” čujem njegov urlik, crni mi se pred očima. Zadnje što vidim su njegove zlaćane oči.
„Nisam siguran, mislim da sam sve uspio maknuti. Dugo nisam vidio ovako nešto”, čujem muški šapat.
„Uradi što god je potrebno i zovi koga god je potrebno, samo joj pomozi”, tiho govori Gabriel.
„Ovakve stvari ne viđaju se svaki dan. S razlogom je zabranjeno. Moja je pretpostavka da joj je to urađeno namjerno, dok je još bila jako mala. Možda radi zaštite.”
„To ćemo saznati”, odgovara mu Gabriel. „Hvala na svemu, možeš ići.”
Čujem kako se zatvaraju vrata. Ležim sklopljenih očiju i ne usudim se pomaknuti. Gabriel je tu, pored mene. Osjećam ga, kao što mirišem kišu pred oluju, sol pored mora, miris cvijeća na proljetnoj livadi i još više. Drži me za ruku i lagano me miluje palcem. Taj pokret je toliko nježan, a za mene, toliko razoran.
„Sada možeš otvoriti oči”, izgovara mirno. „Znam da si budna. Kako se osjećaš?”
Lagano otvaram oči. Nalazim se u svom krevetu. Polako povlačim ruku iz njegove i stavljam je pod pokrivač.
Toplo me promatra. „Kako se osjećaš?” ponavlja.
Uzdahnem, jer ne znam što bih mu odgovorila. Zbunjena sam, ali se ne osjećam loše. „Odmorno”, nasmiješim mu se. „Što se dogodilo?”
„Čega se zadnjeg sjećaš?”
Promeškoljim se. „Sjećam se Kevina. O, Bože, Kevin!”
„Dobro je, malo je natukao rebra, ali sve ostalo je OK. Više je zbunjen nego povrijeđen. Dobro si ga odbacila”, nasmije se Gabriel. Njegov iskreni smiješak je rijedak, ali kada se smije, je prekrasan.
Polako se prisjećam događaja, ali sve mi je još uvijek u magli. „Ono što mi se dogodilo nije prirodno”, kažem panično.
„Definiraj prirodno!”
„Prirodan je pridjev koji se odnosi na prirodu, onaj koji je nastao kao dio prirode, uvjetovan prirodnim zakonima ili je dobiven naravnim putem”, blebećem.
„Onda si ti prirodna”, odgovara mi sa smiješkom.
„Ne razumijem.”
„Anna, tvoji roditelji nisu bili ljudi”, izgovara mirno.
„Nego što?” upitam uznemireno.
„Ne znam, radim na tome. Možeš li mi išta reći što bi mi pomoglo?”
„Ne. Poginuli su kada sam imala 7 godina.”
„Izgleda da je netko, nekad davno, vjerojatno dok si još bila beba, stavio zaštitu na tebe. Zaštitu koja je sakrila pravu tebe od vanjskog svijeta. Spada u staru magiju, izuzetno rijetku i skupocjenu. Pretpostavljam da su to uradili tvoji roditelji da bi te zaštitili. Ono što me brine jest, zašto i od koga?”
Gledam u njega raširenih očiju.
„Danas je nastala pukotina u tvom ‘štitu’. Situacija s Kevinom dodatno te uznemirila, toliko da je energija koja se nakupljala u tebi godinama, jednostavno eksplodirala. Drago mi je što se odbilo baš njemu o glavu”, nasmije se zločesto.
„Nadam se da je Alfonso, čarobnjak koji živi u našem gradu, uspio skinuti sve ostatke te zaštite. Trebala bi se osjećati…”, zastaje birajući riječi, „kao nova.”
Šutim, jer sve je to previše.
„Odmori se”, sutra ćemo razgovarati o detaljima.
Gleda u mene i ne uzmiče pogled. Drago mi je da je tu, zaista, ali moram ostati jaka. Stisnem usnicama. „Hvala ti, Gabriel, na svemu, ali nema potrebe. Dobro sam. Cijeli sam život sama pa nema potrebe da se brineš o meni.”
„Ali više nisi sama”, kaže nježno.
„Imaš pravo, imam Amandu”, ubodem ga riječima.
Osjetim promjenu u njemu. Vidim kako stišće zubima, kako negoduje u sebi, ali sam je tako izabrao. Samo igram po njegovim pravilima. To što me boli svaka riječ, on ne mora znati.
„Vrati se kući. Zara će biti zabrinuta.” Okrenem glavu od njegova pogleda, jer ga nemam snage gledati u oči.
Ustaje. „Da pozovem Amandu?”
„Nemoj je buditi. Neka se naspava.”
Trenutak tišine, a zatim krene prema vratima.
„Gabriel?” okrene se.
Želim mu reći da mi je drago što je ovdje, da mi nedostaje, da ga volim više od svega na ovome svijetu, ali šutim. „Čuvaj se sutra”, izustim.
„Uvijek”, kimne glavom i ode.
Okrenem se na bok i jače stisnem pokrivač. Osjećam suze kako mi kližu niz obraz. Baš boli.
Jutro je svanulo prebrzo. Nisam puno spavala. Moje misli su bile preokupirane, a srce bolno. Što sam ja? mori me misao. Zašto je bio uz mene? muči me još više. Gdje je Zara? Čujem kucanje. Amanda ulazi u sobu.
„Kako si?” upita me.
Gleda zabrinuto u mene.Teško izdahnem kao da sam na mukama. Strah me da i nju ne izgubim. „Nisam čovjek, Amanda”, kažem s knedlom u grlu i pratim njenu reakciju.
Sekunde su mi duge kao godine, dok ju gledam u oči. Očekujem da će izaći, i pobjeći što dalje od mene, ali ona me uvijek iznenadi.
„Oh, srećo, pa to smo mogle i pretpostaviti, s obzirom na to kako ti mozak čudno radi”, grohotom se nasmije. „Jesi li znala?” upita me. „Jer, ako jesi, stvarno nije cool da si to držala skriveno od mene!”
„Nisam.”
„Znaš li što si?”
„Još manje”, izdahnem.
„Možda si vilenjak!” kaže s ushićenjem, a zatim sjeda na moj krevet. Njene oči su vrckave od uzbuđenja.
„Ne pričaj gluposti, vilenjaci ne postoje.”
„Aha!” nasmije se i uperi prst u mene. „To si rekla i za vampire, i tko je bio u pravu?”
„Ti”, nasmijem se. „Znači, ne zamjeraš mi?”
„Na čemu, na tome što si gotovo spržila Kevina”, smije se i dalje. „Ne, glupan je to totalno zaslužio.”
„Ne, na tome što nisam ljudsko biće?”
„Ne budali, to si još uvijek ti…Osim?!…”
Upitno je pogledam.
„Ništa…”, odmahne rukom. „To zaista ne postoji.”
„Jesam li ga zaista spržila?” mijenjam temu.
„Ma kakvi, pa nisi Thor, samo si ga malo odbacila – nekoliko metara… hahahaha. Hoćeš li izdržati danas?”
„Na borbama? Naravno. Ne sjećam se kada sam se zadnji put osjećala ovako dobro.”
„S obzirom na to da je onaj čarobnjak pola noći izvodio ‘reiki’ nad tobom, čudno da ne letiš”, osmjehne mi se.
„Moramo se spremiti, danas moraš zablistati”, gleda me vragolasto.
„Ne moram.”
„Oh, da, moraš. Danas se dva mužjaka bore za tvoju ruku.”
„Ne započinji”, pogledam ju ispod obrva.
„Nisam ja ta koja je započela. Ti si prihvatila biti Marcusova pratnja na balu.”
„Jesam”, kažem gotovo snuždeno.
„Onda…znaš kako kažu; nakon jebanja, nema kajanja.”
Pobjegne mi smiješak. „Ili, ne plače se za prolivenim mlijekom.”
„Ili…”, kaže Amanda, namigne mi i izađe iz sobe.
Nestrpljivo sjedim u stolici dok Amanda završava moj make up. Već sam lagano nervozna. Spremamo se već dva sata, kao da idemo u svadbu, a ne na borbe.
„Ne pretjeruj, želim izgledati prirodno”, negodujem.
„Misliš li da će Zara izgledati prirodno. Anna, borimo se oružjem koje imamo.”
„Ne želim se borit!”
Zastane i pogleda me upitno. „Što želiš onda? Budi iskrena?”
„Želim da me odabere”, izgovorim kroz zube.
„Oh, pa on te već odavno odabrao.”
„Da?” sarkastično je pogledam, „a bila sam uvjerena da ima djevojku.”
„Zar ne vidiš da će ući u ring zbog tebe?”
Napravim grimasu. „On ulazi u ring jer između njega i Marcusa ima vrele krvi. To nema nikakve veze sa mnom. Njihovo nadmetanje svodi se na to tko ima većeg.”
Amanda zastane.
„Što?”
„I, što misliš, tko ima većeg?”
Nasmijem se. „Ne bih znala.”
„Jesi li ih dobro pogledala? Oboje su iste visine te imaju gotovo identične veličine šaka i stopala.”
„Gdje si to prije uspjela primijetiti? U ostalom, veličina penisa se ne može precizno predvidjeti na osnovu visine, ili veličine šaka ili stopala, iako postoje popularna vjerovanja. Neki naučnici su pokušali pronaći korelaciju, ali većina studija nije pronašla značajne ili dosljedne veze.”
„Mislim da ipak ima nešto u tome, ako razmišljaš logično.”
„Što je logično u tome?”
„Pa proporcije. Teško da će jednom košarkašu biti mali.”
„Hahahaha…”, nasmijem se grohotom. „Ako želiš da govorimo znanstveno, onda ti je nabolje skočiti do Konga ili Ekvadora. Statistički, tamo ne možeš fulati.”
„Predaleko mi je to.”
„Onda odi do Mađarske, Francuske, Njemačke, Italije ili Nizozemske. Izbor je velik, a statistika tamo bilježi sličan prosjek.”
„Hahahaha…neee, mislim da ću se zadržati ovdje. Postoji jedan koji me intrigira.”
Upitno podignem obrve.
„Ali me i ljuti, tako da uvijek postoji mogućnost da skočim do Italije. Zgodniji su mi od Francuza.”
„Jesam li brzo gotova?”
„Još malo”, nastavlja me šminkati, a zatim staje.
„Zašto si stala?” upitam ju.
„Razmišljam.”
„Što točno?”
„Pitam se što te navelo da čitaš o statistici koja se odnosi na veličinu penisa u svijetu.”
„Bit će da mi nešto nedostaje”, nasmijem se.
„Da li u tvom korteksu postoji još koji hvalevrijedan podatak? Pored svega nebitnog što dnevno izlaješ, to je jedina tema koja me zanima.”
„Pa kada već pitaš, riječ penis dolazi iz latinskog jezika i znači rep ili ud.”
„Doooosaaaadnoooo”, smije se.
„Penis ispali ejakulat brzinom od 17 km/h. To je usporedivo s ugodnim bicikliranjem ili tempom trčanja dugoprugaša. Snažna erekcija podrazumijeva snažne mišiće. Svjetski rekord u držanju utega penisom drži majstor Mo Ka Wang iz Hong Konga. Dugogodišnjim treningom uspijeva držati 120 kilograma!” završim.
„Ti to nisi izmislila?”
„Ne”, smijem se.
Amanda pukne u gromoglasan smijeh. „Evo, gotova sam.”
„Konačno.”
„Vrijeme je da ih idemo gledati u živo.”
„?”
„Oni su mjenjolici, Anna. Jesi li se ikada zapitala što se događa s njihovom odjećom kada promjene obličje?
Dvaput trepnem, a zatim prasnem u smijeh. „Nikada mi ne bi palo na pamet.”
„Zato imaš mene.”
