12. ISTA KRV
ANNA
Školska košarkaška dvorana je krcata. Sredina je jutra. U njezinu centru je postavljeno borilište u obliku osmerokutnog kaveza. Zvukovi publike ispunjavaju prostor, dok reflektori svijetle iznad borilišta, čekajući borce. Stižemo točno na vrijeme, a Amanda odmah podiže glavu, tražeći pogledom poznata lica. „Tamo, dolje”, pokazuje prstom. „Dečki nam čuvaju mjesta. Izgleda da smo u VIP loži”, osmjehne se. Ivan i Morris već nestrpljivo sjede na svojim mjestima.
„Bok”, pozdravljam, a zatim sjedam pored Morrisa. „Kada počinje?”
„Samo što nije”, odgovara.
„Ima puno ljudi”, gledam oko sebe.
„U svari, ne toliko. Većinom su Vrste.”
„Naravno.” Zaista ima puno svijeta. Vidim dosta poznatih faca, ali i stranaca. Sve vrvi novinarima i kamerama. Ovo se pretvorilo u ozbiljan event.
„Kakva su pravila? Što je dozvoljeno, što nije?” pita Amanda.
„Ovo nije ljudski UFC. Sve je dozvoljeno, osim borbe do smrti. Natjecatelji se mogu boriti u obličju koje im najviše odgovara. Mogu mijenjati obličje tijekom borbe te koristiti sve oružje koje im je priroda dala. Prvi borac koji pokaže submisivnost – gubi. Ako su izjednačeni, ide se na bodove. Vjerujem da će većina borbi biti okončana jako brzo, s obzirom na način na koji se Vrste bore. Klasično, idu 3 runde po borbi u trajanju od 5 minuta, s pauzom od minute između svake runde. Do podne će se održati 8 borbi, poslijepodne 4, a navečer imamo Gran finale za pobjednika Spartane,” završi Morris.
„Znači, ovo je prvi krug?” upitam.
„Da, užasno naporan. Svi su dobri”, uključuje se Ivan.
„I, zastrašujući”, nadodajem.
„Tko je prvi?” pita Amanda.
„Prva dva borca su naša. To su Zed i Leon. Oboje su žestoki i opasni. Spariraju godinama s Gabrielom i Lukom”, odgovara Ivan.
„Zed?” upitam. Tako se zove mjenjolik koji me napao ispred Gabrielovog ureda. Prođe me jeza na samu pomisao.
„Da, Zed. On je kapetan naše specijalne jedinice. Odličan je vojnik, jako vjeran Gabrielu. Ima svoje mušice, ali radi na njima. Nije mu bilo lako. Leona znaš, vidjela si ga u teretani kada je sparirao s Gabrielom. On drži Wheelz, lokal gdje se uglavnom skupljaju bajkeri i on je jedini lav kojeg imamo”, nasmije se. „Oni su jako dobri prijatelji.”
„Zanimljivo”, konstatiram u čuđenju.
„Najbolji”, nasmije se zločesto Morris. „Vuk protiv lava.”
„Hoće li im to smetati prilikom borbe?”
„Što?” upita Morris.
„To, što su najbolji prijatelji.”
„Oh, Anna. Oni su Vrste, a pri tome i mužjaci. Mi volimo igre dominacije.”
„Nego, Anna, dobili smo zabranu pitanja, ali što je ono bilo sinoć?” pita me Ivan.
„Reći ću vam kada i sama budem znala”, nasmiješim se i bacam pogled po dvorani tražeći Gabriela. Njega i Luke nema nigdje na vidiku. Pitam se gdje su. Moj pogled se susreće s ledeno plavim očima. Zara me gleda pogledom punim mržnje. Nasmijem se i podižem čašu u znak pozdrava. Ona frkne nosom i odvrati pogled. Nasmijem se još jače. „Ako me misli zastrašiti, morat će promijeniti taktiku”, izgovorim ironično. Danas se osjećam drukčije, gotovo preporođeno. Nepoznata snaga kola mojim tijelom, i čini mi se kao da mi je svijet na dlanu. Gotovo moćno.
„Tako je”, Amanda podigne čašu u zrak. Pogledaj tog fikusa. „Morat će dobro razmisliti kako s obzirom na tvoje novootkrivene ‘Yoda’ moći. Let the force be with you!” uzvikne jače.
„Vidim da sklapaš nova prijateljstva”, prodoran glas prekida moj smijeh.
„Marcus!” iznenadim se, a zatim se na mom licu razvuče osmjeh od uha do uha. „Zar ne bi trebao biti na zagrijavanju, ili tako nešto?”
„Neeee…”, odgovara lijeno. „Zagrijavanje je za pičkice.”
Zagrcnem se od smijeha i stavljam ruku na usta.
„Došao sam te pozdraviti i reći da izgledaš prekrasno”, nadodaje.
„Pali li to uvijek?”
„Ne znam, reci ti meni”, smije se zavodnički.
„Ja kažem da pali!” nadodaje Amanda iza mojih leđa, a ja se nasmijem još jače.
Gledamo se neko vrijeme, a zatim on prekida šutnju. „Moram ići, vidimo se kasnije, Anna.”
„Čuvaj se, i razbij onog vampira”, odgovaram.
„Drugo niti ne namjeravam.”
Kreću borbe. U ring ulaze dva borca.
1. borba: Zed Galiafagos / Leon Martin, najavljuje prezenter.
Gong označuje početak prve runde. Gledam u mužjake i oboje izgledaju impozantno. Ovo je prava borba, a ne sparing. Nikad ne bih rekla da su prijatelji s obzirom na način kako se gledaju. Moj pogled skače sa Zeda na Leona, poput ping – pong loptice. Napetost je opipljiva. Lagano kruže jedan oko drugog uzdignutih šaka. Zadržavam zrak od uzbuđenja, jer znam da će oboje brzo eskalirati.
„Zed mora igrati na kartu brzine i iznenađenja. On je vuk i teško će drukčije pobijediti lava. Leon je dosta teži, viši i fizički jači, a ako promijeni oblik tijekom borbe, neće dobro završiti za Zeda. Nije on Gabriel!” komentira Morris.
„Slažem se, ali oboje dobro znamo koliko je on zajeban i nepredvidljiv. Onako polulud, nikad ne znaš na čemu si s njim”, odgovara mu Ivan.
„Wow…imamo i komentatore”, kaže Amanda kroz smiješak, dok srče slamku.
Zed napada iznenadno, udarcem nogom, ali ga Leon hvata za petu, brzo rotira, te silovito nabija u žicu. Zvuk udarca je strašan. Blizu smo pa je doživljaj previše stvaran. Stisnem oči, jer me boli samo dok gledam. Zed gubi ravnotežu i pada, a Leon to koristi za protunapad te ga udara šakama u glavu dok leži na podu. „Uf..”, odvraćam pogled, ali brzo ponovno vraćam. Na parteru su. Zed sada drži Leona nogama oko struka i pokušava ga odgurnuti sa sebe, ali on ga jednom rukom čvrsto drži za vrat, dok ga drugom i dalje udara šakama. Zed se trza i pokušava osloboditi, ali izgledi za njega su slabi. Gotov je! pomislim u sebi. Gledam u borbu i ne mogu vjerovati koliko je srčan. Očito je da je slabiji, izranjavan od udaraca, ali ne pokazuje submisivnost. Vukovi su izdržljivi do boli. Iznenada se njegovo lice mijenja, a očnjaci neprirodno izdužuju. Zabija ih Leonu u vrat i trga njegovu glavnu arteriju. Sve se odvilo iznenada i jako brzo. Od šoka ostajem bez zraka. Gledam krv kako šiklja, gotovo snažno kao u japanskim filmovima. Sudac konačno prekida borbu i proglašava Zeda pobjednikom.
„O, Bože”, uzviknem. „Rasporio mu je glavnu arteriju, umrijet će!”
„Neće”, hladno odgovara Morris. „Mi smo Vrste. Puno brže zacjeljujemo od ljudi. Doktor će mu zašiti arteriju i do večere će biti kao maneken. Šteta, bio je bolji, ali Zed je Zed.”
„Rekao sam ti”, kaže Ivan.
Stisnem usnicama i popijem dobar gutljaj, jer ovo će biti intenzivno.
2. borba: Adam North / Kodan Bessa
„Šef je sljedeći na redu”, kaže Ivan. „Jednom sam gledao Kodana uživo i moram priznati da je zastrašujući.”
„Nije ni šef za baciti”, komentira Morris vidno zabrinut.
Gong označuje početak druge borbe. Dva medvjeda u ljudskom obličju ulaze u ring, oba masivni i izrazito mišićavi. Kodan izgleda kao da mu je vrat stopljen s ramenima – visok, ćelav, a na desnom bicepsu ima tetovažu grizlija. Ogromni su! Gledam u svoga šefa, koji više ne izgleda kao Adam iz ureda. Njegovo lice je smrtonosno, a pogled oštar.
„Bome…”, šapne mi Amanda u uho. „Koliko si rekla da ti šef ima godina?”
„Nisam rekla. Zašto?” pogledam upitno u nju.
„Ništa, samo pitam”, izgovara misteriozno i vraća slamku u usta.
Kodan odmah kreće u žestok napad šakama i udarcima nogom u Adamove listove, pokušavajući ga oboriti na pod. Adam ne ostaje dužan, već uzvraća, udarajući ga šakama i nogama u rebra. Na trenutak djeluju izjednačeno, poput sudara dviju zastrašujućih masa. Izgleda kao da Adam kontrolira borbu, bar koliko mogu zaključiti, dok je Kodan sve nervozniji i griješi. Iznenada se začuje urlik i zvuk pucanja kostiju. Na mjestu gdje je stajao Kodan, sada je ogromna tamna zvijer, grizli. Moje oči su širom otvorene. Pogledam u šefa, ali on se ne mijenja. Dignut na zadnje noge, širom otvorenih čeljusti, juri prema Adamu.
„Neeee!” povičem na glas, ali ga Adam dočeka spreman i golim rukama hvata njegove čeljusti. Gledam u njegove snažne ruke. Svi mišići su mu napeti dok zvijer drži na mjestu, širom otvorene čeljusti, izlažući mu vrat.
„Šef je iskusan borac, sad će promijeniti tijek borbe!” izgovara samouvjereno Morris. Pogledam u njega, ali on ne miče oči s Adama. Desnu ruku drži stisnutu u šaku, i vidno je napet, kao i svi mi.
Kodan se i dalje trza, ali ga „muškarac” drži čvrsto na mjestu. Na što ciljaš? pomislim, a tada se Adam promijeni u polarnog medvjeda i zariva zube u Kodanov vrat. Obara ga na pod i ne popušta stisak, tražeći njegovu submisivnost. Kodan se trza po podu, riče, pokušava osloboditi svom snagom, ali Adamov je stisak prejako stegnut. Naposljetku, sklapa oči i predaje se, a Adam pobjeđuje.
„Too!” poviče Morris i skače na noge, a mi ga slijedimo. Kao budale, skačemo u loži i uzvikujemo Adamovo ime. Gledam u ogromnog medvjeda ispred sebe i ne mogu vjerovati da je to moj šef, iako znam da je. Vidjeti ga u drugoj formi je gotovo nadnaravno. Ne mogu doći k sebi od brzine kojom je promijenio svoj oblik – u trenutku.
„Rekao sam da je zvijer”, vrišti Morris od sreće.
„Brzo mijenja oblik, gotovo u trenu”, komentiram na glas.
„To mogu samo oni najbolji”, odgovara mi Morris i daje odgovor na moje pitanje. Gledam i dalje u Adama koji sada gleda u nas. Prepoznajem njegove oči. Ti si Alfa, kažem u sebi. Alfa medvjed.
„Ovo je gore nego što sam očekivala. Sva sam se preznojila od muke”, komentira Amanda.
„Tko je sljedeći?” pitam. Zanima me kada se bori Gabriel.
„Dvije mačke”, odgovara mi Ivan.
„Saznao sam da je Cecil tigon”, kaže Morris.
„Tigon?” Amanda ga pogleda upitno.
„Tigon je križanac tigra i lavice”, započnem. „Tigrovi su divlje mačke koje se prirodno pojavljuju u Aziji. Oni su najveće mačke na svijetu. Lavice su divlje mačke koje žive u Africi. One su često manje od mužjaka i poznate po svojoj društvenoj strukturi u čoporima. Križanjem tigra i lavice dobiva se tigon. Tigoni nasljeđuju karakteristike oba roditelja, poput snage i veličine tigra te agilnosti i prilagodljivosti lavice. Ako ćemo suditi po tome, Cecil je moćan borac jer posjeduje najbolje karakteristike oba roditeljska roda.”
„Vidjet ćemo”, komentira Morris.
3. borba: Cecil Roz / Diego Santiago
Gledam u Cecila Roza, impozantnog tigona, kako se kreće kavezom. Hoda, ali pogled ne skreće sa svog protivnika. Odmjerava ga. Na suprotnoj strani stoji Diego Santiago, crna pantera, spreman i koncentriran.
Cecil izgleda impresivno. Svjetlosmeđa kosa pada mu valovito niz snažna ramena, a preko lijeve strane lica ima vidljiv ožiljak, vjerojatno podsjetnik na prošle borbe. Njegova snažna građa, s izraženim mišićima, ne odudara od ostalih boraca, ali njegovi graciozni pokreti su ono što odaje njegovu snagu i agilnost. Diego je niži i elegantnije građe. Elegantnije, ne znači i puno sitnije. Koža mu je tamna poput krzna njegove životinje te sjaji pod reflektorima ringa, naglašavajući svaki njegov mišić koji govori koliko je izdržljiv i fizički spreman.
Zvučni udarac gonga označava početak borbe.
Runda 1:
Cecil odmah juri prema Diegu, isporučujući snažne udarce. Brz je i ne staje. Njegovi pokreti su graciozni, ali precizni. Djeluje mi kao lavica u lovu. Diego se vješto izmiče, iskorištava brzinu svoju pantere, ali i uzvraća. Ova borba, za razliku od prijašnjih, ima neku divlju ljepotu u svojoj brutalnosti. Gotovo da nalikuje na ples. Njihovi udarci su lijepi, jako agilni, kombinacija pokreta kakve gledamo u azijskim filmovima borilačkih vještina. Obojica pokazuju nevjerojatnu vještinu. U jednom trenutku Cecil se izbacuje u brzi skok i dovršava seriju preciznih udaraca koji se probijaju kroz Diegove blokove. Diego odgovara vlastitom serijom udaraca, ali mi se čini da je Cecil ipak u prednosti jer pokazuje nadmoć. Gong označuje kraj runde. Borci stanu, ali ne miču pogled jedno s drugoga. Teških uzdaha, svako stane u svoj kut.
„Ovo je zanimljivo”, komentiram.
„Da, odlični su”, kaže Morris. „Čine mi se da su izjednačeni. Ako se nešto ne promijeni, izgleda da će izgubiti onaj koji se prije umori.”
Runda 2:
U drugoj rundi sam očekivala istu priču, ali se situacija drastično mijenja te borba dobiva drugu dimenziju. Oboje, gotovo istovremeno otpuštaju svoju unutarnju zvijer. Cecil se preobražava u tigona, a Diego u crnu panteru. Gledam široko razrogačenih očiju jer ovo nikada nisam vidjela, niti sam sanjala da ću ikada vidjeti. Stoje, jedno nasuprot drugoga, a oči im bljeskaju od divljeg nagona. Kruže, odmjeravajući se, a zatim se sudare silinom divlje borbe. Više nije lijepo za gledati. Zvukovi urlikanja i siktanja prožimaju dvoranu. Puno su veći od klasičnih životinja, strašniji. Režu, grizu, napadaju jedno drugo oštrim kandžama. Cecil je nevjerojatno velik u usporedbi s Diegom. U jednom trenutku ga snažno zabija na parter i zadržava svojim snažnim šapama. Diego se izvija, migolji, ali ga Cecil ne pušta. Očito je da je snažniji. Diego se trza i sikće poput mačke stjerane u kut, ali njegovi pokreti polako usporavaju, sve dok Cecil ne završava borbu snažnim ugrizom. Stisnem zube jer je teško za gledati. Čujem erupciju publike iza svojih leđa, očito zadovoljni predstavom. Kakav spoj čovjeka i zvijeri, pomislim u sebi
Amanda ispuše zrak s teškim uzdahom. „Anna, ovo je previše napeto i seksualno frustrirajuće. Toliko golih muških tijela. Mislim da Adama više nikada neću gledati istim očima”, komentirala na glas, na što se dečki grohotom nasmiju.
„To je sljedeći? upitam.
„Marcus i Lucien”, komentira Ivan ozbiljna lica.
„Je l’ to onaj vampir?” pita uzbuđeno Amanda.
„Da”, odgovara joj Morris.
„Jako me zanima kako izgleda.”
„Vampiri su smrtonosni borci. Njihova je brzina i snaga zapanjujuća. Mogu se premještati na kratkim udaljenostima, brzinom treptaja oka, što ih čini jako nepredvidljivima.”
„Uf…”, izleti iz mene.
„Kako će ga Marcus onda pobijediti?” pita Amanda.
„Ne znam. Do sada nikad nisam gledao borbu u kojoj je vampir izgubio.”
„Nemoguće!” izgovara Amanda. „Vukodlaci su jedini koji mogu svladati vampira.”
„Vukodlaci ne postoje”, nasmiješi joj se Ivan.
Gleda ga začuđeno, gotovo da ne trepće.
„Ne seri, niste ni vi postojali do prije deset godina.”
„Vukodlak je mit, odnosno sposobnost mjenjolika da zadrži oblik između čovjeka i zvijeri. Do sada, nisam naišao na takvog.”
„Čemu onda borba s vampirima ako ih nikada nitko nije pobijedio?”
„Čuo sam za jednog”, nadovezuje se Morris.
„Da, tko?”
„Zovu ga Wonderboy!”
„Započinje!” upozorava nas Amanda.
Marcus, kao da se ne zamara formalnostima, nonšalantno ulazi u ring. Izgleda totalno opušteno. Još uvijek je u odijelu, osim što je na košulji podvinuo rukave. Ostavlja dojam kao da se ne opterećuje nadolazećom borbom.
„Nije se ni presvukao”, izgovorim iznenađeno.
„On nije normalan”, kaže Amanda razrogačenih očiju.
„Ne znam na koju kartu igra, ili je genijalac ili je lud”, komentira Ivan.
„Vjerojatno lud. Zato će ovo biti izuzetno zanimljivo”, kaže Morris, vidno zabavljen.
Gledam prema kavezu i ne mogu sakriti svoju zabrinutost za Marcusa. Prirastao mi je srcu, poput brata.
4. borba: Marcus Afanas / Lucien Delarosa
Marcus ležerno stoji u ringu. Na suprotnoj strani stoji Lucien, u svojoj punoj veličini – mišićav, blijed poput mjeseca, u crnom kožnatom borbenom odijelu. Njegove crte lica su izvanredno lijepe, gotovo nadnaravno privlačne. Blijeda koža stvara snažan kontrast s tamnom bojom očiju, čineći ih izuzetno intenzivnima. Duga, gotovo bijela kosa pada mu slobodno do polovice leđa, ostavljajući dojam čiste elegancije.
Runda 1:
Gong označava početak borbe. Obojica stoje nepomično, oči u oči, kao da ni ne dišu. Napetost u zraku podsjeća na trenutak prije oluje. Lucien procjenjuje Marcusa, važe svaki njegov pokret, a on mu odgovara arogantnim smiješkom. Ponaša se kao da je svjestan njegove namjere. Nevjerojatan je! pomislim u sebi. Napeto gledam čas u jednog pa u drugog. Sekunde prolaze, ali čine se kao čitava vječnost. Odjednom, Lucien napada. Njegov pokret je trenutačan, gotovo nevidljiv ljudskom oku. U jednom trenutku stoji pred Marcusom, a već u sljedećem je iza njegovih leđa. Tada Marcus djelomično mijenja oblik ruke, iz kojih u trenutku izrastaju ogromne kandže te u djeliću sekunde hvata Luciena za vrat i slama ga silovitim stiskom. Bez upozorenja, bez osjećaja i bez „filozofije”. Samo tako. Vampir pada na pod, a sudac odmah proglašava pobjedu.
Muk zavlada prostorom, gušći od prethodne napetosti. Publika je zapanjena, nepovjerljiva. Svi zure u Marcusa, gotovo bez riječi, s očima širom otvorenim. On stoji usred ringa, nezainteresiran i totalno hladan, a tada tenzija polako popušta i među gledateljima se širi prigušeni šapat. Neki podižu obrve, drugi širom otvaraju oči, ali svima je jasno koliko je Marcus nevjerojatan. I ja gledam u njega, istom silinom. Ne mogu mu se dovoljno nadiviti, a tada se okreće prema publici, pronalazi moj pogled i namigne mi. Zatim, kao da se ništa posebno nije dogodilo, izlazi iz ringa.
Naglo se, u čuđenju, okrenem prema Amandi, bez riječi.
„On je genijalac”, tiho progovori Ivan. „Vampir nije mrtav, ali je totalno onesposobljen.”
„On je Wonderboy”, gotovo zaljubljeno gleda Morris za njim.
Vampir je odnesen na nosilima, čistači su obrisali ring i ubrzo započinje sljedeći set borbi.
Ulaze Vincent Crimson i Larc Prime.
„Ovo je prebrzo”, komentira Amanda.
„Ima puno parova, malo vremena. Zato je ovo izuzetno naporno.”
„Jesi li znaš nešto o sljedećim borcima?” upitam Morrisa. Izuzetno sam zainteresirana za Vincenta jer dijelimo isto prezime. Možda on ima odgovore na neka moja pitanja.
„Vincent je kao duh. Nitko ništa ne zna o njemu, osim činjenice da je vuk. To se može nanjušiti i to ne može sakriti.”
„Zanimljivo”, komentiram. Sad sam još više zaintrigirana. Nakon borbe ću porazgovarati s njim!
„Larc Prime iskusan je borac i poznat po svojoj izuzetnoj borbenoj vještini. Njegova snaga i agilnost čine ga izazovnim protivnikom u borilačkim turnirima. Njegove su borbe često spektakularne, obogaćene snagom i gracioznošću tigra”, izgovara Morris.
„Tigar?” kažem mučno, a zatim vratim pogled na ring.
5. borba: Vincent Crimson / Larc Prime
Runda 1:
Vincent Crimson i Larc Prime ulaze u ring. Gong označava početak okršaja. Larc kreće naglo i snažno. Nema zadrške, ne zaustavlja se. Borba je oštra. Udara snažnim udarcima šakama i nogama. Gledam u Larca i ne mogu vjerovati koliko je snažan. On je tigar, i cijelo vrijeme dominira borbom, nemilosrdnim udarcima. Vincent se brani, miče se, ali već je vidno izranjavan. Udarci su žestoki i zastrašujući. Izgleda kao da pokušava amortizirati udarce, no ne uspijeva u potpunosti. Gong označava kraj runde. Hvala Bogu, pomislim.
„Ako se Vincent ne trgne, gubi”, komentira Ivan. „Larc ga ubija.”
Gledan ga naslonjenog u kutu ringa. Njegovo tijelo je već jako izranjavano, a njegovo disanje teško.
„Neće izdržati”, komentiram na glas. Želim da izdrži jer navijam za njega. Osjećam neku nevjerojatnu povezanost, iako ga vidim prvi put u životu. Možda jer nosimo isto prezime, ali ne samo to. Njegova kosa je identične tamne boje kao i moja. Čak su njegove crte slične mojima. Ne vidim mu boju očiju. Iz daljine izgleda kao da mi je brat, bar ja to vidim, ili samo to žarko želim. Nikad nisam imala nikoga svog.
Runda 2:
Larc nastavlja u drugoj rundi s impresivnim napadima. Vincent, opet, samo se brani. Gotovo da mu bježi.
„Ako ga ne ubije prije, definitivno gubi na bodove”, kaže Ivan.
Unatoč vidljivim ozljedama, Vincent pokazuje izuzetnu izdržljivost. Larc zadržava dominaciju, ali primjećujem da ga umor počinje svladavati.
„Umara ga”, komentira iznenađeno Morris, a zatim se nasmije. „To su vukovi, izdržljivi i inteligentni do samog kraja.”
Sredinom druge runde, bez trenutka oklijevanja, Larc se preobražava u tigra. Njegov potez privuče pažnju publike, koja promatra trenutak poput čudesa koje se događa u ringu. Vincent, unatoč preobražaju svog protivnika, ostaje čovjek.
„Zašto se ne promijeni?” upitam panično.
„Ne znam”, odgovara Morris. „Ako ostane čovjek, ne može mu parirati. Pogledaj Larca, ogroman je!”
I zaista jest, ogroman i zastrašujući. Larc kreće prema Vincentu, no on brzo reagira, izbjegavajući napad. Munjevitom brzinom, iskoristivši Larcov umor i nepažnju, skače mu za vrat i zajaše ga. Čvrsto ga stisne nogama, polako zaustavljajući mu dotok zraka. Larc se trza, skakuće i okreće, pokušava ga otresti sa sebe, ali ne uspijeva. Počinje usporavati. Vincentov stisak postaje sve jači i jači. Gledam, gotovo bez disanja. Situacija je ludo napeta. Larc počinje teturati, a zatim se sruši na pod. Publika eruptira u oduševljenju, iznenađena završetkom borbe. Sudac označava kraj borbe i presuđuje u korist Vincenta. On, sav krvav, izlazi iz ringa. Tetura, teško je ozlijeđen. Moram doći do njega.
„Ovo nisam očekivao”, kaže Morris vidno iznenađen.
„Zašto se nije preobrazio?” pita Ivan.
„Izgleda kao da Vincent Crimson želi ostati misterija.”
E neće, kažem u sebi. „Kada se bori Gabriel?”
„Imamo još dvije borbe pa je onda Gabriel”, odgovara mi Ivan
„Ok, idem se osvježiti, vraćam se brzo”, ustajem i krećem prema izlazu iz dvorane.
Hodajući u polumraku hodnika, tražim svlačionicu. U sebi razmišljam što da mu kažem, kako da mu pristupim, je li uopće OK, jesu li moje sumnje razumne. Ne izgleda dobro, a sudeći po udarcima koje je zadobio, brinem se je li još uvijek živ. Želim ga što prije naći. Čvrsta ruka me s leđa ulovi za struk, i privije uz muško tijelo, dok mi druga pokriva usta u nježan stisak.
„Sigurna si sa mnom, ne bih te nikad ozlijedio”, čujem topli muški glas. „Obećavaš li da nećeš vrištati?” nastavlja mirno.
Kimnem glavom. Pritisak ruku popušta i lagano se okrećem. Ugledam poznate zelene oči. To je on! „Tražila sam te”, izustim tiho.
„Oh, Anna, ja tebe tražim pola svog života”, nježno mi odgovara Vincent.
Blagi osmjeh se ocrta na mom licu jer me obuzima val sreće. Sva sjećanja na moje roditelje su odjednom tako svježa. „Imaš iste oči kao moja majka”, kažem kroz suzne oči.
„Ili, imam iste oči kao moja majka”, nasmiješi mi se. „One su bile sestre, blizanke.”
Gledam ga kao da ga vidim prvi put. Promatram njegove crte lica. Zaista si jako ličimo. Iz blizine su tako slične mojima. Ista boja kose, iste oči, ista usta. Zastenjem, pokrivajući usta rukom. Oči su mi suzne, ali mi toplina grije srce. Duboko u sebi znam da govori istinu. Vincent me obgrli rukama i stisne u topli zagrljaj, grlim i ja njega. On je stranac, ali nije. Osjećam se sigurno.
„Vincent”, prozborim tiho. „Što sam ja?”
Čujem njegov teški izdisaj.
„Ti si crvena vučica, zadnja od svoga roda”, kaže.
„Ja sam, što?”
„Moramo ažurno razgovarati o puno toga, ali ovdje nije sigurno. Ti nisi sigurna. Ne mogu ti sada dati sve odgovore na tvoja pitanja.”
„Razumijem”, kimnem glavom i lagano se odmaknem od njega.
„Kada?”
„Potraži me kasnije.”
Nasmijem se i jednu ruku stavim na njegov obraz. „Jesi li dobro?
„Bit ću. Mi vukovi smo tvrd orah.”
„Jesi li ti isto…”, pogledam oko sebe da li ima nekoga, „kao i ja?”
„Da, mi smo zadnji.”
„Što to znači?”
„Kasnije”, kaže, a zatim me poljubi u čelo.
„Sad se moram vratiti, ali ću te kasnije pronaći .Imamo toliko toga za nadoknaditi.”
„Jedva čekam.”
Radim korak unatrag, a zatim se okrenem prema dvorani. Još jednom se okrenem prema njemu, željna da ga vidim još jedanput. Prati me pogledom i uzvraća toplim osmjehom. Osjećam se sretno, ispunjeno. Radujem se što sam ga napokon pronašla, što je sada dio mog života. Napokon imam obitelj.
