13. CRVENA VUČICA
ANNA
Obitelj, pomislim. Konačno imam obitelj.
Prvi put u toliko godina osjećam istinsku sreću. Uzbuđena sam i nestrpljiva. Želim sve odgovore, odmah i sad. Osjećam kao da vrtlog emocija izbija iz mene. Nisam ni svjesna točno gdje sam i kuda idem. Dezorijentirana sam, ne vraćam se u dobrom smjeru. Okrenem se oko sebe. Nalazim se u polutami hodnika. Zastanem na trenutak, pokušavajući smiriti misli i disanje, svoje ubrzano srce. Imam Vincenta, on je moj prvi bratić, moja krv, vrištim u sebi. Mojoj sreći nema kraja, skakala bih na mjestu, a tada mi se vrate njegove riječi i ošinu me poput šamara. „Ti si crvena vučica, zadnja svoje vrste, nisi sigurna!” „Crvena vučica”, izgovorim kroz šapat. Toliko je nestvarno. Znam da su crveni vukovi u prirodi gotovo izumrli zbog neumoljivog lova te da su na popisu kritično ugroženih vrsta prema Međunarodnoj uniji za zaštitu životinja. Njihova genetika je izuzetno zanimljiva. Naučnici i dalje raspravljaju o tome jesu li oni posebna vrsta, podvrsta sivog vuka ili hibrid vuka i kojota. Ja, crvena vučica? Kako to funkcionira među Vrstama?
„Diši”, kažem sebi naglas i zatvaram oči na trenutak.
Pokušavam se koncentrirati, zaroniti u dubinu svoje duše. Teško je jer sam uzbuđena, ali želim ju osjetiti. Duboko udahnem, a zatim razmišljam o njoj. Kopam dublje i dublje u svoju nutrinu. Postoji nešto, osjećam to. Oduvijek sam to osjećala. Nekakvu prisutnost koja poput nevidljive sile konstantno grebe ispod moje kože. Osjetila sam to više puta i potisnula. Nisam obraćala pažnju, ali sada želim, moram. Kopam dalje. Pokaži se! Gdje si? Nalazim se u mraku, u dubini svog uma. Odjednom me savlada osjećaj spokoja i vidim je. Tu je, dio mene. Gledam u nju, a ona gleda u mene, onim našim zelenim očima. Nasmiješim se jer osjećam njenu snagu, prirodnu i divlju. Ona nije slaba, a nisam ni ja. Jedva čekam da je oslobodim.
Sve je ovo previše, ali želim ići dalje. Moj um radi kao vrtuljak. Dok mi se otkucaji srca polako usporavaju i vraćaju u normalu, moj mozak užurbano slaže fragmente mog života u uzorak. Trebam odgovore! Sjećam se jasno svih ulomaka iz djetinjstva jer imam fotografsko pamćenje i nikada ništa ne zaboravljam. Pronalazim sjećanje na onu mračnu noć kada su moji roditelji poginuli u prometnoj nesreći. Pokušavala sam to zaboraviti bezbroj puta, ali sjećanje je uvijek ostajalo, skriveno u najdubljoj ladici mog uma. Sjećam se paničnog ponašanja moje majke, koja me, probudivši usred noći, polupospanu smjestila u auto.
„Požuri, Sarah, nemamo puno vremena”, čujem glas svoga oca.
Slike kolaju pred mojim očima. Užurbano hoda po kući i u putnu torbu nasumce ubacuje samo najnužnije stvari. Sada jasno vidim njegovo zabrinuto lice i njegov panični pogled. Tada mi nije bilo jasno, ali sada je.
„Odnesi malenu u auto, požuri!”
Sada gledam u mamu. Nosi pidžamu, preko koje ima kaput. Drži me čvrsto u rukama, umotanu u deku.
„Budi dobra“, posjeda me na zadnje sjedalo.
„Mama, gdje idemo? Zašto se tako žurimo?”
„Oh, to je iznenađenje. Idemo na jedno prekrasno putovanje. Tata mi je upravo javio, a moramo se požuriti da ne zakasnimo na avion.”
Gledam u njene suzne oči. Znam da mi laže.
„Zar se opet selimo?” čujem svoj dječji glas.
„Ne, ne….ovo je samo izlet.”
Odjednom me prevlada osjećaj težine i gubitka, ona bol i tuga koju sam osjetila tu istu noć, ali i spoznajem dublju istinu. Bježali su, naglo otvaram oči i sad sam suočena s nečim većim od samog gubitka – suočena sam s nepoznatim. Ne znam od koga su bježali niti razlog tome, ali ta spoznaja mijenja sve što sam mislila o svojoj prošlosti, a u meni izaziva lavinu neizvjesnosti i potrebu za pronalaženjem odgovora. Dužna sam sama sebi, dužna sam svojim roditeljima. Počinjem sumnjati i u uzrok njihove nesreće. Je li se zaista radilo o nesretnom slučaju? Bilo je previše krvi, previše zvukova i svjetala sirena…bilo je drugo vozilo…jače stisnem očima, ali moja sjećanja su mutna. Ona su sjećanja uplašenog djeteta. Ne vidim jasno…
„Anna?” čujem poznati bariton iza leđa.
Lagano se okrenem prema njegovom glasu. Mračno je, ali ga jasno vidim. To sam nova ja. Stoji u svojoj punoj veličini, nedaleko od mene, spreman za nadolazeću borbu.
Pogledam ga direktno u oči i zajecam. Opet imam onu bolesnu potrebu za njim, ali se suzdržavam. Hoda prema meni. Ne sklanjam pogled, a ne sklanja niti on. Pomno me promatra, upija svaki moj pokret, svaki moj izraz. Vidi da se borim. U sebi osjećam svoju vučicu, nervozna je, reži, ali i neku novu snagu. Njegov pogled pronalazi moj i njegova se dominacija sudara s mojom. Ispravljam držanje svog tijela i ne popuštam.
Gabriel lagano nakrivi glavu i njuši. „Mirišeš na tuđu krv. Jesi li dobro?” upita me ozbiljnim tonom glasa.
Kimnem potvrdno glavom.
„Što se dogodilo?” pita ozbiljno.
Ne odgovaram mu.
Približi mi se još više, a osjetila u meni divljaju, sve jače. Gledam u njega. Duboko udahne i miriši me. Što mi je bliže, to su moji instinkti sve divlji. Što mi se događa? Kao da odašilje tsunami podražaja prema mojim receptorima. Moje disanje opet postaje brže, a srce kuca ubrzano. Jedva se kontroliram. Sama njegova prisutnost budi u meni one najiskrenije želje. Izgleda predivno, a miriše poput najdražeg deserta.
„Mmm…”, pobjegne mi na glas. Sklopim oči na trenutak, no ubrzo ih otvorim. „Agh…”, a zatim se promeškoljim s izrazom gađenja.
„Što njušiš?” arogantno se smije.
„Chanel N°5″, odgovorim iziritirano. „Presladak je”, komentiram s gađenjem.
„Slažem se, ni ja ga ne volim.”
„Onda bi to mogao napomenuti Zari”, odbrusim vidno ljubomorna.
Nasmije se glasnije. Sad je već jako blizu mene.
„Osjećam je”, reče kroz šapat.
„Koga?” upitam tiho.
„Tvoju vučicu”, smiješi se zadovoljno. „Ne izgledaš iznenađeno”, pogleda me upitno.
„Nedavno sam saznala.”
„Od koga?”
„Od Vincenta Crimsona. Upravo sam razgovarala s njim. On je moj bratić”, odlučim mu reći istinu.
Odvraća pogled o mene, kao da mu treba trenutak za razmišljanje, a zatim ga ponovno vraća. Tu je, pored mene. Stavlja mi ruke na bokove.
„Ah, to objašnjava miris krvi. Imao sam svoje sumnje u njega. Previše je samozatajan i previše se trudi ostati skriven. Tvoje prezime implicira boju – bogatu tamnocrvenu koja naginje ljubičastoj, kao i njegovo. Tvoj miris je poseban, drugačiji. Ako uzmemo u obzir da je on vuk, onda postoji samo jedan zaključak.”
Gledam ga znatiželjno, gutajući svaku njegovu riječ.
„On je crveni vuk, kao što si ti crvena vučica, a to znači da si u opasnosti.”
Jače stisnem zubima. Vincent je rekao istu stvar.
„Vaša je vrsta istrijebljena. Ti si nešto što ne bi trebalo više postojati. Raritet, dragulj među običnim kamenjem. Svaki će te Alfa čopora htjet imati, poput trofeja koji može isticati.”
„To se neće nikad dogoditi!” izgovorim oštro.
„Naravno da neće. Ti si moja!” izgovara oštro, a zatim spušta svoje usne na moje.
Njegove usne su meke i tople. Ljubi me senzualno, nježno, gotovo kao da me želi samo kušati. Njegov jezik lagano prolazi mojim usnama, a zatim prodire u mene, polako ali nevjerojatno intimno. Jače me stisne uz sebe. Volim osjećaj njegovog tijela uz svoje, njegovu toplinu. Znam da pripadam tu, u njegovom zagrljaju. Lovim ga oko vrata i zabijam prste u duge pramenove njegove guste kose. Toliko je meka. Želim ga bliže sebi. Njegov poljubac se produljuje, postaje strastveniji. Osjećam njegove dlanove kako klize mojim leđima i moje tijelo se tali pod njegovim dodirima. Tada pucaju sve moje barijere. Ne želim da me ljubi, ali želim! Jednostavno sam nemoćna. On je moj, a ja sam njegova. Sada to znam, osjećam u dubini svoje duše. Da me poljubio snažnije, ne bi bilo tako razorno. Prelako mu se predajem, jer ga moja vučica prepoznaje. Želi svoj par. Njegov miris me opija, obuzima, ali tada opet osjetim tragove onog odvratnog parfema koji me naglo vraća u stvarnost.
„Prestani”, zaustavljam ga. Moja vučica negoduje, ali moram.
„Nemoj, ti pripadaš meni, kao što i ja pripadam tebi. Ne mogu se držati podalje. Pokušao sam…”
„Gabriel!” čujem se ženski glas, poput eha u hodniku. Znam kome pripada. U daljini nadzirem Zarinu siluetu.
„Tvoja djevojka te traži”, izgovaram hladno.
„Ona nije bitna. Ne znači mi ništa!” izgovara grubo.
„Ne znam što želiš od mene!” ljutito ga odgurnem od sebe.
„Želim tebe!”
„Zabranjujem ti da me ikad više dotakneš bez mog dopuštenja. Imao si svoju šansu, a sljedeću ćeš morati zaslužiti, ako ti je ikad budem pružila. Ja ne dijelim, Gabriel!” zarežim autoritativno.
Gleda u mene ozbiljno, ali njegove se oči smiju. „Alfa ženka”, a zatim se nasmije, kao da nije čuo moje riječi. „Veličanstvena si”, lagano se odmiče od mene. „Imam borbu koju moram riješiti. Ovo nije gotovo, razgovarat ćemo kasnije”, izgovara nonšalantno.
„Gabriel…”, izgovaram kroz zube.
Nasmije se još jednom, jače, onim svojim samozatajnim, arogantnim osmjehom, a zatim se okrene i odlazi, ostavljajući me bijesnom.
Gledam za njim i kipim. Osjećam grebanje svoje vučice koja želi izići i uzeto ono što je njeno. „Ne još”, progovorim kroz zube, okrenem se i požurim prema dvorani.
GABRIEL
Užurbanim korakom hodam prema svlačionici. Na licu mi se ocrtava zadovoljan osmijeh. Ona je vučica, Alfa vučica, i znam da je savršena za mene. Koliko god sam se borio, koliko god sam želio da bude daleko od mene, sada shvaćam da će u mojim rukama biti najsigurnija. Moram je zaštititi. Nema druge. Nasmiješim se još jače, jer znam koji sam sretan pasji skot. Ne zaslužujem je, ali ona je moja – moja družica. Trebam Luku! Moram porazgovarati s njim o strategiji jer je previše opasnih prijetnji u mom gradu. Anna mora ostati skrivena. Osjetio sam njezin miris, još je blag, ali s vremenom će se pojačati. Drugačiji je. Uskoro će svi znati što ona jest. Naglo ulazim u svlačionicu. Luka me već čeka. „Kasniš”, izgovara hladno. Pogledam ga, ali mu ne dajem nikakvo objašnjenje.
„Ah… Anna”, konstatira Luka. „To objašnjava sve. Upozorio sam te Gabriel”, započinje mirnim tonom glasa. „Rekao si da ćeš se držati podalje od nje, jer bi je veza s tobom uništila. Rekao si… ah da, da vezati je za sebe znači nacrtati metu na njenom čelu, ako se dobro sjećam”, nasmiješi se ironično.
I dalje ga nijemo gledam. Sve što govori je istina, ali sada znam da će bez mene biti u još većoj opasnosti, a to ne mogu dozvoliti. Sama pomisao da mi ju netko uzme….naježim se.
„Rekao si…”
„Dosta!” zaurlam. „Znam što sam rekao i ne mogu se držati podalje od nje”, sada ljutito režim, a moje lice poprima životinjske crte.
„Smiri se”, nastavlja Luka blažim tonom. „Što se dogodilo?”
Pogledam ga i važem da li da mu odmah kažem istinu. On je moj najbolji prijatelj, moja desna ruka i jedina osoba u koju imam apsolutno povjerenje. „Ona je moja!”
„To znam.”
„Ona je moja crvena vučica – moja srodna duša!”
Vidim da je vidno iznenađen. Gleda me širom razrogačenih očiju.
„Ona je – što?”
„Čuo si me i prvi put.”
„Ali crveni vukovi su istrijebljeni.”
„Očito nisu u potpunosti”, sada se smiješim.
„Zato je i imala zaštitu”, zaključuje. „Njeni su je roditelji skrivali. Bez zaštite će je i ostali moći nanjušiti. U izravnoj je opasnosti.”
„Znam to i bez tebe. Neću dozvoliti da joj se išta dogodi.”
„Morat ćeš je zaštititi, Gabriel!”
„Zato trebam tvoju pomoć.”
„Znaš da je imaš. O ovome moramo dobro porazgovarati, odmah nakon borbe. U izravnoj je opasnosti samim time što je tvoja družica, a sada mi kažeš da je i crvena vučica?”
„Svjestan sam svega”, trljam rukom sljepoočnice. „Ona je moja Alfa ženka, moja druga polovica. Ništa mi u životu nije važnije od nje”.
Prvi put izgovaram istinu na glas i pri tome mislim svaku riječ. Odjednom čujem tihi uzdah i naglo okrenem glavu prema ulaznim vratima.
„Zara”, kažem hladno.. „Uđi.”
Gledam u nju i vidim da je uznemirena. Znam da je čula svaku moju riječ, ali nije me briga. Ona je bila netko s kim sam provodio vrijeme, pokušavajući obuzdati svoj nagon da ne odem k Anni. Nije mi stalo do nje. Znam da sam gad, ali ne mogu više glumiti. Ne želim više biti s njom – ne mogu. Moram okončati ovu stvar, jer postaje naporno.
„Ono što si čula ne smije izići iz ove sobe. Jesam li bio dovoljno jasan?” naredim grubo alfa glasom.
„Kristalno”, odgovara hladno.
Gledam u nju dok grčevito stišće šake. Ne može me pogledati u oči. Ona nije kao moja Anna- Alfa ženka.
„Imam samo jedno pitanje”, diže pogled prema meni. Gotovo sam iznenađen. „Jesi li bio spreman nacrtati metu na mojem čelu?”
U njenim očima vidim očaj, ali joj ne želim više lagati. „Da”, odgovorim hladno.
„Razumijem”, kimne glavom. „Ovo među nama je gotovo.”
„Ovo među nama nije nikada ni postojalo. To je bio samo seks.”
Vidim da joj titra donja usna, a oči cakle suzama. Pogođena je, razumijem zašto. Naglo se okrene i izaðe bez pozdrava.
„Pustit ćeš ju?” Luka gleda u mene.
„Zasad, dok ne završim borbu, a kasnije ću se pozabaviti njome.”
ANNA
Sjednem u lođu sva zajapurena.
„Pa gdje si ti?” upita me Amanda.
„Naišla sam na problem”, kažem uznemireno.
„Ima li taj problem 1,90 m, užasno je seksi i odaziva se na ime Gabriel?” pita me kroz osmijeh.
„Da”, odgovorim hladno.
„Želiš li razgovarati o tome?”
„Kasnije”, pogledam u dečke pored sebe.
„Razumijem”, odgovara mi Amanda.
„Što sam propustila?” pitam, nikoga posebno.
„Šesta je borba bila dosta zanimljiva”, započne Amanda. „Bio je onaj vještac… Kako se ono zove, Morris?”
„Oliver Elrod”, odgovara joj.
„Da, protiv onog jaguara… Morris?”
„Marc Raven.”
„Uglavnom, oboje – jako zgodni. Naročito me se dojmio Marc kada je vratio ljudsko obličje. Kakav gluteus maximus, zarokče kroz smijeh. „Na početku su se mlatili kao blesavi, sve dok se Marc nije preobrazio u jaguara i počeo krvoločno napadati kao neka pomahnitala mačka. Oliver je tada izveo neki hokus-pokus i gotovo, dobio borbu. Izgledao je kao dr. Strange. Znaš, kada radi ono s rukama”, nasmije se.
Morris naglo okreće glavu prema njoj sa začuđenim izrazom lica. „I to je tvoj opis borbe?”
„Shvatila je, nije blesava”, odgovara mu arogantno.
„Nakon njih borili su se Marlon Rizzo i Toby Jones. Oni su oboje vukovi tako da je to jutros bio jedini nastup gdje su se borila dva borca iste vrste…”, započinje Morris.
„Molim te prestani, previše ideš u detalje”, prekine ga Amanda.
Morris upitno podigne obrve, a Ivan pukne u smijeh na njegov izraz lica.
„Uglavnom, ništa zanimljivo”, komentira „stručno”. „Sve već viđeno, udarac rukom pa nogom. Nisu se ni preobrazili tako da ništa od golotinje. Dobio je Marlon na bodove. Bolje da se nije ni kandidirao. Sudeći po svemu, nema nikakve šanse u drugom krugu”, zaključuje Amanda.
„Koliko si borba pogledala u životu?” upita je Morris.
„Sedam”, odgovara hladno.
„Razumijem.”
„Što razumiješ, i ne gledaj me tako čudno. Pa nije to nuklearna fizika.”
Gledam u Morrisa kako koluta očima i pobjegne mi smiješak, a zatim se moj izraz naglo uozbilji jer gledam u Gabriela kako se približava kavezu.
