14. SUKOB ALFA
ANNA
Gabriel ulazi u kavez. Ovo je posljednja borba prvog kruga. Gledam ga, a strah za njega me polako obuzima. U želucu mi se steže čvor koji ne popušta. Koliko god to nisam željela priznati, osjećam nevjerojatnu povezanost s njim i ne mogu se udaljiti od toga. Gol do pasa, na sebi ima samo donji dio tamne trenirke i tenisice. Izgleda veličanstveno. Sama njegova pojava odiše čistom dominacijom. Pogled mu je smrknut, a izraz lica ozbiljan. Izgleda opasno, odlučno, ali prije svega – prekrasno.
Borgan ga već čeka, nonšalantno naslonjen na žicu kaveza, s prekriženim rukama na prsima i ciničnim osmijehom na licu. Gledam jednog, pa drugog. Iako Gabriel izgleda impozantno i autoritativno, on zrači nekakvom ljepotom i elegancijom. Mlađi je u usporedbi s Borganom, koji u svojoj ljudskoj formi izgleda sirovo i zastrašujuće. Njegovo lice je oštro, s jasno izraženim crtama, a nos mu je vidno slomljen nekoliko puta. Viši je od Gabriela, pretpostavljam oko 1,95 m, i težak oko 120 kg, što dodatno naglašava masivnost njegova tijela. Nije debeo – naprotiv, izgleda poput bloka mišića, sa širokim ramenima i kožom unakaženom ožiljcima, koji svjedoče o prošlim sukobima. Njegovo držanje isijava tihu prijetnju, što ga čini odbojnim. On nije dobar mužjak – to se vidi u svemu, u njegovom pogledu, izgledu i načinu na koji se podrugljivo smješka.
Moj Gabriel stoji nasuprot njemu, bez trunke straha na licu. Moj? nasmiješim se od muke. Koliko god si me povrijedio… koliko god me boli cijela priča sa Zarom… ne mogu poreći što osjećam. Volim te. Jebiga, stvarno te volim. Iskreno i duboko.
U jednu ruku mu se divim. Počinjem shvaćati teret njegovog liderstva. To nije samo pitanje fizičke snage ili dominacije – to je odgovornost koja dolazi sa svakom borbom, svakim odlukom, svakim pogrešnim korakom koji može značiti pad, ne samo za njega, nego i za sve one koji ga slijede. Gledajući ga sada, dok stoji suočen s Borganom, shvaćam da nosi više od vlastitog ponosa na leđima. Nosi težinu cijelog čopora, njihovih nada i strahova. Nosi odgovornost za cijelu Dolinu Vukova.
Za razliku od njega, osjećam se kao da ću iskočiti iz svoje kože. Ne ja, nego moja vučica, spremna zaštititi ga. Znam da je snažan, znam da je veliki Alfa, ali sam užasno zabrinuta.
Moji zaštitnički instinkti su na maksimumu. Želim uskočiti u ring i zaustaviti borbu, ali ne smijem. Gledam publiku oko sebe, svi sjede u tišini, nepomično prateći svaki trenutak. Ovo je najočekivanija borba prvog kruga. Ovo je sukob alfa.
„Zašto se Borgan osmjehuje?” upitam.
„A tko će ga znati. On je jedan ludi ‘pasji skot’, bez morala i časti, bez ikakve empatije prema drugima, manipulativan, užasno krvoločan i nasilne naravi, ali nažalost i inteligentan”, reče Ivan kroz zube.
„Opisao si školski primjer psihopata”, komentiram zabrinuto.
„Morris i ja bili smo mladi kada smo napustili čopor, ali ne toliko da se ne sjećamo. Borgan i Adam odrasli su zajedno i nekada davno bili su prijatelji, iako je Borgan uvijek pokazivao nasilnu narav. Kada je Borgan postao Alfa, Adam je postao njegov Beta. Adam je dobar mužjak…”, uzdahne Ivan, „ali ni on nije mogao utjecati na njega. Borgan vlada okrutno, bez milosti i časti, a njegove su kazne…”, Ivan se namršti i spusti glavu, „odvratne kao i on sam.”
„Što se dogodilo?” upitam tiho.
„Nastala je pobuna protiv njegova režima koja je ugušena krvlju. Među pobunjenicima su bili i naši roditelji. Ono što im je Borgan učinio i način na koji je to učinio, Adam nikada nije mogao prihvatiti i oprostiti. Napustio je položaj Bete, uzeo Morrisa i mene pa pobjegao. Spasio nam je život. Tako smo završili u Dolini Vukova. Gabrielov nas je otac prihvatio, te nam pružio utočište i zaštitu”, vraća pogled na ring. „Gabriel je veliki Alfa, isto kao što je bio i njegov otac. Ljudi ga poštuju. To je ono što Borgan strahom nikad neće postići!”
Čujem snagu u njegovim riječima i znam što misli. Svi tako misle, zato u tišini gledaju u svog vođu. On je njihovo lice, njihov ponos, onaj kojeg će slijediti do kraja. On je njihov predstavnik, njihov štit i mač, prvi na frontu koji preuzima prvi udarac i onaj koji ne smije pokazati slabost. Zato je okružen ljudima poput Luke i Adama – oni su njegova snaga, njegovi saveznici, oni koji mu čuvaju leđa kad borba postane preteška. Jer njegova borba nije samo njegova. To je bitka čitavog čopora, borba za opstanak i čast.
8. borba: Gabriel Mactire / Borgan Andresson
Runda 1:
Borgan se odguruje nogom od kaveza na kojem je bio naslonjen i uspravlja se do svoje pune veličine.
„Bilo je vrijeme da se pojaviš, dečko”, podrugljivo govori Gabrielu. „Ili se mali vuk boji velikog medvjeda”, smije se kroz zube, gotovo sikće.
Gabriel ne pokazuje reakcije.
„Prvo ćeš pasti ti, a onda će pasti i tvoj grad, ili da kažem moj?”
Gabriel i dalje stoji mirno te ne pokazuje ni tračak zabrinutosti.
„Oh, shvaćam, nisi za razgovor”, nastavlja u istom tonu. „Hoćemo li se onda malo poigrati, da vidimo tko je pravi alfa ovdje?”
Gabrielu se brk nasmiješi, a njegove oči poprime onaj arogantni sjaj. „Nisam ti ja dečko!” progovara oštro.
Borgan napada naglo, bez upozorenja i nasrće šakom, ciljajući Gabriela direktno u glavu. Njegova veličina, brzina i eksplozivnost su nevjerojatni. Izgleda poput zastrašujuće i nezaustavljive sile. Gabriel, međutim, reagira brzo. Elegantno se, poput plesača, naginje u lijevo te izbjegne udarac za dlaku. Istovremeno uzvraća lijevom rukom, silovitim krošeom u punoj snazi, i udara Borgana u bradu. Čuje se lom kostiju. Borgan pada, bez svijesti. Borba je gotova u tren oka i sudac proglašava pobjedu tehničkim nokautom.
„Ovo je bilo brzo”, čujem Ivana i njegovo hihotanje.
Muk zavlada dvoranom, svi gledaju širokom otvorenih očiju, a tada publika ustaje na noge i eksplodira od sreće. Gabriel stoji smireno usred kaveza, primajući valove frenetičnog oduševljenja. Uzvici i poklici ne staju, a svi uzvikuju njegovo ime.
„Alfa, Alfa…!!” ori prostorom.
I mene ponese taj val ushićenja. Dižem se na noge i plješćem, ponosna sam i sretna sam zbog njega. Gledam u njega, a on gleda samo u mene. Izgleda kao da ga buka oko njega ne obuzima, samo se smiješi onom svojom nenametljivom sigurnošću. On je Alfa! Vidim koliko je moćan, dominantan i voljen. Volim ga i ja, zato toplo dogovaram njegovom pogledu i uzvraćam osmjeh. Moja vučica je nemirna, želi iskočiti i pridružiti se svom paru, ali ostajem nepomična. Jedva se suzdržavam jer veza je sada snažna. On je moja druga polovica, to znam. Svi moji instinkti vrište i žele biti s njim, jer ono što vidim u njegovim očima je duboko i intimno.
„To je ono što sam ti prije govorio”, obraća mi se Ivan. „Samo je jedan Gabriel”, smiješi se.
„Što su veći, lakše padaju”, komentira Morris vidno sretan i zadovoljan.
Gledam u njega kako nonšalantno izlazi iz kaveza. Borgan još uvijek leži na parteru, a oko njega je već medicinski tim. Hoda samouvjereno prema meni, ne sklanjajući pogled, dok publika i dalje kliče. Sada stoji ispred moje lože. Njegov izraz lica je ozbiljan, autoritativan, ali vidim toplinu u njegovim očima.
„Za pola sata želim da se nacrtaš u mojem uredu. Dolazi i Vincent. Moramo razgovarati”, izgovara autoritativno, ali nije grub.
Kimnem glavom u znak odobrenja, kimne i on meni, a zatim se okreće i ode.
Sjednem natrag na svoje mjesto. Moram se smiriti, pomislim u sebi.
„Što je bilo ovo?” Amanda mi šapne u uho.
„Moram razgovarati s njim.”
„To sam shvatila i bez tebe”, smiješi mi se. „Želiš li da odem s tobom?”
„Ne, ovo je između mene i njega.”
„Konačno”, izgovara kroz smiješak.
Netom kasnije Zara ulazi u ring. Njezin izraz lica je gotovo kamen. Blijeda je, previše ozbiljna, ali se drži uspravno. Čini se kao da se strašno trudi da se ne raspadne.
„Nešto nije u redu”, govorim Amandi.
„Možda je metlu gurnula dublje u guzicu”, odgovara sarkastično.
„Ne bih rekla da je to u pitanju”, stisnem očima. „Upravo joj je dečko pobijedio, a ona mu nije čestitala, niti pokazala bilo kakav znak sreće.”
„Možda joj više nije dečko?” pogleda me s jednom uzdignutom obrvom.
„Možda.”
„Poštovana publiko, prva runda je gotova. Slijedi izvlačenje parova za popodnevne borbe. Ušli smo u drugi krug!” poviče prezenter.
Publika je opet na nogama, ushićena. Čujem žamor i osjećam uzbuđenje oko sebe. Vrti se bubanj i Zara polako izvlači nove parove. Njeni pokreti su elegantni, ali kruti. Pokušavam odgonetnuti što joj se događa. Njene oči su previše tužne, a njene lijepe usne stisnute u crtu. Trebala bih možda biti sretna, ona je moja „suparnica”, ali ne mogu se radovati tuđoj nesreći. Ako je Gabriel u pitanju, znam kako se osjeća.
„Prva borba – Marcus Afanas / Zed Galiafagos”, izgovara službeno. Njena boja glasa je hladna, beživotna, poput nje same. Slijedi aplauz.
„Druga borba – Adam North / Cecil Roz.”
„Ho, ho, ho….šef protiv onog ludog tigona”, smiješi se Morris.
„Treća borba – Marlon Rizzo / Oliver Elrod.”
„Zar nije to onaj čarobnjak?” pita Amanda Morrisa, na što on samo zakoluta očima.
„Četvrta borba – Gabriel Mactire / Vincent Crimson”, završi Zara.
„Gabriel i Vincent”, šapnem sebi u bradu.
Gledajući prema ringu susretnem se sa njenim očima. Gleda me intenzivno i ne miče pogled s mene. Ono što sada vidim nije više bol, već nešto drugo – opasno. Nasmiješi mi se, gotovo zlobno. Kutak njenih usana se lagano podiže u osmijeh, ali on nikad ne dostiže njene oči. Graciozno se okreće i izlazi iz kaveza.
„Moram ići”, obratim se društvu.
„Dopusti mi da idem s tobom”, kaže mi Amanda.
„Žao mi je, ali ne možeš. Ispričat ću ti sve kasnije.”
„Obećavaš?”
„Obećavam.”
Polako ustajem, ali me Amanda ulovi za ruku.
„Nemoj dozvoliti da te izbaci iz takta.”
Pogledam arogantno u nju. „Ne brini, neće.”
GABRIEL
Čujem kucanje. „Uđi”, izgovaram prodorno. Sjedim u uredu za svojim stolom. Leđima sam okrenut prema vratima i gledam kroz staklenu stijenku. Moram smiriti svoj um. Moje misli su raštrkane na sto strana, imam previše briga, ali samo jedna osoba me zaista mori. Anna.
„Što radiš ovdje?” upitam oštro. Nisam se niti okrenuo jer znam tko stoji u mom uredu. Predobro ga poznajem.
„Valjda sam zaslužio prijam kod Alfe. Duguješ mi razgovor.”
„Ne dugujem ti ništa!” zagrmim i naglo se okrećem u stolici. Marcus stoji usred mog ureda, smiren, s arogantnim smiješkom na licu.
„Ali duguješ mi, mali brate”, kaže mirnim tonom glasa i sjeda nasuprot mene.
„Odavno ti više nisam brat. Odrekao si se toga prava davnih dana!”
„Dobro znaš i zašto!” podiže ton glasa. „Nemoj se praviti glup. Nije bilo drugog rješenja Gabe. Čopor ne može imati dvije glave!”
Moje disanje se ubrzava. U dubini sebe znam da je napravio ispravnu stvar, ali to ne znači da me manje boli. Bio je moj uzor, bio mi je brat. „Mogli smo naći bolje rješenje”, izustim s dozom tuge u glasu. „Ali ti si odlučio umjesto mene, po običaju. Napustio si me!”
„Bolje rješenje, ti to tako zoveš? Reći ću ti jednu stvar, mali brate. Mogli smo se boriti do smrti ili si mi se mogao pokoriti. Sumnjam da bi mi pokazao submisivnost, isto kao što bih i ja tebi. Moj odlazak bilo je jedino rješenje! Poznati su ti zakoni čopora”, poviče, a zatim zastane. „Moja je odluka bila najispravnija u tom trenutku”, zaključuje, sada mirnijim tonom glasa. „Sada više nije bitno, godine su iza nas. Odavna nisam Marcus Mactire.”
Pogledam kroz prozor. Duboko izdahnem. Znam što mi govori, ali se trenutno ne mogu baviti njime. Moji osjećaji su nestabilni. „Što želiš?” Sada gledam u njega. Ne nosi svoju klasičnu masku. Gledam u njegove oči, toliko slične mojima.
„Želim svog brata natrag!” izgovara tiho.
Promatram ga, pokušavam prezreti laž, ali znam da ne laže. Marcus je uvijek bio iskren, bar prema meni. Dira me ono što govori, što želi, jer u suštini želimo isto. Nedostaje mi moj stariji brat, već godinama, ali treba mi vremena. Sada mi je sve previše pa reagiram najbolje što mogu. „Nemam vremena za tvoje igrice. Imam ozbiljnije probleme s kojima se moram trenutačno pozabaviti.”
„Anna?”
Ne odgovaram. Iznenadan val ljubomore zamagljuje moj razum.
„Dopusti da ti pomognem”, govori mi mirno.
„Okani je se!” zaurlam. Vuk u meni kipi, reži i želi ju samo za sebe. „Ona je moja!”
„Ah… vidim”, Marcus vraća svoju šarmantnu masku. „Od prvog dana znao sam da je gospođica Crimson posebna. Sada miriše još posebnije”, govori mi podrugljivo.
„Takneš li je, ubit ću te. Brat ili ne!” zaprijetim.
Marcus se samo lagano nasmije te ustaje sa stolice. „To ćemo još vidjeti, mali brate”, promumlja, a zatim izlazi iz mog ureda, zalupivši vrata snažno za sobom.
ANNA
Čekam u hodniku gradske uprave. Iz Gabrielova ureda izlazi Marcus, vidno oneraspoložen.
„Anna”, pozdravlja me šarmantno. Gledam u njega i dobro znam da nešto nije u redu. Vidim kako se obuzdava zadržati kontrolu. Prstima pokušava zakopčati sako, vidno je iznerviran. Njegove zjenice su drugačije, promijenjenog oblika.
„Marcus”, nasmiješim mu se.
„Pretpostavljam da ideš kod Gabriela, taman sam ti zagrijao atmosferu.”
„Hahaha…”, nasmijem se od srca, „lud si.” Simpatičan je, čak i kada je nervozan.
„I to su mi znali reći”, uzvraća ležerno. Sad opet nosi svoju šarmantnu masku, a oči su mu ponovno „ljudske”.
Taman kada sam htjela nešto reći, vidim kako podiže pogled iza mojih leđa. Začujem tiho režanje koje ne dolazi od njega.
„Izgleda da imaš čuvara”, izgovara podrugljivo.
Okrećem se i ugledam Vincenta. „Izgleda da imam”, toplo se nasmijem.
„Vincent!” krenem prema njemu te ga zagrlim oko struka. Vratim poglede na Marcusa, a on samo upitno podiže jednu obrvu. „Gabrielu se neće svidjeti da grliš drugog mužjaka.”
„Zar te to neće zabaviti?”
Nasmije se, onim svojim arogantnim osmjehom. „Vidimo se kasnije, Anna. Radujem se zajedničkom izlasku”, kimne glavom u znak pozdrava i ode.
Vraćam pogled na Vincenta, još uvijek u njegovom zagrljaju. Gleda me oštro.
„Moraš se čuvati, Anna”, šapne.
„Znam, zato idemo kod Gabriela. Moramo razgovarati s njim”, zakoračim prema njegovom uredu.
„Vjeruješ li mu?” ulovi me za ruku i zaustavi na trenutak.
Razmislim na sekundu, ali znam odmah odgovor. „Da.”
„Onda idemo!”
Sjedim na dizajnerskoj sofi, Vincent je uvaljen u fotelji, a Gabriel nonšalantno sjedi na rubu svog radnog stola poviše nas. Izgleda kao da vodi neku unutarnju borbu. Uznemiren je. Pitam se je li zbog prijašnjeg razgovora s Marcusom ili nadolazećeg razgovora sa mnom. Vjerojatno je oboje. Prekrižim nogu preko noge, dok moj pogled nervozno skače s Gabriela, pa zatim Vincenta, pa opet Gabriela. Tišina je nepodnošljiva. Gabriel prekida napetost i započinjući razgovor.
„Vincent”, kaže mirno, a zatim uzdahne. „Anni je skinuta zaštita koju su postavili njeni roditelji. Njezin se prirodan miris vraća i uskoro će je svaki mjenjolik moći namirisati. Znat će da je vuk, ali ne i da je crveni vuk. Zasad.”
Vincent ga pogleda u šoku. Rukama snažno stišće rukohvate fotelje i ispravlja se. „Ti znaš?”
„Ne sve, zato mi je potrebna tvoja pomoć kako bi je mogao zaštititi”, govori mirno, kao da nisam prisutna i da se to mene ne tiče. Nervozno stišćem zubima. Gledam u Vincenta, nešto ga muči. Ne vjeruje mu.
„Prije nego što dobiješ bilo kakvu krivu ideju ili dođeš do nekog krivog zaključka, moraš znati jednu važnu činjenicu…” Oboje ga sada gledamo pozorno. Ne znam što će reći, ali i dalje se obraća samo Vincentu i to me užasno živcira. Kao da traži njegovu privolu za nešto. Odjednom vraća fokus na mene. U trenutku me prođu žmarci. Taj njegov pogled, toliko dominantan i prodoran. U sebi osjećam zadovoljstvo svoje vučice, ali moja ljudska strana je ljuta. Pokaži mi bar malo da ti je žao!
„Anna, ti si moja srodna duša.”
Trenutak zatišja. Pogledam u svog bratića i vidim koliko je iznenađen tom činjenicom. Ja, i ne baš.
„Jesi li siguran?” pita ga ozbiljno.
„U potpunosti”, odgovara mirno. „Osjetio sam našu vezu prvi put kada sam je ugledao. Tada sam bio u vučjoj formi. Vjerujem da i Anna osjeća isto.”
Vincent vraća pogled na mene. „Anna?”
Osjećam, ali nisam još čula oprosti. „Zašto Zara, Gabriel?” pitam oštro.
„Zara je bila samo predstava za javnost”, odvraća mirno, kao da se nije dogodila. „Nisam te htio dovesti u opasnost. Imam puno neprijatelja, a ti si moja jedina slabost.”
„Zašto sada?” pitam još oštrije.
„Zato što sam tada vjerovao da si ljudsko biće. Bila bi apsolutno zaštićena kada drugi ne bi znali da si moja družica. Sada se situacija drastično promijenila. Ti si crvena vučica. Sigurnija si kao moj par.”
„Hm…”, promumljam. „Znači, nisi spavao s njom?”
Ne odgovara.
„Ah… to sam i mislila”, nasmijem se ironično i pogledam u stranu, ne zato što imam problem izdržavati njegov pogled, već ne želim da vidi slabost u mojim očima – slabost prema njemu. „Ono što si rekao, ne mijenja ništa u našem odnosu!”
„To mijenja sve!” izgovara autoritativno i ustaje na noge.
Vraćam pogled na njega. Vidim da je ljut i na rubu, ali me ne zanima. Nisam još čula ono što moram čuti. „Ne bih rekla”, držim se staloženo. „To što si ti posložio kockice u svojoj glavi, meni ne znači ništa.”
„Tako se želiš igrati?” nasmije se cinično, ali njegov pogled je upozoravajući. Ne bojim ga se.
„Ne, ja se ne igram. Ti si taj koji se igra sa mnom već mjesec dana. Kako si se ono izrazio… predstava za javnost. Hm, zanimljiv izbor riječi. Možda bih i ja to trebala pokušati.”
„Možeš probati”, nasmije se ironično.
„Trebali biste se smiriti”, prekida nas Vincent. „Za tu temu nisam vam potreban. Vrijeme je da se usredotočimo na važnije stvari.”
„Imaš pravo, Vincent”, odgovaram mirno. „Zamolit ću te da počneš ispočetka i kažeš nam što znaš.”
„Kao što sam ti već rekao, naše majke bile su blizanke i posljednje ženke crvenog vuka. Naša je vrsta izumrla, odnosno na jebenoj smo ivici izumiranja, jer smo nas dvoje zadnji primjerci. Iz tog razloga nosim njeno prezime, kao i ti svoje majke. Moj otac je sivi vuk, kao što je bio i tvoj. Pokušali smo shvatiti razlog izumiranja kako bismo spasili našu vrstu i došli smo do zanimljivog zaključka. Djeca crvenog vuka rađaju se isključivo kod parova predodređenih da budu zajedno, srodnih duša. Pronaći svoju srodnu dušu iznimna je rijetkost i dar. Takvi parovi stvoreni su jedno za drugo. To je bio slučaj naših roditelja. Nažalost, moja majka rano je preminula, netom nakon tvoje, stoga znam jako malo o tvojim roditeljima. Ono što znam sa sigurnošću jest da su se sestre u jednom trenutku razdvojile. Godinama su održavale samo minimalan kontakt. Moja majka pronašla je utočište u čoporu moga djeda i imala je sreće upoznati mog oca. On tvrdi da ih je sama veza dovela jedno drugome.”
Spustim pogled i gledam u svoje ruke koje sada grčevito stišćem u krilu.
„Dan kada su tvoji roditelji poginuli, moja je majka to osjetila. Obećao sam joj na samrti da ću te pronaći i dovesti na sigurno u naš čopor. Bio sam još dijete. Dugo sam te tražio, a onda sam te vidio u medijima i došao u Dolinu Vukova. Turnir mi je izgledao kao dobra krinka. Nisam mislio da će me izvući.”
„Tvoj nastup završava danas. Izgubit ćeš u prvoj rundi”, zapovjedi Gabriel.
Vincent kimne u znak suglasja.
„To sve i dalje mi ne daje odgovore na pitanje zašto su moji roditelji bježali i od koga.”
„Znamo zašto”, kaže mirno Gabriel. „Ti si jedinstvena.”
„Ja nisam ničiji trofej!” povičem.
„Ne, ti si puno više od toga i ti si moja”, izgovara autoritativno.
„Tvoja?” odgovaram istom mjerom. „Kao tvoje vlasništvo ili dio tvog harema?”
„Zara i ja više nismo…”
„Ne zanima me, to je tvoja privatna stvar!” ustajem jer sam uzrujana.
„Sjedi nazad!”
Gledam u njega i ne uzmičem pogled. Radim korak prema njemu, a zatim još jedan dok nismo sasvim blizu. Stojim ispred njega, uzdignute glave, jer je puno viši od mene. Moje tijelo je u grču, jer se u meni odvija borba između instinkta koji gori za svojim parom i razuma koji zahtijeva da mi pokaže da mu je stalo.
„Želim čuti”, izgovaram autoritativno.
Vidim kako stišće usne i koliko je ljut.
„Želim čuti oprosti”, gledam oštro u njega.
„Postupio sam kako sam smatrao da je ispravno. Za to se neću ispričavati.”
„Spavao si s njom!” povičem. „Prije dva dana si je predstavio pred cijelim svijetom kao svoju djevojku, iako si znao da smo srodne duše i sada se to sve odjednom zaboravlja!” gledam oštro u njega.
„Možda ti možeš, ali ja ne! Dosta mi je ovog razgovora. Idem! Vincent, vidimo se kasnije!” zakoračim prema vratima.
„Anna, stani!” čujem njegov prodoran glas iza svojih leđa.
„Znaš što?” okrenem se prema njemu. Moje oči su sada pune suza.
Gleda u mene i vidim da mu nije svejedno. Muka je i meni.
„Ništa, zaboravi…”, okrenem se i brzim korakom izađem iz ureda.
Ako ne možeš razumjeti moju bol, ako ne shvaćaš što si nam napravio, onda se baci pod vlak, pomislim u sebi. Opet boli. Volim ga, Bože koliko ga volim, ali ne mogu tako. Možda bih trebala pregaziti svoj ponos, ali nije čak ni ponos u pitanju. U životu sam ostala bez previše toga. Vrijeme je da konačno osjetim da se netko bori za mene, jer moje srce više ne može podnijeti još jedno napuštanje.
GABRIEL
Gledam za njom. Želim je zaustaviti, poljubiti, reći joj sve što želi čuti, ali se ne mičem. Ima apsolutno pravo. Povrijedio sam ju, a time i sebe.
„Jeben mu!” udarim stolnu lampu koja poleti u zid. Čujem tihi smijeh iza sebe. Zaboravio sam da je Vincent još tu.
„Ona je alfa vučica. Imat ćeš posla.”
Nasmijem se jer znam da je u pravu. „Tome se i radujem. Prekrasna je, zar ne?”
„Jedinstvena.”
Teško uzdahnem jer znam da se ona mora ohladiti. Moram i ja. Sada neću ništa postići. Alfa ženke su drugačije. Ne pokoravaju se svojim alfa mužjacima već je njihova uloga jednaka njihovima. Alfa par zajedno vodi i održavaju stabilnost unutar zajednice.
„Znaš li tko je odgovoran za smrt njenih roditelja?”
„Kažu da je bio nesretan slučaj.”
„Vjeruješ li u to?”
„Nimalo.”
„Želim da joj budeš za petama do kraja eventa, a kasnije ćemo dogovoriti detalje.”
„Dogovoreno”, ustane sa stolice i ubrza za njom.
Okrećem se prema staklenoj stijeni. Pogled na moj grad uvijek me smiruje i pomaže mi da saberem misli. Netko je ubio njene roditelje. Tko? zapitam se zamišljeno, gledajući u daljinu.
ANNA
Izađem iz Gradske uprave s mobitelom u ruci i već zovem Amandu. Zraka, treba mi zraka.
„Jesi li preživjela?” pita me Amanda s druge strane linije.
„Joj, Amanda. Zašto svi muškarci u mom životu moraju biti takvi.”
„Kakvi?”
„Arogantni šupci!”
„Što ti je sada rekao?” pita me mrzovoljno.
„Nađemo se u Green Gardenu za 15 minuta pa ću…”
Iznenada osjetim jak udarac u potiljak. Zateturam, a mobitel mi ispada iz ruke. Pokušam se održati na nogama, ali moje noge popuštaju. Padam…
„Anna? Anna!!!” čuje se Amandin glas iz slušalice.
