15. OTMICA
GABRIEL
„Amanda?” javim se na telefon.
„Nešto se dogodilo…”, panično vrišti u slušalicu i priča dalje. Istog trena Vincent uletava u moj ured sav zajapuren.
„Nestala je!” poviče. Gledam u njegov panični izraz lica dok sam još uvijek na mobitelu.
„Uspori, Amanda!” naredim joj, a zatim čujem njeno jecanje. „Smiri se!” govorim mirno. „Ponovi mi polako što se točno dogodilo!”
„Bile smo usred razgovora i onda sam čula neki zvuk…”, govori kroz suze. „Dozivala sam je, ali nije se javljala… Nešto joj se strašno dogodilo, Gabriel!”
Vraćam pogled na Vincenta.
„Našao sam njezin mobitel nasred ulice”, kaže.
„Zovite Luku!” zagrmim.
U trenu sam ispred svog ormara s oružjem. Otvaram ga, navlačim pancirku i uzimam oružje.
„Zed!”
„Alfa?” čujem njegov prodoran glas preko slušalice.
„Anna je oteta, blokiraj sve izlaze iz grada! Nitko ne smije proći, nitko!” naređujem autoritativno.
„Jasno!” prekida vezu.
Moram biti brz, moram je pronaći! Adrenalin divlja mojim tijelom, a moj vuk reži i treperi na rubu bijesa, spreman izgubiti razum. Želi se osloboditi, krenuti u lov na one koji su mi je oteli, ali ne sada. Moram ostati pribran, zadržati kontrolu i ostati u ljudskom obličju. Svi moji najdublji strahovi su se obistinili; ono čega sam se najviše pribojavao upravo se dogodilo pred mojim nosom. Oteta je! Ljutnja me preplavljuje, guši svaki tračak razuma. Neću stati dok je ne pronađem, dok ih sve ne pobijem!
Čujem zvuk iza sebe. Luka je već tu. „Anna je oteta”, izgovaram oštrim glasom. „Već sam naredio Zedu da blokira sve izlaze iz grada. Aktiviraj naše najbolje tragače. Moramo djelovati brzo.”
„Što planiraš?”
„Za deset minuta želim sve borce koji su se prijavili za turnir u školskoj dvorani.”
„U redu”, kaže hladno i izađe iz ureda.
Odlučnim koracima hodam prema dvorani. Uz mene su Luka i Vincent. Bjesnim. Ljut sam. Suzdržavam se samo da nekome ne odgrizem glavu. Znam da moja pojava odaje mračnu energiju, jer se svi sklanjaju s puta. Lice mi je ozbiljno, a oči tinjaju odlučnim žarom. Onaj koji se usudio dirnuti u ono što je moje, neće još dugo ostati živ. Fizički se osjećam čvrsto i snažno, a iznutra se gotovo raspadam. K vragu! Osjećam strah, osjećam grižnju savjesti. Ponio sam se neoprezno, glupo i zbog toga sam je izgubio. Nikada u životu nisam osjetio strah ovakve vrste i sada me nadvladavaju najcrnje misli. Ne, neću to dopustiti, kažem sam sebi. Moram je pronaći, jer alternativa ne dolazi u obzir. Svaka sekunda je bitna.
Ulazim u dvoranu. Komešanje se stišava i zamjenjuje ga nagli muk. Znam da moja prisutnost govori više nego bilo koji epitet. Stajem u centar i osvrćem se oko sebe. Šake su mi stisnute uz tijelo, izraz smrknut. Promatram lica boraca koji stoje ispred mene. Izgledam zastrašujuće, svjestan sam toga. Neka znaju s kime imaju posla, neka znaju koga su se usudili dirnuti jer ja sam Alfa! Ljutnja pulsira čitavim mojim tijelom, ali me nije briga. Nema više glume. Oni dobro znaju što sam i ne mislim se suzdržavati. Promatram ih pozorno, njušim. Tražim njen trag u njihovim očima, ali ne vidim ništa.
„Dobro me poslušajte!” zagrmim.
Moje usne su stisnute u crtu, a moji očnjaci već produženi. Znam na što ličim; trenutačno nisam čovjek, a niti zvijer.
„Anna Crimson je oteta. Znate li tko je ona?!?” promatram lica oko sebe. Ona je moja ženka, moja!!!” urlam. Moj glas je promijenjen, dublji – životinjski.
„Ako bilo tko od vas ima i najmanje informacije, sada je trenutak da ih podijeli. Neću pružiti drugu priliku. Ako saznam da me netko od vas izdao, ubit ću ga. Ovo nije prijetnja, ovo je obećanje!”
Tišina je uznemirujuća. Pozorno ih gledam, pratim svaku njihovu gestu. Moj um je oštar i hladan, bez suvišnih emocija. Zaista mislim ono što sam rekao, a ja sam u svojoj odlučnosti nemilosrdan.
„Anna se mora vratiti i neću oklijevati eliminirati bilo kakvu prepreku. Vjerujte mi da ću prije zapaliti cijeli svijet nego dopustiti da joj se nešto dogodi. Turnir se odgađa do daljnjega”, izgovaram grubo i izlazim iz školske dvorane. Luka i Vincent su mi za petama.
„Izvještaj!” naređujem.
„Tragači su pratiti njen miris izvan grada, sve do izlaza na autocestu. Tu joj se gubi trag pa su se razdvojili”, kaže Luka.
„Tko nedostaje?”
„Nema Borgana i njegovih ljudi, Zare i Marcusa.”
Jače stisnem usnicama. Marcus? ponovim u sebi.
„Dovedi Adama, Alfonsa, Amandu i onog malog kompjuteraša. Moramo joj ući u trag, čim prije! Mobiliziraj specijalne jedinice!”
Luka kimne i kreće.
„I, Luka – dovedi mi Zaru”, izgovaram oštro.
ANNA
Budim se s užasnom glavoboljom. Pokušavam napipati potiljak, ali su mi ruke svezane iza leđa. „Agh…”, izustim jecaj. Moj vid je još mutan, ne znam gdje sam. Okrećem glavu i gledam oko sebe, pokušavajući zanemariti bol. Mračno je, ali ne dovoljno da ne vidim. U pokretu sam! Ležim u bunkeru nekakvog kombija?!? Pokušavam osloboditi ruke, ali su presnažno svezane. Trgam, ali ne ide, samo osjećam kako mi plastične vezice režu kožu. Ne mogu se osloboditi! Uzdahnem teško. Polako se podižem u sjedeći položaj. Mučno mi je. Bar su mi noge slobodne i to mi ulijeva tračak nade. Ponovno gledam oko sebe, malo bolje. Tražim nekakav izlaz, neku slamku spasa, ali je ne vidim. Nema prozora. Oteta sam, pomislim i u trenutku me prođe jeza. Moje disanje se ubrzava kao i moji otkucaji srca. Osjećam nemir svoje vučice, poput divlje životinje stjerana u kut. Duboko udahnem jer sad nije vrijeme za paniku. Moram se smiriti, biti racionalna, moram pronaći rješenje.
Što je posljednje čega se sjećam? Bila sam na telefonu s Amandom, a onda me netko udario po glavi! Morala je već obavijestiti Gabriela! Stegne me oko srca pri pomisli na naš posljednji susret i način na koji smo se rastali. Bespomoćno trgam ruke iza sebe, ali bez uspjeha. Na trenutak me obuzme nemoć, a oči mi se zasuze od boli i bijesa. Zašto mi se sve ovo događa? Čupam još snažnije, ali mi nedostaje snage. Stajem. U tišini kombija, jedini zvuci su šum ceste i moje ubrzano disanje. Saberi se! zapovijedam sebi, a tada osjetim prisutnost svoje vučice. Njezin bijesni urlik odjekuje kroz mene, doziva svog para. Ona nema nikakve sumnje. Kada bih barem znala kako promijeniti oblik… Zatvaram oči, usredotočujući se na njezinu snagu. Trebam je. Polako, osjećam toplinu kako mi ispunjava tijelo, pruža mir i jasnoću, kao podsjetnik da još nisam izgubila. Moja napetost popušta, a snaga vraća u udove. Udisaji postaju dublji, stabilniji, a moja odlučnost jača i pretvara strah u fokus. „Ti si Jin njegovom Jangu”, čujem glas gospođe Mannington. Otvaram naglo oči i tada znam. „Pronaći će me!” progovorim na glas. Moram samo izdržati dovoljno dugo.
GABRIEL
U uredu vlada napeta tišina. Svi su prisutni koji su mi trenutačno potrebni. Luka, kao moja desna ruka, Alfonso kao naš najbolji čarobnjak, mali Mak koji je već za kompjuterom i Adam zbog svog poznanstva s Borganom. Amanda sjedi na trosjedu, vidno nervozna i zabrinuta. Ovdje je isključivo da ne napravi nekakvu glupost. Sjedim za svojim stolom, a moje misli su usmjerene samo na jedno – pronalaženje Anne. Ništa drugo ne dolazi u obzir. Kalkuliram svoj sljedeći potez, razmatram svaki trag. Nervozno udaram prstima po stolu dok gledam u lica okupljenih. Naš kompjuteraš tipka po tastaturi. Iskopao je snimak nadzornih kamera na kojem se vidi kako otmičar baca Anino beživotno tijelo u bunker vozila. Znamo i tablicu, a moji tragači već češljaju autocestu u oba smjera. Moram je pronaći prije nego što nestane u mnoštvu obližnjih gradova, ali i tamo ću je pronaći. Ne postoji mjesto gdje je mogu sakriti od mene. Još nismo pronašli vozilo, a prošlo je gotovo dva sata. Polako me hvata nemir. Ozlijedili su je! jače stisnem zubima. Sama pomisao da je negdje sama i ozlijeđena, ostavljena na nemilost nekakvih kriminalaca, budi ono najgore u meni. Razmišljam…Ako njen otmičar zna što je, tada neće biti ozlijeđena, bar dok ne stigne do svog kupca, a ako ju je netko oteo da napakosti meni, onda znam tko me odao – Zara! zarežim.
„Napravio sam veliku grešku”, prekidam šutnju. „Nisam vjerovao svojim instinktima koji su mi govorili da prigrlim Anna kao svoju družicu, da ju zaštitim. Zbog mene je oteta!”
„Nisi mogao znati…”, započinje Adam.
„Ali jesam i to je cijena moje arogancije. Pogrešno sam procijenio situaciju. Trebao sam prekid sa Zarom odraditi nježnije. Osim mene, jedino ona, Luka i Vincent znaju tajnu o Anninoj vrsti. Načula je razgovor između mene i Luke, a ja nisam na vrijeme poduzeo potrebne mjere opreza. Trebao sam reagirati odmah.”
„Ta kučka!” izgovara grubo Amanda
„Kakvu tajnu?” pita Adam.
„Anna je crveni vuk”, izgovorim ozbiljno.
Instantno svi zanijeme. „Crven vuk?” Adam razrogači oči.
„Da”, odgovorim hladno.
„Što to točno znači? Sivi, crveni, kakve to veze ima”, pita Amanda.
„Istrijebljeni su”, nadoveže se Luka. „Ona i Vincent, zadnji su živući primjerci, što ih čini iznimno vrijednima.”
„Kako misliš vrijedni?” pita Luku kroz šapat. U njenom se glasu čuje strah.
„Znaš dobro na što mislim.”
„Ne, ne znam!” povisuje ton glasa.
„Postoji crno tržište, a ona je jedinstvena.”
„O, Bože…”, izgovara panično, a zatim njen pogled pronalazi moj. „Reci mi da ćeš je pronaći!”
„Obećavam!” izgovaram odlučno. „Ništa me u tome neće spriječiti! Ovo što govorimo mora ostati među nama.”
„Naravno”, reče skrušeno.
„Gdje je Zara?” upitam oštrije.
„Na putu. Uskoro će biti ovdje”, odgovara Luka.
„Gdje je ulovljena?”
„Već je bila izvan grada kada su je tragači nanjušili.”
„Borgan?”
„Provjerio sam svoje kontakte u Borganovom čoporu. Na putu je, još se nije vratio sa svojim ljudima. Poraz je veći udarac na njegov ego, nego slomljena vilica. Znaš kakvo je stanje u njegovom čoporu i metode njegove vladavine. Pitanje je vremena kada će pasti, a ti si sa svojom pobjedom dokazao da se to može.”
„Prebrzo je otišao.”
„Ne postoji nijedan dokaz da je umiješan. Takav potez bio bi nepromišljen s njegove strane, naročito sada kada je ozlijeđen. Trenutačno se suočava s ozbiljnijim problemima, jer mora vratiti status koji si mu značajno poljuljao. Osim toga, on nije glup. To bi bila direktna objava rata”, kaže Luka.
„On je nepredvidljiv”, umiješa se Adam.
„Misliš li da je on oteo Annu?” upitam ga ozbiljnim glasom. Znam njihovu zajedničku povijest, i nije lijepa.
Adam spušta pogled i mršti se. „On ovo neće zaboraviti. Odmazda će doći, možda ne sada, ali hoće.”
„Nisi mi odgovorio na pitanje.”
„S njim je sve moguće, ali ne vidim korake unaprijed isplaniranog plana. Trebao je nekako znati za Annu, a to je gotovo nemoguće. Cijelo vrijeme si se držao podalje od nje. Ako je htio nekoga oteti da ti napakosti, onda je to trebala biti Zara.”
„Slažem se! Marcus?”
„Marcus?” začuđeno upita Amanda. „On je zgodan, inteligentan i pun love. Njegove metode uključuju flertovanje…možda koji poljubac, ali ne vidim razlog zašto bi pribjegao metodama poput otmice!”
„On je vuk u janjećoj koži. Kako misliš da je stekao svoje bogatstvo?” upitam ju grubo. U sebi se nadam da je on i dalje Marcus kojeg sam nekada poznavao.
„Ja svejedno ne vidim motiv”, slegne ramenima.
„On je moj brat! Njegov je jedini motiv da mi napakosti”, udarim šakom o stol. „Zato ju je i pozvao na božićni bal!”
„Brat?” gleda me iznenađeno Amanda. „Ali…to nema smisla…”
„Naši su roditelji ubijeni zbog svojih uvjerenja, jer su godinama pružali utočište, i različitim vrstama i ljudima. Građani su živjeli u harmoniji mnogo prije nego što smo svijetu obznanili naše postojanje. Dolina Vukova bila je, i ostala, utopija koja ne smije postojati – politički neprihvatljiva. Kada su oni ubijeni, nisam izgubio samo njih već i Marcusa. Mi smo oboje rođeni kao alfe, izrazito dominantni, a zakon čopora kaže da može biti samo jedan!”
„Ne razumijem”, progovara tiho.
„On je pet godina stariji od mene i za vrijeme ubojstva pohađao je fakultet. Ja sam tada imao 17 godina. Nakon ubojstva mojih roditelja, pobjesnio sam, doslovno. Postao sam berserk. Tragao sam za počiniteljima dok ih nisam rastrgao. Dok se Marcus vratio kući, mene su već proglasili Alfom. Oduzeo sam mu nešto što mu je kao starijem bratu pripadalo rođenjem.”
„Što se tada dogodilo?”
„Trebao me izazvati, ali nije. Bio je jači i vjerojatno bi me ubio. U čoporu ne mogu biti dva lidera. Umjesto toga, izabrao je izgon i prekinuo sve veze sa mnom. Odrekao se obiteljskog prezimena i preuzeo majčino.”
„To samo dokazuje da te voli”, nježno izgovara Amanda.
„Uvijek postoji mogućnost da se kaje zbog vlastite odluke. Vukovi su bića koja žive u čoporu, a čopor je ključan za preživljavanje. On je tamo vani bio sam!”
Amanda spušta pogled, a ja nervozno vrtim mobitel u ruci. Ne želim vjerovati vlastitim riječima da se Marcus okrenuo protiv mene, da me odlučio na takav način kazniti. U trenutku začujem kucanje. Ulazi vojnik i dovodi Zaru.
Stoji stoički uspravno. Naši pogledi se sretnu. Ne uzmiče nad mojom dominacijom već me gleda direktno u oči, prkosi mi. Njeno lice je blijedo, ali njen izraz ne odaje ništa. Smrtno je ozbiljna.
„Tko?” naredim autoritativno. Zatrese se od jačine mog glasa. Vidim da joj je napukao oklop koji je navukla oko sebe, ali i dalje ne popušta.
„Tko?” zagrmim jače svojim alfa glasom.
Njen pogled skrene, a njeno se cijelo tijelo počinje tresti. „Nisam htjela…”, progovara kroz suze. „Bila sam povrijeđena, ljuta…”
Moj pogled je oštriji od bilo koje oštrice, ali ne ponavljam pitanje. Ustajem na noge i zakoračim prema njoj. Ne govorim ništa. Gledam kako se raspada ispred mene. Stanem ispred nje i promatram je sa svoje pune visine. Moj izraz je krut, oštar, ali ju ne sažalijevam. Vraća pogled na mene, iako joj bježi na sve prisutne. Traži pomoć, ali je neće dobiti. Grčevito stišće šakama ispred sebe. Sada osjećam njen strah jer izbija iz svake njene pore.
„Zara?” upitam autoritativno.
Spušta pogled na pod, a zatim ga ponovno podiže prema meni. Njene oči su pune suze, a usnica joj treperi. „Kevin…”, izgovara kroz šapat. „Rekla sam Kevinu.”
U sebi osjetim erupciju negativnih emocija. Moje se lice naglo mijenja, jedva zadržavam svoju životinju. Trgne me zvuk mobitela. Pristigla je nova poruka. Još uvijek bijesan, uzimam telefon u ruke.
Prati moj signal. Marcus.
„Što se dogodilo?” zabrinuto pita Amanda.
„Marcus”, odgovorim, vidno iznenađen. „Mak, lociraj mi broj ovog mobitela!”
Dečko za kompjuterom diže glavu i već traži.
