16. OTMIČAR
ANNA
Osjetim naglu promjenu u vožnji, skrenuli smo s puta. Postajem sve nervoznija, a anksioznost me ubija jer znam da ću se ubrzo suočiti sa svojim otmičarem. Vozilo se ljulja, a ja sve više poskačem unutar njega. Polako se nogama doguram do stijenke unutar bunkera i pokušavam zadržati poziciju. Teško je jer mu mi ruke svezane, a vozač vozi grubo, kao da mu se žuri. Gdje me odvodi? Ne znam koliko se dugo vozim, jer nisam sigurna koliko sam bila nesvjesna. Možda je prošlo sat – dva, a možda i više. Nisam glupa, logika nalaže da smo izašli iz Doline Vukova i krenuli autocestom. Ako je vozač vozio maksimalnom dozvoljeno brzinom od 130 km/h, onda smo u dva sata mogli prijeći oko 260 km. Ali u kojem smjeru? Duboko udahnem, jer sada znam da više nismo na cesti. Čujem lupanje kamenčića ispod kotača, a tumbanje postaje sve jače. Ne vozi u smjeru gradova. Definitivno sada vozi nekim uskim puteljkom, vjerojatno ruralnim i manje naseljenim predjelom. Najebala sam!
Vozilo naglo koči, škripa guma odjekuje, a ja se zatečem kako letim prema naprijed, padajući grubo na trbuh. Instinktivno skačem na noge i zatomljujem bol. Sklanjam se u sjenu, duboko u bunkeru kombija. Pognuta sam prema naprijed i spremna na akciju. Osluškujem, moja čula su na oprezu. Čujem kako se vrata vozača otvaraju i zatvaraju, a zatim i ona od suvozača. Dvojica su, pomislim o sebi. Ti to možeš! Dišem ubrzano, a cijelo moje tijelo je u grču. Ovo je trenutak koji moram iskoristiti, moram se osloboditi. Približavaju se, čujem korake, a zatim se vrata bunkera širom otvore, otkrivajući vani tamu.
Ne razmišljam previše, već trčim prema izlazu, koristeći snagu očaja i svoju poziciju da izbjegnem neprijateljski pogled. Iskočim, obarajući osobu koja je otvorila vrata. Padam na tlo, ali ne gubim vrijeme. Podižem se u trenutku, osjećajući bol u ruci, ali ne stajem. Noge me nose prema šumi, bježim od opasnosti.
„Ulovi je!“ čujem gromoglasan povik iza sebe, a zatim i korake.
„Kučka!“
Dvojica me love. Trčim – trčim kao da mi gori pod petama. Ne znam gdje idem, ne znam što radim, ali samo trčim što dalje od njih. Šuma je gusta, a mrak je poput zida. Udaram u grane koje mi šibaju lice. Vezane ruke otežavaju mi svaki korak i gubim ravnotežu, ali ne posustajem. Trgam se kroz grmlje, probijam se kroz šumu, ne gledajući kuda. Oči mi suze, adrenalin mi pulsira kroz tijelo, a srce lupa kao ludo. Iza sebe čujem njihove uzdahe, teške korake i slomljene grane. Previše su blizu i sustižu me. Šuma postaje sve gušća i tamnija. Grebe me pri svakom koraku. Pokušavam izoštriti vid, probiti se što dalje. Moje disanje je frenetično jer trčim najbrže što mogu, svim atomima svoje snage. Skliznem se niz blagu padinu i padam na koljena. Miris vlažne zemlje i mahovine udara u moja sjetila, kao da me priziva da predahnem, ali ne smijem. Brzo okrenem glavu. Ne vidim gdje su, ali povici odaju da su blizu. Dižem se na noge i nastavljam dalje. Uspijem napraviti par koraka, a zatim osjetim snažan udarac. Teško muško tijelo me ruši na pod. Padnem, a zubi mi zazveckaju od udarca. Punom težinom pada na moja leđa i prignječi me na tlu. Dodir je bolan, težak.
Grubo me drži na mjestu, a tada čujem njegov glas: „Jeben mu, što si brza.“
Zatim dolazi drugi. Njegovi su uzdisaji teški od trčanja. „Bilo bi loše da je nisi ulovio.“
„Onda dobro da sam ju ulovio“, čujem arogantni smijeh. „Kučka je mislila da mi može pobjeći, ali se zajebala. Je l’ tako, srećo?“ naglo me podiže za ruke, izvijajući mi lopatice. Bolno zajecam. Udari me nogom u stražnjicu i opet padam nosom na tlo. Hladna zemlja je poput šmirgl papira, cijela koža me peče. Ozlijeđena sam.
„Nemoj ju povrijediti, neće nam platiti!“ progovori drugi u panici. „Ovo je zadnji put da radim nešto ovako, naročito blizu onih životinja. Ne isplati se!“
„Oh, itekako se isplati“, ponovno me prvi podiže sa zemlje. Grubo me stisne uz sebe, tako da sam leđima naslonjena na njega, a zatim mi sikće u uho. Njegov neugodan vonj mi para nosnice, kao i alkohol iz njegova zadaha. „Ti si lijepa slatka kučka i s tobom ćemo dobro zaraditi. Razumijem zašto si pobjegla, ali to ne znači da mi se i sviđa. Ako te ikad više budem morao loviti, tada ću te ubiti!“ izgovori oštro, a zatim me grubo gurne ispred sebe.
Sad sam opet zarobljena. Hodam između njih, tako da me prvi grubo drži za lakat. Odvlače me natrag prema vozilu, ne mogu pobjeći. U sebi kipim, ali od bijesa. Sve me boli, ali ne odustajem. Iako sam slomljena, moja unutarnja snaga raste. Nikada je ranije nisam osjećala u takvoj mjeri. Kao da se nešto budi u meni, nešto što je dugo spavalo. To nije samo instinkt za preživljavanjem, to je Vrsta u meni.
Gledam oko sebe. Kročimo šumom i vraćamo se smjerom kojim sam bježala. Ubrzo izlazimo na omanju čistinu i u neposrednoj blizini ugledam bijeli kombi na koji je naslonjen muškarac. Dočekuje me poznato lice.
„Kevin?“ izgovorim s dozom gađenja dok mu se približavam.
Njegov brk se zlobno smiješi. „Joj, šećeru, što li si to uradila? Pogledaj se na što ličiš. Kako ću te dobro prodati u ovakvom stanju?“
Zarežim. Zvuk iziđe iz mene, sasvim prirodno.
„Hahaha…“, nasmije se. „Znaš, bio sam dosta zbunjen nakon što si me onako snažno odbacila na večeri, čak i malo zabrinut za tebe. Zaista sam htio da mi se vratiš, da vratimo sve one naše lijepe zajedničke trenutke“, stavlja ruku na srce, kao da misli ozbiljno.
Gledam u njena skupljenih očiju i ne uzmičem pogled. Bijesno stišćem zube.
„Hajde, ne gledaj me tako ružno“, izgovara sarkastično. „Razmišljao sam što ti se točno dogoditi, nisam razumio, a onda mi je prišla ljubavnica tvoga dečka i ispričala mi tvoju malu tajnu.“
„Zara.“
„Da, prekrasna Zara. Šteta što je životinja – baš kao i ti!“ pogleda me oštro. „Uvijek sam znao da si drukčija, ali nisam mogao ni pojmiti koliko. To me navelo na razmišljanje pa sam se malo raspitao. Jesi li znala da postoji crno tržište za životinje poput tebe?“
Šutim.
„Naravno da nisi“, smiješi se. „Uvijek si se ponašala bahato, kao da si posebna sa svojim specijalnim mozgom. Izgleda da ipak jesi – zadnja svoje Vrste!“ Njegov pogled je oštar, gotovo luđački. „Još uvijek mi možeš biti korisna jer sada znam da mogu jako dobro zaraditi na tebi. Izgleda da postoji netko tko te dugo traži i spreman je jako puno platiti za tebe, a ja ću te odvesti k njemu“, nasmije se zlobno.
„Zašto ovo radiš!“
„Zašto? Zašto!“ prodere se. „Zato što si me ostavila, ponizila!“ njegov glas je visok, prijeteći. Gotovo vrišti dok govori. „Tvoj odlazak me pretvorio u najvećeg negativca. Svi su šaptali za mojim leđima, govorili kako je Anna u pravu, da si me s pravom ostavila. Mene? Mene!“ sada već urla.
Zastaje, njegovo disanje je ubrzano, a njegovi pokreti nervozni. Ne djeluje kao zdrava osoba. Rukom prođe kroz svoju kosu i namjesti svoju savršenu frizuru. Gledam u njega i ne mogu vjerovati da sam ikad išta vidjela u njemu. Da, na prvi pogled je zgodan, onako modno usklađen i šarmantan, sa svojom svijetlo smeđom kosom i lijepim crtama lica, ali sada primjećujem njegovu pravu stranu. Nešto što je vješto skrivao, a ja sam bila suviše slijepa da na vrijeme primijetim taj hladni, izopačeni sjaj u njegovim očima. Oči mu šaraju, nemirne su, kao da teško kontrolira svoje emocije.
„Imaš antisocijalni poremećaj ličnosti“, konstatiram iznenađeno. „Kako to ranije nisam primijetila? Nisam stručnjak, ali, ako zbrojimo tvoje karakteristike; manipulativnost, impulzivnost, nedostatak empatije te sklonost nasilnom i obmanjujućem ponašanju, rekla bih da si sociopat. Koliko sam pogriješila, Kevin?“ sada gledam u njega, isto kao što i on gleda u mene. Jedan dio usne mi se podigne u zločesti smiješak.
„Šuti!! Šuti!!“ gleda me s gađenjem. „Bila si dobra samo za odraditi posao, čak ni za pod jaja! Nakon što si otišla, šef mi je oduzeo sve najveće projekte. Misli da sam jebivjetar i sada mi prijeti otkazom….“, pogleda u nebo, a zatim vrati pogled na mene. „A onda ona glupa večera… To je bila kap koja je prelila čašu.“
„Ali ti jesi jebivjetar – Kevin“, hladno mu odgovaram. „Nisi u stanju voditi nijedan ozbiljan projekt, a kamoli dovesti ga do kraja. Ti si sebičan, egoističan, površan, razmažen i sklon si mišlju da se svijet vrti oko tebe.“
U dva koraka je ispred mene, a zatim me snažno ošamari.
Moj obraz gori, ali se ne povlačim. Lagano podižem glavu i gledam u njegove bijesne oči, a zatim progovaram ozbiljnim glasom. „Uz to si glup i kukavica. Kada te Gabriel pronađe, secirat će te toliko polako, da ćeš ga moliti da te ubije“, zaprijetim s osmjehom.
„To ćemo još vidjeti.“
Moje riječi ga potresu, jer sada vidim strah u njegovim očima.
„Idemo, vrijeme curi. Kupac čeka“, izgovara ozbiljno.
Nalazim se u nekakvom prostoru s povezom preko očiju. Zrak miriše na vlagu i prljavštinu. Ruke su mi još uvijek vezane iza leđa, stojim nepomično. Otmičari me drže za laktove, jedan s jedne, a drugi s druge strane. Nemam mogućnost bijega. Čujem kako se Kevin polako udaljava, njegovi koraci odjekuju prostorom. Ne znam gdje sam ni što će se dogoditi sa mnom. Nakon našeg razgovora, ponovno sam bačena u bunker vozila, a zatim dovezena na ovo meni nepoznato mjesto. Zrak je težak i smrdljiv tako da znam da nisam na otvorenom. Odjednom čujem tihi razgovor u daljini. Pokušavam razaznati što govore, ali ne uspijevam čuti riječi. Sva su mi osjetila na oprezu. Napeta sam.
Jedan od otmičara mi grubo skida povez s očiju. Zatrepćem i polako ih otvorim. Treba mi trenutak da se oči priviknu na svjetlost. Pogledam oko sebe i shvatim da sam u nekom hangaru ili napuštenom skladištu, van puta, negdje duboko u šumi. Moje šanse za bijeg su sve manje. Gabriel! pomislim u sebi.
Okrenem glavu prema zvuku razgovora koji dopire iz daljine. Kevin stoji pored muškarca srednjih godina u dobro skrojenom odijelu. Izgleda poput Georgea Clooneya, ali njegovo lice, umjesto šarmom, zrači nečim mračnim, strašnim i zlobnim.
Naši se pogledi sretnu, a jedan kut njegovih usana podigne se u zlokoban osmijeh. Nešto smjera, ali ne mogu dokučiti što. Njegov izraz lica ne odaje nikakve emocije. Otmičar me gurne rukom u njegovom smjeru. Zakoračim jedan korak, ali se ne mičem dalje. Kevin se glasno nasmije pa me otmičar gurne još jače. „Hodaj!“ naredi mi grubo. Zakoračim, jedan korak pa drugi. Moj hod je samouvjeren, ali spor. Gledam tog muškarca i osjećam nelagodu, a zatim čujem njegov prodoran glas: „Imaš iste oči kao tvoja majka, prekrasne.“
Njegove riječi me probodu. Poznavao je moju majku! I dalje hodam prema njemu, a on ne sklanja pogled s mene. Nemam dobar osjećaj, nešto nije u redu, a tada vadi pištolj i hladnokrvno puca u dvojicu otmičara pored mene, precizno i bez oklijevanja. Zanijemim od šoka i gledam u njihova tijela kako padaju na pod. Ne mogu se pomaknuti. Toliko krvi. Imam osjećaj kao da sam u nekom nestvarnom filmu. Kevinov urlik me vraća u stvarnost. Gledam u njega dok bježi prema izlazu. Nepoznati muškarac se okreće u njegovom smjeru i puca mu u potiljak. On pada na pod, mrtav, dok neznanac ostaje potpuno hladan, bez ikakvih emocija. Samo se okreće prema meni i nasmiješi se. „Predugo sam te čekao“, izgovara gotovo nježno, kao da se ništa nije dogodilo, a zatim oštro naređuje: „Odvedite je!“ Iz mraka izlaze siluete koje me hvataju i odvode.
