17. BRAT
GABRIEL
„Signal je u pokretu i kreće se brzo”, izgovara Mak.
Gledam u kartu koju ima otvorenu na monitoru računala i pratim signal koji se kreće šumom. Nije daleko, svega par sati vožnje. Što smjeraš Marcus?
„Krećemo”, naređujem oštro. „Specijalci idu s nama!” Izdajem naredbu bez puno razmišljanja.
„Što ćemo s njom?” pita me Adam.
Okrećem glavu prema Zari. Sada izbjegava moj pogled i gleda u pod. Nemam se vremena baviti njome.
„Odvedite je u pritvor”, izgovaram hladno. Moj vojnik ju nježno prima za lakat i odvodi. Vidim kako se nećka, ali ne reagiram. Okrene se prema meni.
„Nisam htjela”, progovori šapatom. Znam da laže, jer u njenim očima nema ni trunke kajanja, samo strah.
„Da, jesi”, izgovaram hladno. „Vodi je!” pogledam u vojnika, na što on kimne glavom i izvede je iz prostorije.
„Idemo!”
„Idem i ja”, poviče Amanda i užurbano se diže s trosjeda. Njen pogled pleše s Luke na mene. Gledam u svog prijatelja koji je vidno uznemiren. Znam da nije indiferentan što se nje tiče. Osjećam njegove zaštitničke nagone koje se toliko trudi ne pokazati. Gleda ju mrko a da joj išta govori.
„Ne gledaj me tako ružno!” Amanda puhne nezadovoljno. „Molim te!” Luka i dalje ništa ne govori, samo ju gleda. „Ako me ne uzmete sa sobom, pratit ću vas u svom ‘miniću’. Gabriel?” okrene se prema meni i gleda molećivim pogledom.
Ne želim odlučivati umjesto svog prijatelja, bar ne što se tiče njegove žene. Pobjegne mi smiješak. Upitno pogledam u njega, bez riječi. Ne moram mu ništa ni govoriti, poznajemo se od djetinjstva. On zna da odluku ostavljam njemu.
„U redu, ali ostaješ u autu čitavo vrijeme. Budeš li radila probleme, osobno te vraćam”, izgovara ljutito.
„Na zapovijed, kapetane”, kaže Luki, oponašajući vojni pozdrav, a zatim se okrene prema meni. „Hvala.”
Vozim crni SUV na čelu kolone. Luka sjedi pored mene, pogled mu je usmjeren naprijed, prateći cestu. Na zadnjem sjedalu su Amanda i Mak te promatraju krajolik koji promiče pokraj prozora. Šutimo, situacija je napeta. Sa sobom vodim svoju specijalnu jedinicu, kojom zapovijeda Zed. Sastoji se od 15 najboljih vojnika koje sam ikada vidio, a Zedova reputacija prednjači ispred svih. Iako su brojčano malobrojni, svaki član ove grupe predstavlja vrhunac snage, brzine i vještine. Užasno su učinkoviti i to su borci koji se ne povlače, nikad. Neupitna je njihova vjernost. Svaki vojnik ima svoju specijalnost; neki su stručnjaci za blisku borbu, drugi strijelci ili majstori taktičke infiltracije. Odjeveni su u oklop koji se prilagođava promjenama njihova tijela i opremljeni suvremenim oružjem. Usto, oni nisu samo profesionalni vojnici, oni su mjenjolici – moji vukovi.
Vincent je u jednom od vozila, inzistirao je da ide s nama, iako će ostati po strani kako ne bi remetio Zedovu formaciju. Ne poznajem ga, ali ne njušim laž na njemu. Znam da želi pronaći Annu, gotovo koliko i ja. Moji ostali mjenjolici i dalje češljaju područje, zasad, bez ikakvog novog traga. Slijedim Marcusa i vozim na slijepo. Ne znam što smjera, ali sam mu odlučio vjerovati – vjerujem svom instinktu. Trenutačno i nemam puno izbora, ako želim pronaći Annu, ali nekako osjećam da smo na dobrom tragu, da me moj brat ne bi izdao. Sjećanje me vraća u prošlost, onaj dan kada je otišao. Tu scenu neću nikada zaboraviti jer je to bio dan kada sam izgubio svog brata i postao Alfa. Jače stisnem volan.
„Marcuse, nemoj ići!”
„Ti si sada Alfa, moram!”
„Vuk samotnjak ne može preživjeti u vanjskom svijetu!”
„Varaš se, mali brate. Ja to mogu, i hoću, jer je tako najbolje.”
„Najbolje za koga?!?”
„Za oboje!”
„Pronaći ću rješenje, daj mi malo vremena…”
„Nemaš vremena! Budi oštar i odrješit, riješi se svih parazita. Njima nije mjesto u čoporu!”
„Ostavljaš me da se borim sam.”
„Nisi sam, osiguraj potporu čopora!”
„Nemam potporu ni vlastitog brata!”
„Dokle god sam ja ovdje, čopor ti neće vjerovati.”
„Zato što si jači alfa mužjak od mene?”
„Trenutačno jesam!!”
„Onda ostani ovdje i vodi čopor!”
„A ti ćeš mi se podvrgnuti, samo tako?….Hm, to sam i mislio. Ne možeš, to je jače od tebe! Tvoj vuk ti to ne dozvoljava.”
„Hoćeš li se ikada vratiti?”
„Hoću, kada ti budem potreban.”
„Sada si mi potreban!”
„Prestani se ponašati kao pička i postani Alfa!”
To su bile njegove zadnje riječi. Pružio mi je točno ono što mi je u tom trenutku bilo potrebno, ljutnju i bijes. Morao sam biti ljut da bih ostvario ono što je bilo potrebno – osigurati vodstvo i vjernost čopora. Godinama sam gajio tu ljutnju prema njemu, iako sam znao da je bio u pravu. Boljelo me što sam, uz gubitak roditelja, izgubio i brata.
U početku je to bio gnjev klinca, a kasnije je to bila ljutnja iz navike. Sve što je onaj dan rekao, bilo je točno. Morao sam se početi ponašati kao Alfa, iako sam imao tek 17 godina. Teret koji sam nosio bio je pretežak, ali opstanak Doline Vukova je uvijek bio najvažniji. Zato sam brzo odrastao i osigurao svoju poziciju. Nije bilo lijepo, ali je bio nužno.
Nakon što je moj otac ubijen, gradsko vijeće me proglasilo Alfom. Bio sam u stanju bijesa – berserk, tada nisam mogao jasno razlučiti što se događa, ali ubrzo sam shvatio. Kada se Marcus vratio u grad, htjeli su da se međusobno borimo – pobijemo, kako bi na kraju preuzeli vlast. Mislili su da mogu manipulirati klincem – kako su se samo zajebali. Marcus je, naravno, bio veći izazov, zreliji. Ono što oni nisu shvaćali jest da alfa mužjakom ne možeš manipulirati, a najmanje upravljati. Rođeni smo takvi, nama nitko ne zapovijeda i zato sam ih se brzo riješio.
Oni su bili političko tijelo, neka vrsta kompromisa, na kojeg je moj otac pristao nakon što je svijetu obznanio naše postojanje. Davali su privid demokracije koja u čoporu zapravo ne postoji. U stvarnosti su bili najslabiji i najpokvareniji primjerci naše vrste. Toliko željni moći i vlasti, toliko mali. Vratio sam im istom mjerom. Oni su u konačnici bili ti koji su izrežirali ubojstvo mojih roditelja, za što su i platili – krvlju.
Čopor ne slijedi slabe niti odgovara slabima. On uvijek slijedi onog najjačeg, jer jedino tako može osigurati svoje preživljavanje. Zato postoji samo jedan Alfa i jasna hijerarhija. On je izabran s razlogom.
Ja sam, međutim, izabran iz krivih razloga. Godinama sam opravdavao svoju svrhu i svoju vladavinu, a čopor me vjerno slijedio. Luka je uvijek bio uz mene, kao i oni najjači među nama koji su me nesebično podržavali. Marcus je, s druge strane, bio daleko. Otišao je.
Danas imam previše neprijatelja, onih koji me žele svrgnuti i preuzeti vlast nad Dolinom Vukova. Zadnjih 15 godina živim isključivo za čopor, sve dok nije došla ona i tada sam poželio nešto više. Moj brat se vratio u pravom trenutku i sada me navodi negdje u dubinu šume. Vjerujem mu. Moram pronaći Annu, ona je moja družica i želim svog brata uza sebe. Ne pristajem na ništa manje!
Nakon nekog vremena, skrećem s autoceste na lokalni put, gdje se asfalt gubi, a drveće s obje strane postaje sve gušće. Naša vožnja se sada usporava. Vozim u nepoznatom smjeru.
„Kamo vodi ova cesta?” upitam Maka iza sebe.
„Ne znam, nema je na Google kartama.”
„Očito u šumu”, komentira blesavo Amanda.
Krajičkom oka primjećujem kako se Luka trzne na njen komentar. U sebi se smijem jer znam kako se osjeća. Tako se osjećam i ja svaki put kada sam pored svoje Anne. Lud od želje i svega ostalog što mi čini njeno prisustvo. Već je okrenut ka njoj i gleda ju prijeteće, stisnutih očiju. Promatram njen izraz u retrovizoru. Luka je zastrašujući mužjak, ali ona ga se uopće ne boji, iako ju gleda mrko.
„Što?” govori mu pokretima usta, a da nije ispustila glas.
On negoduje i miče glavom lijevo- desno.
„Signal je stao”, progovara Mak.
Zaustavljam vozilo. Zovem Zeda na mobitel.
„Alfa?”
„Luka i ja idemo u izvidnicu. Vi ostajete na poziciji. Ako primijetite opasnost, krećete u akciju!”
„Primljeno na znanje.”
Okrećem se prema Amandi i Maku. „Vas dvoje ne smijete izaći iz auta. Jesam li bio jasan?” gledam oštro u Amandu.
„Da”, kaže Mak.
„Amanda?”
„Da, da….naravno.”
„Gdje je?” upitam Maka.
„Možda 100-tinjak metara ravno naprijed.”
Vraćam pogled na Amandu, ali govorim Maku. „Bude li izašla iz vozila, tebe ću osobno smatrati krivim”, zaprijetim mu.
„Ali…”
Nisam ga ni saslušao do kraja, već izlazim iz vozila. Luka me slijedi. Pogledam oko sebe. Šuma je izrazito gusta i stara. Ne poznajem dobro ovo područje. Svoje vukove nikad ne vodim previše daleko do Doline Vukova.
„Krenimo”, naredim Luki.
Polako kročimo šumom pazeći da naši pokreti budu nečujni. Još smo uvijek u ljudskoj formi. Ne budem li brzo nabasao na Marcusa, morat ću promijeniti oblik. Moje čulo je puno snažnije u vučjem obliku. Odjednom, njušim poznati miris. To je on! Ispred sebe ugledam velikog sivog vuka s mobitelom u ustima.
„Marcus”, izgovorim tiho.
Čujem zvuk pucanja kostiju i u sljedećem trenutku stoji ispred mene gol, kao od majke rođen u ljudskom obličju.
„Objasni!” naređujem.
„Stajao sam nedaleko od zgrade Gradske uprave kada je Anna izišla u trku. Bila je vidno uznemirena. Pretpostavljam da si ti kriv. Taman sam htio krenuti prema njoj kada ju je nepoznati muškarac udario u glavu. U tren oka dovezao se kombi i bacili su je u bunker. Sve se odvilo jako brzo, nisam imao vremena reagirati. Bio sam daleko. Promijenio sam svoj oblik i odlučio ih pratiti. Nisam ju htio ispustiti iz vida.”
„Tko ju je oteo?”
„Organizator otmice bio je njen bivši dečko.
„Ubit ću ga”, zagrmim.
„Kasniš, već je mrtav kao i njegovi partneri.”
Upitno razrogačim oči. „Tko?” Moj glas je sada mračan, prijeteći.
„Viktor”, odgovara ozbiljno.
Zastanem. Gledam u njega i ne mičem pogled. Ne pričamo, ali znam na što me moj brat upozorava. Viktor je veliki zalogaj, preveliki, ali ja ga se ne bojim. Poklat ću ih sve! pomislim u sebi, bez obzira na posljedice. Marcus mi vraća smiješkom jer zna što mi se vrti po glavi.
„Viktor, kao Viktor Franco?” Luka prekida šutnju.
Marcus samo kimne glavom.
„Taj kurvin sin”, zasikćem ljutito „Vrijeme je da umre”, zarežim.
„Polako. Ovo moraš odraditi taktički. Ne možeš samo tako ubiti Viktora. On je stara škola i jedna od važnijih glava podzemlja. Bio sam tamo i znam. Navući ćeš pakao na sebe i na svoj grad, Gabriel”, upozorava me Marcus, ali mene nije briga. Moji instinkti gore.
„Ona je moja srodna duša, Marcus. Zakon ide u moju korist, ali i da ne ide, ništa me ne može spriječiti”, izgovaram oštro.
„U kakvoj si zavadi s Viktorom?”
„Nikakvoj.”
„Ah…”, izgovara mučno. „Oteo ju je zbog nje same, on ne zna da je ona tvoj par. Zašto?”
Stisnem jače usnicama jer još uvijek mu ne vjerujem u potpunosti, bar ne što se tiče Anne.
Zna što mi prolazi glavom pa kaže: „Znam da je drugačija. Miriše čudno i lijepo, nešto na što nikada nisam naišao i znam da je tvoja. Tu sam jer ti želim pomoći, povratiti svog brata.”
Gledam u njega i vidim iskrenost u njegovim očima. „Ona je crvena vučica!”
Iznenađenje je jasno vidljivo na njegovom licu, ali ne komentira.
„Ubit ću ga, Marcus”, izgovaram hladno.
„Navući ćeš na sebe gnjev.”
„Neka bude tako. Nitko neće ostati živ”, izgovaram hladno.
„Hahahaha….”, nasmije se Marcus. „Onda neka bude tako.”
„U ostalom, imam nešto na što nisu računali.”
„A to je?”
„Moćnog brata koji mi čuva leđa.”
Gleda me intenzivno, direktno u oči. Njegov pogled je topao, pun bratske ljubavi. Riječi nisu potrebne, preveliki smo alfa mužjaci da bi pokazali svoje osjećaje.
„Imaš”, odgovara mi i to mi govori sve.
Brk mi se nasmije. „Reci mi što znaš.”
Skriven sam u sjeni. Luka i Marcus su pored mene. Gledam u izdanje ispred sebe. Vila unutar šume, skrivena od očiju javnosti i opasana visokim bedemom. Izgleda popu utvrde, jako skupe utvrde. Na zidovima vidim čuvare, vjerojatno mjenjolike – vojnike. Zed je već postavio svoje ljude oko same utvrde. Vincenta sam ostavio sa strane, čuva Amandu i malog Maka koji su dovoljno daleko od same opasnosti. Ne mogu dozvoliti da mu se nešto dogodi. On je posljednji mužjak svoje vrste. Pratim pokrete vojnika dok hodaju bedemom dvorca, odmjereno i disciplinirano. Još samo nekoliko trenutaka i potpuni mrak će prekrit šumu. Za vukove, mrak je prednost, vidimo savršeno u tami i to nas čini ultimativnim predatorima. Mojim umom prolazi samo jedna misao: Dolazim, ljubavi. Izdrži još malo. Zlokobni smiješak se ocrta na mom licu, a zatim podižem ruku i dam znak. „Napadamo!”
