3. PRVI DAN
ANNA
Budim se u svom novom krevetu. Ne sjećam se kad sam se zadnji put ovako dobro naspavala. Možda je to zbog svježeg zraka, možda zbog novog okruženja, a možda zbog iscrpljenosti. Pogledam na mobitel, još je uvijek rano. Lijeno se protežem, gotovo ne želeći ustati. Ležim na leđima i osluškujem zvukove oko sebe. Nema buke – samo jutarnji pjev ptica. Polako ustajem i bosa krećem prema kuhinji. Čujem samo svoje tihe korake po drvenom podu. Stres je konačno popustio i zamijenila ga je fjaka. Osjećam se lakše, ispunjeno, kao da se prethodni dani nisu dogodili. Nasmijem se jer uviđam da sam zapravo sretna.
Tko zna ima li uopće kave, pomislim. Sinoć sam bila toliko rastresena da nisam ni provjerila što se nalazi u kuhinji. Otvaram ormariće i ugodno se iznenadim. Naravno da ima, kave, marmelade, čak i kruha. Pogledam kroz prozor – jutro je prekrasno, sunčano i neuobičajeno toplo za početak studenoga. Sa šalicom svježe skuhane kave izlazim na verandu, omotana samo u kućni ogrtač, dok Mojito istrčava pored mene ravno u vrt. Sjedam za vanjski stol i upijam prizor ispred sebe. Priroda koja me okružuje je prekrasna. Sada jasno vidim rub šume, nedaleko od moje kućice. Obuzima me nekakva neopisiva mirnoća, kao da sam zaista doma. Duboko udahnem svjež zrak. Ovo je život.
Promatram Mojita kako veselo trčkara po vrtu. I on je sretan. Posjed je ograđen, što me nasmije. Bilo bi urnebesno da sad, u šlapama, moram trčati za njim po šumi. Iznenada, svi zvukovi oko mene naglo utihnu. Pogledam prema Mojitu; stoji ukočen, pogleda uprtog u daljinu ispred nas. Pratim njegov pogled i ne vjerujem svojim očima. Na rubu šume stoji ogroman vuk i gleda u mom pravcu, isti onaj od jučer. Ne moram mu vidjeti oči da bih ga prepoznala. Ima nešto u njemu, nešto drugačije i neopisivo me privlači. Djeluje gotovo aristokratski u svojem stavu. Možda bih se trebala bojati, ali to nije slučaj. Ne mičem pogled s njega, a ne miče ni on s mene. Tko si? zapitam se.
Polako iz šume počinje izvirati cijeli čopor. Izgleda kao da su bili u noćnom lovu. Ne zastaju, kreću dalje prema gradu, a pored „mog” vuka, s njegove desne strane, zastane jedan posve bijeli. Gotovo je velik kao i on, možda minimalno sitniji, ali to ne umanjuje njegovu veličinu. Zaista ste prekrasni, pomislim. Nakon kratke stanke, bijeli vuk krene za čoporom, ali „moj” se još uvijek ne miče s mjesta, pogleda i dalje uprtog prema meni. Znam da si ti, nema dvojbe.
„Ti si Alfa”, izgovaram tiho na glas i spuštam šalicu na stol. Sada djeluje kao da mi se smije. To je nemoguće, pomislim, a zatim mi se nakloni i krene za svojim čoporom. „Šarmer”, izgovorim na glas, a zatim se nasmijem jer više me nije strah.
Na izlasku sam, ali zastajem trenutak ispred ogledala u hodniku da još jednom provjerim svoj izgled. Moja bob frizura danas je savršeno posložena, sve na svom mjestu. Nanijela sam diskretan make-up – malo rumenila, sjenila i sjajilo na usne. Obukla sam nove traperice i nježnu bijelu majicu, preko koje nosim crnu kožnu jaknu. Izgledam casual, ali profesionalno, taman kako želim. Jutros je važan dan, imam dogovoren doručak u lokalnom baru sa svojim novim šefom, Adamom. On je inzistirao na zajedničkom doručku. Dopada mi se takav ležeran pristup, jer volim biti pripremljena, ili barem imati uvid u ono što me čeka u ponedjeljak.
Želim ga upoznati, saznati više o projektima i kolegama iz tvrtke te ubrzati proces prilagodbe. Moram znati što se od mene očekuje, jer on je ipak Vrsta. Možda su njihovi standardi drukčiji, iako sumnjam. Posao je posao. Parkiram auto ispred Green Gardena. Stigla sam pola sata ranije – ne volim kasniti. Začudo, nisam nervozna, samo uzbuđena. Polako izlazim i primjećujem da me ljudi pozdravljaju. Osjećam poglede na sebi, diskretne ali prisutne, kao da me promatraju iz znatiželje, ne nečeg drugog.
Ulazim u Green Garden. To je najpoznatije mjesto za druženje u gradu. Danju kafić i zalogajnica, noću bar sa živom glazbom. Ima atmosferu dnevnog boravka, što me odmah privlači. Čim sam zakoračila unutra, nekoliko je glava lagano pogledalo u mom smjeru. Osmjehnem se i krenem prema šanku. Znam da sam nova.
„Dobro jutro”, kažem dovoljno glasno da me svi čuju.
Za šankom radi jako zgodan muškarac u tridesetim godinama. Isti Chris Hemsworth, pomislim. Oh, Amanda će biti oduševljena. Tog glumca spominje i u snu.
„Ti si sigurno naš novi inženjer. Želiš li popiti nešto dok čekaš Adama?” upita me lažni Chris.
„Macchiato”, odgovorim sa smiješkom, jer kave nikad dosta. Očito je da u Dolini Vukova vijesti jako brzo putuju. Vrlina i prokletstvo maloga grada.
Je si li ti jedan od onih vukova koje sam srela? Zanima me, ali se ne usudim upitati na glas. Ima nešto toliko poznato u njegovim ledeno- plavim očima.
„Kako si provela prvu noć u Dolini Vukova?” upita me s blagim osmijehom na licu.
„Odlično!” odgovaram, također se osmjehujući, i uhvatim se kako ga gledam malo duže nego što je pristojno. Pokušam se pribrati, ali ne mogu si pomoći – njegovo lice je zaista prekrasno, kao isklesano.
„Nadam se samo da nam nećeš pobjeći.”
„Oh, ne, ne namjeravam. Kućica je prekrasna, Mojito bi bio strašno razočaran.”
„Mojito?”
„Da, moj pas”, nasmijem se jače.
„Zanimljivo ime”, kaže, a zatim njegov pogled bježi preko mene. „Upravo ti je ušao šef.”
Lagano se okrećem i zastanem. Gledam u Adama koji hoda ravno prema meni. Njegovo držanje je uspravno, visok je i mišićav, građen poput profesionalnog ragbijaša.
„Drago mi je. Ja sam Adam”, kaže, pružajući mi ruku i lagano se smiješeći.
Njegov glas je ugodan, a njegov stisak je savršeno odmjeren, pažljiv zbog mene, ali ni u kom slučaju mlohav. Mrzim kad muškarci u rukovanju imaju potrebu toliko stisnuti ruku da ti zaustave krvotok, a time misle da dokazuju svoju profesionalnu nadmoć. Čemu to? Adamu to nije potrebno. Iz njega pršti testosteron i samopouzdanje, ali ne zbog njegove veličine, već zbog stava, načina na koji me gleda i topline u njegovim očima. Negdje je srednjih četrdesetih godina, lagano prosijede kose i sivih očiju. Nije klasično lijep, ali jako muževan i šarmantan. Dade se primijetiti da pripadnici muškog spola kod mjenjolika imaju zajedničku crtu – izrazitu muževnost i privlačnost.
„Drago mi je, Anna Crimson.”
Rukom mi džentlmenski pokaže prema stolu, za kojim sjedamo. Ubrzo dolazi lažni Chris s mojom kavom, a pred Adama stavlja šalicu čaja.
„Nešto za pojesti?” upita lažni Chris. Pogledam u Adama.
„Ne znam što voliš, ali jaja su ovdje fenomenalna, a palačinke s medom još bolje.”
„Za tebe dakle standard, a za tebe Anna?”
„Ja ću samo jaja. Ne volim med.”
Primjećujem da je Adam vidno iznenađen, ali ne komentira.
„I… koliko znaš o vrstama, Anna?” pita me, lagano prianjajući šalicu čaja svojim usnama.
„Hm…. iskreno, i ne previše. Uglavnom ono što se vrti po medijima. Znam da ste viši i jači, da imate izoštrenija i jača osjetila od nas. Znam da možete mijenjati oblik, ali ne znam točno u što sve. Razumljivo je da ste samozatajni s obzirom na novoosnovane terorističke grupe mržnje. Moja prijateljica Amanda vjeruje da među Vrstama postoje i vampiri!” završim s osmjehom nastojeći zvučati simpatično.
„Predugo smo živjeli u sjeni”, započne lagano. „No, s razvojem tehnologije, postalo je gotovo nemoguće ostati skriven. Naš stari Alfa odlučio je izabrati novi put za nas, i slažem se s njim. Je li taj put teži? Ne znam, ali duboko vjerujem da ćemo s vremenom biti prihvaćeni.”
Zastane, kao da traži prave riječi.
„Nismo mogli nastaviti ovako – živjeti skriveni od očiju javnosti. Ljudi nas se i dalje boje, Anna, i to s razlogom. Mi smo prije svega predatori, one najopasnije vrste. Nastojimo biti civilizirani, integrirati se u društvo, ali naš životinjski nagon je snažan i ne možemo ga u potpunosti zanemariti. To je ono što nas čini onime što jesmo.”
Gleda me, i u njegovim očima vidim iskrenost.
„Dolina Vukova je oaza, politička utopija koja nije trebala postojati, ali postoji. To je utočište, ne samo za mjenjolike različitih vrsta, već i za ljude. Ukratko, funkcioniramo. No, najbolju sliku stvorit ćeš tek nakon nekog vremena ovdje. Nadam se da nećeš pobjeći, jer te zaista trebamo.”
„Neću”, odgovorim tiho, osjetivši težinu njegovih riječi.
„Osjećam da ti mogu vjerovati”, govori polako, gledajući me ravno u oči. „Ne znam koliko smijem otkriti, a da te pritom ne preplašim. Ali u tebi vidim nešto drugačije… neku poznatu snagu.”
Blago se osmjehne, ali oči mu ostaju ozbiljne. „Zato ću ti reći da u Dolini Vukova žive različite obitelji, različitih podvrsta mjenjolika, i, što je još važnije… nisu oni jedini ovdje.”
„Različite obitelji?” upitam začuđeno. Jučer sam srela čopor vukova, predvođen najvećim vukom ikad. Pretpostavljala sam da ste u ovom gradu svi vukovi. Dolina Vukova… pa samo ime to nalaže”, dvaput zatrepćem.
„To je naš Alfa, Gabriel”, odgovara mirno Adam.
„Misliš nešto kao gradonačelnik?”
„Recimo”, izgovara ozbiljno, iako mu se u glasu čuje da je zabavljen.
Znam da je Alfa, ali to ne izgovaram na glas.
U tom trenutku dolazi lažni Chris i stavlja nam hranu na stol. „Hvala”, izgovorimo oboje, gotovo u isto vrijeme.
„Jedi Anna, ovo je zaista odlično. Svi razgovori teku lakše uz hranu.”
„Da, apsolutno se slažem”, kažem, a zatim stavljam veći zalogaj u usta. „Mmmm…”
„Rekao sam ti da je fino.”
„Mogu li te pitati koja je tvoja životinja, ili je to tabu?” upitam između zalogaja.
„Ne, nije tabu, ionako ćeš otkriti na našim sportskim igrama, budeš li ostala, a vjerujem da hoćeš. Sama činjenica da sjediš ovdje mirno sa mnom upućuje na to. Ja sam polarni medvjed”, odgovara mirno.
„Polarni medvjed, sportske igre?” upitam začuđeno i spuštam pribor za jelo na tanjur.
„Rekao sam ti prije, mi nismo ljudi. Vođeni smo jakim životinjskim nagonima. Krvoproliće i problem dominacije rješavamo kroz sportske igre. Alternativa ne spada u civilizirano ponašanje. To je novo i time kontroliramo naš nagon. Drži nas u formi, zabavlja i spušta razinu testosterona. Upravo te zbog toga i trebamo. Radit ćeš na projektu naše nove hokejaške dvorane.”
„Hokej?” upitno podignem obrve.
„Hokej,” odgovori Adam sa smiješkom.
„Ima li to kakve veze s tim što si… polarni medvjed?” upitam kroz smijeh.
„Pa, recimo,” odgovara, pomalo zagonetno. „U ponedjeljak ćeš upoznati svoje nove kolege,” nastavi. „To su Ivan i Morris.”
„I pretpostavljam da su i oni polarni medvjedi, poput tebe?” upitam, već nasmijana.
„Dobro pretpostavljaš. Znao sam da si pametna,” kaže zadovoljno. „Održat ćemo radni sastanak i tada ću ti objasniti sve detalje. Veselim se tome.”
„I ja,” odgovorim, osjećajući uzbuđenje pred novim izazovima.
„Adam?”
„Da?”
„Zašto ja?”
Teško izdahne. „Želim biti s tobom iskren, ali ne želim da me krivo shvatiš. Zaista se veselim što si postala dio našeg tima. Tvoj životopis je impresivan.”
Gledam u njega, ali ne komentiram jer slutim da mi se neće svidjeti ono što slijedi.
„Adam…”
„Jedina si se javila na razgovor na posao.”
„Molim?” U tom trenutku osjetim kako mi gotovo tonu sve lađe, ali ne dam da se to dogodi. Ostajem pribrana.
„Moraš razumjeti,” nastavlja, „ovo je Dolina Vukova. Glasine o Vrstama nisu blage.”
Uzimam čašu vode i pijem velik gutljaj, tražeći sekundu da se saberem. Znam da je u pravu. „Istina,” kažem mu polako. „Ako ćemo iskreno – bojala sam se doći ovamo. Ljudi ne znaju, Adame. Iskreno, ni ja još ne znam. Sva saznanja temeljim na pričama i horor-filmovima.”
Nasmije se, duboko i grleno. Drago mi je da sam ga uspjela nasmijati, barem malo.
„Razumijem,” kaže. „Priče koje si čula nisu posve netočne… ali su pretjerane. Sve je to davno pisano. Mi se mijenjamo s vremenom, kao i svi drugi. Ne daj da te moje riječi obeshrabre.”
„Oh, ne brini…”, stavljam veći zalogaj u usta. „Jedna od mojih odlika je da ja nikada ne odustajem, dokle god to sama ne poželim.”
„To sam htio čuti.”
„I obećavam da ću vratiti ukazano povjerenje.”
„Ne sumnjam ni najmanje.”
Razgovor se nastavlja u ugodnom tonu, držimo se sive zone. Ne otkrivam puno o sebi, a niti mi Adam pruža konkretne informacije. Poštujem, još uvijek mi ne vjeruje. Na kraju se rukujemo kao da smo najbolji prijatelji. Sa smiješkom izlazim iz lokala, radujem se ponedjeljku i jedva čekam da im pokažem od čega sam satkana!
