6. PROJEKT HOKEJ
ANNA
„Ovo je tvoja kancelarija, ja sam preko puta. Za vanjskim pultom sjedi Gloria, tajnica. Morat ćemo je dijeliti, žao mi je. U 9 sati imamo prvi radni sastanak. Čekamo Ivana i Morrisa da se vrate iz Gradske uprave. Ivan je naš arhitekt, a Morris inženjer građevine. Oni su strastveni zaljubljenici u hokej. S njima ćeš raditi na projektu nove hokejaške dvorane. Ti ćeš, naravno, biti zadužena za geodeziju. Nadam se da će dečki uspjeti nažicati Gabriela za dodatna sredstva. Ako ne budu uspješni, poslat ću tebe. Čuo sam da ste bliski. Aparat za kavu je u kuhinji, a za sve ostalo pitaj Gloriju”, kaže Adam i izađe iz kancelarije.
Čuo sam da ste bliski, ponovim u sebi, bilo bi najbolje da me Gabriel odmah zapišao.
Spustim torbu na stol i osvrnem se oko sebe. Duboko udahnem. Moj prvi radni dan. Sviđa mi se ono što vidim. Jednostavno, lijepo i funkcionalno, modernog dizajna. Totalna suprotnost vanjštini. Ured se nalazi u manjoj zgradi u samom centru grada. Nismo sami, ima još tvrtki, ali ne previše. Izvana izgleda poput ostalih, dobro očuvanih zgrada u centru grada, koje odišu atmosferom starog europskog šarma. Pitam se koliko je star sam grad. Jutros sam parkirala na glavnom parkingu te prošetala do posla. Centar je oblikovan širokim glavnim ulicama koje vode do glavnog trga. Iste se granaju na manje, popločene uličice, koje vode do skrivenih manjih trgova oko kojih se odvija život u gradu. Kada bih trebala pogađati, onda bih rekla da grad nema predaleku prošlost, jer sama arhitektura datira iz razdoblja kasnog 18. i ranog 19 stoljeća. To je stil koji podsjeća na stare dijelove Beča ili Salzburga, ali bez srednjovjekovnih elemenata. Zgrade imaju fasade pretežito pastelnih boja, a u prizemljima istih su smještene stare trgovine, apoteke, kavane i pekare s velikim izlozima. To je ono što je zaista prekrasno. Zamijetila sam to prvi put kada sam vozila gradom, posebno stare znakove s nazivima trgovina izrađene u stilu starinskog pisma. Za razliku od vanjštine koja odgovara klasicističkom i historicističkom stilu s elementima baroka i rokokoa, unutrašnjost je totalna suprotnost što me navodi na razmišljanje; jesu li zgrade zaista toliko stare, ili se samo radi o kvalitetnoj reprodukciji. Sjednem za svoj stol i taknem miš. Na ekranu kompjutora se pojavi natpis – Dobrodošla Anna. Pobjegne mi smiješak jer se netko zaista potrudio da se osjećam dobrodošlom. Čujem kucanje.
„Slobodno”, kažem.
U ured ulazi žena od nekih 50 -ak godina. Njena žarko crvena kosa podignuta je u visoku punđu. Na vrhu nosa ima naočale za čitanje, okvira zebrastog uzorka. Nosi pripijeni, tamno – zeleni kostim i vrtoglavo visoke potpetice. Izgleda kao da se teleportirala iz 80-ih. Na njoj je sve pretjerano; jarko crveni ruž, dugi nokti, obilje nakita – ali, nekako, baš joj pristaje. Daje joj vedru karizmu i odmah znam da je to odlika njenog karaktera. Smiješi se, a cijelo joj lice odiše dobrodošlicom.
„Konačno jedno žensko”, izgovara u šaljivom tonu i prilazi mi bliže. Ustajem sa stolice i pružam joj ruku, ali ona me iznenadi i stisne u čvrst zagrljaj. Šokirana sam bliskošću, ali ne u negativnom smislu. Zagrlim i ja nju. Oblije me val njenog slatkog parfema. Ona je stranac, ali dobrodošao stranac. Sve više sam sretna zbog svoje odluke jer se brzo počinjem osjećati kao da sam konačno pronašla dom. Misli mi na trenutak odlutaju prema Gabrielu, no brzo ih potisnem.
„Joj draga, nemaš pojma koliko si dobrodošla. Ja sam Gloria. Konačno malo balansa u ovoj firmi. Treba mi netko poput tebe da ukrotim one divlje medvjede.”
Nasmijem se na njen komentar. Nadam se samo da se šali.
„I meni je dragi što sam ovdje. Osjećam se stvarno dobrodošla.”
„I jesi draga. Oh, itekako. Već sam mislila da ću poludjeti s onom trojicom.”
„Zar su stvarno toliko loši?”
„Ne znaš koliko”, nasmije mi se.
„Gloria, srećo, jutarnji zagrljaji su rezervirani samo za mene”, čujem prodoran muški glas.
Pogledam preko njenih ramena i vidim zgodnog muškarca naslonjenog na štok mojih vrata. Valovi njegove čokoladno smeđe kose padaju mu točno do linije vilice. Ima kratku, pažljivo oblikovanu bradu, a njegove vragolaste, tople oči, gledaju me šaljivo dok mu se na licu ocrtava zavodnički osmjeh.
„Ovaj što misli da je šarmantan je Morris. Ne obaziri se previše na njega.” Njegov grlen smijeh je odgovor na njen komentar.
U dva koraka je do mene i pruža mi ruku. „Morris, drago mi je.”
„Anna”, kažem i uzvraćam osmjeh.
Njegov stisak je topao i dobrodošao, ali za moj ukus traje mrvicu predugo. Gleda me direktno u oči i primjećujem rad njegovih nozdrva. „Oh, prestani!” lupi ga Gloria po ramenu. „Nemoj ju uplašiti prvi dan!”
„Gloria , srećo, opet mi govoriš grubo”, kaže joj šaljivo i pušta moju ruku.
„Za 10 minuta imate koordinaciju. To je u našoj sali za sastanke, a Morris će ti pokazati put”, pogleda u njega upozoravajuće i ružno. Opet mi pobjegne smiješak.
Sjedim za velikim ovalnim stolom, preko kojeg me gledaju dva para očiju. Morris i Ivan. Ne mogu biti različitiji. Dok Morris nonšalantno sjedi u stolici, Ivan je sav napet. Osjećam da je nervozan, kao da ga muči nešto više od nadolazećeg sastanka. Sav je uglađen, besprijekorno modno usklađen. Na sebi nosi moderno casual odijelo u prljavo- plavoj nijansi. Ispod sakoa nema košulju, već običnu bijelu majicu koju je ukomponirao s bijelim tenisicama. Njegova svijetla kestenjasta kosa savršeno je oblikovana u modernu frizuru. Ne izgleda kao arhitekt, više kao odvjetnik. Arhitekti su uvijek drugačiji. Ako smo mi geodeti, zajedno s građevinarima – „sirovine”, oni su uvijek „uglađeni” – umjetnici.
I dalje gledam u njih. Ne mogu dokučiti što ih zaista muči. „Postoji li kakav problem?” upitam.
Međusobno se pogledaju, nasmiješe, ali mi ne govore ništa. Podignem obrve i uspravim u stolici. Moram se postaviti grublje, ozbiljnije, ipak sam žena u „muškom poslu”, a oni su i Vrste. Dominacija je važna u njihovoj komunikaciji, čak i u poslu. Toliko sam shvatila do sada.
„Nećemo se tako igrati…”, započnem.
„Ovuliraš”, prekine me Morris sa smiješkom na licu.
„Oprosti?” upitam iznenađeno. Ovo nisam očekivala.
„Osim što si zgodna, i mirišeš jako fino, za pojesti”, kaže mi senzualnim tonom glasa.
Prije nego što uspijem nešto reći, Adam ulazi u prostoriju i bez komentara otvara prozor.
„Šefe, neee…”, negoduje Ivan.
„Prestanite se ponašati kao djeca u vrtiću. Ako niste u stanju držati svoj nagon pod nadzorom, objasnit ću vam kako, u ringu”, zareži na njih, doslovno. „Anna je jedini inženjer koji nam se javio na natječaj i vrlo nam je potrebna. Očekujem od vas krajnji profesionalizam”, izgovara oštro.
Pogledam u njih, a oni oboje izgledaju kao djeca koje kori roditelj. Skoro mi pobjegne smijeh. Oh, da, ovdje je šef nedvojbeno najdominantniji.
„Anna, oprosti ovim idiotima”, prebacuje pažnju na mene. Njegov glas je ponovno ugodan i topao. „Mi smo medvjedi. Naše čulo njuha izuzetno je jako. Možemo namirisati gotovo sve, čak i promjenu osjećaja. Dečki su nanjušili da ovuliraš, a s obzirom na to da nam je i seksualni nagon jak, počeli su razmišljati donjom glavom. Ovo se više neće ponoviti”, zaključuje, još jednim ružnim pogledom uprtih u njih.
„Ne znam kako bih ovo komentirala. Očigledno je da ću se morati priviknuti”, kažem mirno. Ne želim da uvide koliko sam iznenađena. Imam još puno toga za naučiti. Oni su jednostavno drugačiji, ne nužno lošiji, samo drugačiji. Zanimljivo, ne osjećam strah, niti sam zastrašena.
„Sviđa mi se”, komentira Morris. „Ne da se lako zastrašiti.”
„Ivan, koje su novosti?” Adam naglo mijenja temu.
Ivan se ispravlja u stolici, promeškolji, a zatim rukom prođe kroz svoju kosu. „Nije rekao da, ali nije rekao ni ne.”
Pogledam ga upitno. Ne znam na što aludira. Sada fokus preusmjerava na mene.
„Imamo završen idejni projekt za našu buduću Ledenu dvoranu. Radi se o zgradi dimenzije 30 x 60 m, na zemljištu veličine 1,2 ha. Sportski kompleks sastoji se od natkrivenog klizališta s tribinama, kapaciteta do 500 sjedećih mjesta, svlačionica, teretane i male ambulante, uključujući uređenje okoliša s parkiralištem. Procjena vrijednosti posla jest do 10 milijun eura, točnije 7, ako ne bude nepredvidljivih troškova. Grad nema dovoljno financijskih sredstava u proračunu da bi financirao takav projekt. Gabriel traži redizajn i promjenu projekta u nešto skromnije, što u konačnici neće zadovoljiti potrebe grada”, tužno izgovara Ivan.
„Zašto ne pokušamo naći investitore?” umiješam se.
„Alfa ne dopušta strancima ulaganje na našem zemljištu da kasnije ne bi potraživali nekakva prava”, odgovara mi Adam.
„Onda je vrijeme da pronađemo sponzore i donatore. Nepovratna sredstva!”
„To sam mu i ja predložio, ali me brzo razriješio. Gabriel duboko vjeruje da nitko nikada neće htjeti uložiti u Dolinu Vukova, naročito bez naknadnih potraživanja. Ne govori u prazno”, kaže Morris.
Gledam u njega, pa u Ivana. Izgledaju deprimirano. Želim napraviti nešto, želim doprinijeti timu. „Šefe, dopustite mi da odem do Gabriela i iznesem svoju ideju. Radila sam i prije na takvim projektima. Imam iskustva i nekoliko telefonskih brojeva koje mogu nazvati. Što imamo za izgubiti?” izgovaram odlučno.
Adam me gleda, kao da se nećka, a zatim ispušta težak uzdah. „Apsolutno ništa. Vrijedi pokušati, ili radimo sve ispočetka. Sastanak je gotov. Javi mi novosti”, zaključuje, a zatim ustaje i izlazi iz sale.
„Gloria, molim Vas da mi ugovorite sastanak kod gradonačelnika!” povičem samouvjereno.
Ivan i Morris se međusobno pogledaju, a zatim prasnu u smijeh. Pogledam ih jednom uzdignutom obrvom. „Mislite li da neću uspjeti?” upitam ih izazovno.
„Ne znaš čime se igraš”, mirno kaže Ivan.
„Jesam li u opasnosti?”
„Ne”, smiješi se Morris. Znam da mi ne govori sve. Gledam u njega, a na njegovom licu se ocrtava zagonetni smiješak.
„Što?” upita me Morris.
„Jeste li za okladu?” upitam ih skupljenih očiju.
„Ivane, naša kolegica je ozbiljna”, govori njemu, ali gleda u mene. „U što se kladimo?”
„Ako uspijem nagovoriti Gabriela da nam omogući pribavljanje sponzora i donatora, tada ćete raditi što god poželim, i kada poželim, kako biste mi pomogli da to ostvarim.”
„Imaš plan”, konstatira Ivan.
„Naravno da imam plan”, lažem.
„Ne mogu joj reći ne kada tako lijepo miriše”, Morris se nasmije Ivanu. „Previše sam slab na žene. Posebno na one lijepe.”
„A, ako ne uspiješ?” pita me Ivan ozbiljno.
„Onda ću odraditi cijeli posao umjesto vas, što se tiče promjene projekta.”
„Nisi dovoljno kvalificirana.”
„Samo na papiru”, izgovaram ozbiljno.
„Hm…”, Ivan se ulovi za bradu, a zatim nasloni na stolicu. „Što kažem Morris?”
„Meni se ne radi sve ispočetka. Ubila me ona statika.”
„To je ozbiljan projekt. Morat ću ga prekontrolirati.”
„Drugo ne bih niti očekivala. Ipak ste vi profesionalci.”
„Hoćeš reći da znaš i naš posao?” zaintrigirano me pita Morris.
„Ako je to potrebno”, odgovaram odlučno.
„Onda dogovoreno”, Ivan mi pruža ruku. „Ako ti išta znači. Zaista želim da uspiješ.”
„Uspjet ću!”
„Anna, donijela si dozu svježine u naš tim, figurativno i doslovno”, nasmiješi mi se Morris.
Drugo jutro, nervozno sjedim u hodniku Gradske uprave, popravljajući rubove svoje suknje. Po običaju, uranila sam pola sata. Znoje mi se dlanovi, užasno sam napeta. Ne samo zbog toga što ga moram nagovoriti na nešto za što je već rekao ne, već i to što je to on. Od subote neprestano razmišljam o njemu, a moje pamćenje mi nimalo ne olakšava. Uzastopce čujem njegov glas, vrtim njegove riječi u glavi, vidim svaki njegov pokret i grimasu njegova lica, a miris i osjet njegova tijela….. „Uf”, pobjegne mi na glas. To što ovuliram mi ne pomaže. Nikad nisam mogla osjetiti svoje ovulacije ili promjenu hormona u tijelu, ali sada imam osjećaj da će mi libido eksplodirati. Čudno je sve to, jer moj seksualni nagon nikad nije bio jak. Iskreno, nikada nisam bila ni previše aktivna na tom polju. Nije ni čudo što je Kevin pronalazio „utjehu” u drugim ženama. Očito nije bio onaj pravi. Pobjegne mi smijeh na samu pomisao. Definitivno nije onaj pravi, iz više razloga, ali Gabriel? On je postao sve o čemu razmišljam. Posao, Anna, usredotoči se na posao! kudim samu sebe. Moraš uspjeti. Nećeš biti ona koju su zaposlili jer nisu imali nikog drugog.
Pojavi se tajnica. „Gospodična Crimson, Alfa Vas je spreman primiti.”
Teško uzdahnem jer je došao trenutak. U glavi si ponavljam već pripremljen govor. Moram ga pridobiti na našu stranu. Polako ustajem sa stolice i baš u tom trenutku, mišićav i korpulentan mužjak izađe iz njegovog ureda. Prođe pored mene, a zatim zastane. Lagano se okrene i gleda direktno u mene. Iako izgleda kao član nekakvih specijalnih postrojbi, s vojničkom frizurom i u vojničkoj odori, on je izrazito lijep. Poput muških modela s modne piste. Njegove nozdrve rade, primjećujem kako njuši zrak. U tom trenutku znam da sam u problemu. Njegov pogled klizne s mojih očiju i zaustavlja se na mojim grudima, pada niže na moje kukove, a zatim se vraća na grudi. Zločesti smiješak se pojavi na njegovom licu. Gledam ga širom otvorenih očiju, zbunjeno. Ne znam kako bih reagirala, ali prije nego što se snađem, nenadano me zaskoči i zabije leđima uza zid. Udarac nije snažan, ali dovoljan da mi izbije zrak iz pluća. Ruke mi čvrsto drži iza leđa, zarobljena sam. Ne mogu se micati, a od šoka ne mogu govoriti. Njegovo lice je jako blizu mog. Previše. Nagnem glavu u stranu jer se pokušavam istrgnuti iz njegovog stiska, ali je presnažan. Krajičkom oka vidim da promatra moj vrat i sve se više približava. Njuši me. U tom trenutku me hvata panika i otvaram usta. Želim vrisnuti, ali me prekida zvuk glasnog režanja.
„Pusti je!” čujem dominantan glas.
„Ne miješaj se!” uzvraća mužjak.
„Ona je moja!” čujem Gabriela koji govori kroz režanje. „Znaš dobro što to znači!” Njegov glas više nije njegov. Promijenjen je, puno dublji i zvuči kao mješavina ljudskog i neke snažne životinje.
„Ne miriše po tebi i nisi je označio!”
„To nije bitno. Pusti je!”
Vraćam pogled prema vojniku i vidim da razmišlja, ali njegov stisak ne popušta. Približava se mom vratu.
„Zed, nemoj!” zapovjedi oštro Gabriel i tada ga napadne.
Naglo ga povlači za vrat, kao da ne teži ništa, i baca u zrak. Zed pada na pod uz gromoglasan prasak, lomeći stolić u hodniku, a tada Gabriel skače na njega. Nogom ga drži prikovanog u pod, i udara ga snažno šakama. Krvi je posvuda. Scena je strašna, bojim se da ga ne ubije. Nikada nisam vidjela takvu agresiju. Želim ga zaustaviti, ali sam u šoku i ne mogu se pomaknuti. Jedino što radim je to da zurim.
„Takneš li je još jednom, mrtav si! Jesam li bio jasan”, grmi Gabriel. Stane, ali ga dalje drži čvrsto prikovanog na podu. Zed samo kimne glavom, vidno izranjavan. Gabriel polako ustaje, režeći, ali ne napada ga ponovno.
„Gubi se!” naredi Zedu. „Anna, idi u moju kancelariju.”
Klimavim nogama se natjeram u pokret. Ulazim u njegov ured, vidno uzdrmana. Čujem iza svojih leđa kako se vrata zatvaraju. Okrenem se i susrećem se s njegovim pogledom. Teško diše, bijesan je. Njegove stisnute oči daju mu još grublji izraz. Gledam u mene, ali ne govori, samo stoji. Cijelo tijelo mu je u grču, a ruke su mu još uvijek stisnute u šake čiji su članci krvavi.
„Zašto se ljutiš na mene?” skupim dovoljno hrabrosti i progovorim. „Nisam ja kriva što me seronja napao. Nisam ga ohrabrivala”, gledam ga razrogačenih očiju, čekajući njegovu reakciju. Osjećam kako mi se cijelo tijelo trese, tišina je nepodnošljiva.
Oči su mu potpuno crne, ne mogu razaznati zjenice od šarenica. Gleda me toliko intenzivno da osjećam kako mi se dlačice na potiljku dižu od jeze. Ne bojim ga se, ali nije mi ugodno. Gabriel se prvi pomiče i prilazi korak prema meni, a zatim drugi, i dalje zurimo jedno u drugo. Ne mogu odvratiti pogled, ne želim odvratiti pogled. Usprkos svemu, sada se osjećam sigurno kada je on tu pored mene. Stojim i ne mičem se s mjesta, on mi prilazi sve bliže, sve dok svojim moćnim tijelom nije toliko blizu da nam se nosovi gotovo dodiruju. Zrak između nas je toliko nabijen, da se bojim da ne uradim neku glupost. Osjećam njegov dah na svojim usnama, toplinu njegova tijela iako me ne dodiruje. I dalje se gledamo i ne odmičemo pogled jedno od drugoga. Vidim laganu promjenu u njegovim očima. Mijenjaju se i ponovno poprimaju onu zlaćanu boju.
„Bojiš li me se?”
„Ne”, progovorim kroz šapat.
„Trebala bi”, kaže senzualno, i tada se dogodi.
Čvrste, senzualne usne obruše se na moje. Poljubac je jednako agresivan koliko i nježan, ispunjen potrebom. Ljubi me požudno, kao da me želi obilježi. Ruke stavlja na moj struk i čvrsto me privlači k sebi. Grize mi donju usnicu i lagano je uvlači u svoja usta. Tada čujem njegovo tiho režanje iz dubine grla što me dodatno još više uzbudi. Njegovi dodiri su vrući kao i njegovo tijelo. Osjećam njegove čvrste mišiće na svojim grudima i mislim da ću eksplodirati. Želim ga više i jače. U jednom trenutku osjećam njegove prste u svojoj kosi. Navodi me, duboko prodirući jezikom. Nikada me nitko nije tako strastveno ljubio i osjećaj je prekrasan. Moje tijelo bridi, ali ne više od straha ili šoka, već od želje. Želim mu se podariti, želim da je moj, s njim želim sve. Gotovo me proždire slasnim pokretima svoga jezika i to me još više izluđuje. Ruke stavljam na njegova prsa i pokušavam osjetiti više. Smeta mi odjeća, smeta mi sve, ali polako, osjećam da usporava. Dlanom nježno obuhvaća moje lice i prstom mi klizi niz obraz. Ta nježnost me umiri. Prekida poljubac, kroz pauze. Ljubi me još jednom, pa još jednom, a zatim se lagano odmiče od mene.
„Ako želiš da stanem, reci mi sad, neću te ponovno pitati”, kaže tiho.
„S-stani”, rečem zadihano. Ne želim, ali moram. Došla sam ovdje s drugim razlogom.
Palcem mi prijeđe preko natečenih usana, gledajući me pogledom natopljenim požudom. Povlači se. Vidim kako se bori da zadržati kontrolu, borim se i ja. Izmiče još korak dalje od mene. Već mi nedostaje. Ruku dižem prema njemu, želim ga zadržati pored sebe, ali je brzo spuštam.
„Jesi li dobro?” upita me nježno.
„Da.”
„Više te nitko nikada neće napasti. Pod mojoj si zaštitom.”
Klimnem glavom.
„Zašto si ovdje?”
Pokušavam se sjetiti svojeg pripremljenog govora, ali sada to kao da više nije bitno. Zbunjena sam. Moram se sabrati, ohladiti. Konačno pronađem svoj glas, ali i razum. „Došla sam razgovarati s tobom u vezi projekta hokejaške dvorane”, izgovaram brzo.
Upitno podigne obrve. „Bojim se da sam sve rekao tvojim kolegama. Grad si ne može priuštiti takav zalogaj”, kaže mirno, postavljajući više prostora između nas.
„Skupit ću novac!”
„Kako?”
„Skupit ću lovu preko sponzora i donatora.”
„Nitko ne želi donirati u Dolinu Vukova”, zareži tiho.
„Ali hoće”, nasmijem se. Odjednom osjetim dašak samopouzdanja. „Organizirat ćemo božićni event na kojem ćemo prezentirati projekt. Ukomponirat ćemo sve u dobru priču i pridobiti sponzore i donatore. I, imam savršenu osobu za to”, nasmijem se sada od uha do uha, „svoju prijateljicu Amandu.”
Gleda u mene, ali kao da nije koncentriran. Vidim da se suzdržava i jedva zadržava kontrolu.
„Je li to da?” upitam puna nade.
„Možda”, odgovara.
„To mi je dovoljno”, kažem ushićeno, a tada odvažno napravim korak prema njemu, ulovim ga za lice i strastveno poljubim. Ne ljubim samo ja njega, već i on mene. Uzvraća mi, ali brzo prekidam poljubac. „Javit ću ti detalje”, kažem, a zatim krenem prema vratima. Ulovim kvaku…
„Anna”, zaustavi me. „Nisam rekao da.”
„Ali nisi rekao ni ne”, namignem mu i izađem iz njegovog ureda. Ne želim čuti ne. Nastavljam brzim hodom, ne stajem. Moram se što prije udaljiti od njega, dok imam još ovo malo zdravog razuma. Njegova blizina me izluđuje i tjera na stvari koje nikada ranije nisam poželjela. Osjećam kako mi lice gori, kako mi cijelim tijelom kola neka nova energija i mislim da to mogu vidjeti svi. Ako ne vidjeti, onda nanjušiti. Moram naći Amandu, potrebna mi je.
GABRIEL
Sjednem na rub stola, pokušavajući suzdržati svoje nagone da ne krenem za njom. Pustio sam je, barem za sada. Moram je pustiti, iako je ona poput uragana koji je uletio u moj život. Osjećam se nemoćno. Pokušavam je zaštititi držeći se dalje od nje, ali to radim na krivi način. Ne mogu se boriti protiv onoga što osjećam, iako znam da moram. Preopasno je. Moram naći rješenje. Uhvatim se za glavu. Skoro sam ubio Zeda, svog najboljeg borca i kapetana mojih specijalnih jedinica. Unatoč svemu, on je dobar mužjak. Kriva je ona i taj njen jebeni miris koji je poput droge. Ne mogu mu odoljeti, niti ja. Nasmiješim se na tu pomisao, jer znam da ako je ikada ponovno dotaknem, spavat ću s njom i neću je više nikada ispustiti iz ruku. Ona je moja, a da nije ni svjesna toga.
