7. SPARTANA
„Amanda, našla sam ti posao“, ushićeno ulazim u kuću.
Uočim Amandu raskrečenu na kauču u kućnom ogrtaču, svježe otuširana s turbanom na glavi. Na očima ima svježe narezane kriške krastavca i netom nalakirane nokte.
„Težak dan?“ upitam ju.
„Pretežak. Internet ne radi, i kakav vražji posao, ovdje sam tek nekoliko dana“, ispravi se u sjedeći položaj, a krastavci joj popadaju s očiju.
„Amanda, organizirat ćeš najveći božićni event koji je ovaj grad ikad imao“, izgovorim pompozno.
„I platit će mi za to?“
Potvrdno kimnem glavom.
„Mislim da ovaj grad nikada nije ni imao event, tako da će definitivno biti najveći“, zarokće kroz smijeh.
„Ovo nije zajebancija. Moramo skupiti lovu od sponzora i donatora kako bi mogli izgraditi hokejašku dvoranu. U pitanju je moj posao. Kvragu, u pitanju je puno toga. Ta dvorana znači sve ovom gradu. Ovo mora biti odrađeno kako treba i na nivou“, izgovorim sve u jednom dahu.
„Onda nedvojbeno imaš pravu osobu. Tko se kuži u partijanje bolje od mene? Uh, uh… Obožavam hokej.“
„Ne, ti obožavaš gledati jake dečke kako se tuku na ledu, budi iskrena!“
„I to, definitivno. Nego, reci ti meni kako si nagovorila velikog zločestog vuka da ti dopusti tako nešto?“
„Pa, ovaj…“, zamuckujem.
„Znala sam, znala sam! ushićeno poviče Amanda. „Primijetila sam kako te gledao u Green Gardenu. I, kakav je?“
„Nisam spavala s njim“, uzviknem u svoju obranu. „Još.“
„Ali htjela si, priznaj! Ne, ne… bolje šuti, ne moraš mi ništa reći. Tvoj govor tijela sve otkriva“, nasmije mi se zločesto Amanda.
„Dogodio se incident“, blenem na brzinu.
„Kakav?“
„U hodniku me zaskočio jedan mjenjoliki.“
„Više detalja, molim?“
„Oni mogu namirisati sve, ama baš sve, Amanda. Posebno medvjedi. Jesi li znala da medvjedi imaju najbolji nos na kopnu? Dok psi imaju sto puta bolji osjet njuha nego ljudi, isto kao i vukovi, psi tragači tristo puta, medvjeđi je pak sedam puta bolji od njuha tragača! To znači da medvjedi njuše dvije tisuće sto puta bolje nego ljudi! Vukovi bolje čuju. Mogu čuti zvučne signale na udaljenosti od devet kilometara, a zamisli, rađaju se gluhi i slijepi.“
„Prijeđi na ono bitno, Anna“, izdahne Amanda.
„Navodno sam ovulirala, ili još uvijek ovuliram, ne znam, i od toga podivljaju seksualno. Zakucao me za zid i da ga Gabriel nije zaustavio…“
„Ah“, izgovara teatralno Amanda. „Ne sjećam se kada me muškarac zadnji put zakucao za zid“, sklopi oči i lagano uzdahne. „I pretpostavljam da je Gabriel kasnije tebe zakucao. Tako treba, curo, učini ga ljubomornim!“
Dvaput trepnem u čuđenju i ne vjerujem što mi govori. „Dobro pretpostavljaš“, kažem, lagano odmahujući glavom.
„Što me tako gledaš, kao da nisam normalna? Pa ne savjetujem te o burzi. To bi već bilo čudno. Nego, promijenimo temu da ti ne bude više neugodno“, namigne mi. „Kakav je master plan u vezi s tim eventom, pretpostavljam da ga već imaš.“
„Naravno da ga imam. Moj plan uključuje sve aspekte događaja.“
„Naravno da uključuje“, Amanda zakoluta očima.
„Prvo moramo odrediti mjesto i vrijeme. Cilj nam je jasan, ali moramo odabrati zanimljivu temu i dati joj zvučno ime za pozornost i doseg publike, posebno online medija. Treba nam brainstorm ime i tagline, oznaka ili slogan koji opisuje naš događaj. Promocija započinje čim objavimo datum eventa u medije i na društvene mreže.“
„OK, i koja je tema eventa? Čime ćemo zabaviti goste? Gradić je lijep, ali krajnje dosadan. Hrana i alkohol neće biti dovoljni.“
„Borbama“, izgovorim hladno.
„Bo… čime?“ zatrepće Amanda
„Borbama u ringu. Nazvat ćemo ih gladijatorskim borbama ili zimskim sportskim igrama, svejedno, ta pompozna imena prepuštam tebi. Dolinu Vukova moramo predstaviti vanjskom svijetu u posve novom svjetlu. Gdje ćeš bolje nego kroz sport?! Svi vole gledati dobru borbu, a borba između Vrsta… Uglavnom, ako netko može prodati muda pod bubrege, onda si to ti. Stavit ćemo sve na papir, plus troškove. Moramo imati sve razrađeno prije nego što detalje prezentiramo tvojem timu i Gabrielu. Ti si event manager.“
„Mojem timu?“ zatrepće još jednom.
„Da, tvojem budućem timu.“
„A gdje ću naći svoj budući tim?“
„U teretani. Idemo večeras. Morris i Ivan bi trebali biti tamo. Oni su već uključeni. Dečki spariraju svaku večer.“
„Što nisi ranije rekla. Toliko blebećeš u prazno. Da brainstorm i tagline! Moram ići naći svoje roza tajice. Znaš one koje podižu guzu. Imam jedne i za tebe“, nasmiješi mi se.
„Ne trebaju mi tajice, ne mislim vježbati“, izjavljujem ozbiljnim tonom glasa.
„Tko govori o vježbanju. Govorim o prisvajanju volontera u moj tim. Jesi li ikad čula za onu životnu mudrost koja kaže da je najvažnije u životu znati prenijeti posao drugome?“
Gledam ju trenutak duže. Još uvijek me ponekad uspije iznenaditi. „Ti si moj idol, Amanda.“
„Znam, a sada se idemo pripremiti da okupimo moj ‘Ass-Savers’ tim!“
„’Ass-Savers’?“
„Ako ćemo spašavati guzice, onda moramo imati i prikladno ime. Slažeš li se?“
„Apsolutno“, pobjegne mi smiješak.
Amanda samouvjereno zakorači u teretanu i u trenutku se dogodi tihi kaos. Sve glave se instantno okrenu k njoj i neprijatna tišina zavlada prostorom. Svi staju s onime što trenutno rade. Gledam oko sebe i vidim mužjake doslovno otvorenih vilica, što ne čudi, jer na sebi nosi tajice boje kože u kojima izgleda gola. Prekrijem rukom oči, glumeći glavobolju dok ona opušteno krene prema pultu praveći se da ne primjećuje njihove reakcije. Na njenom licu se ocrtava vrckavi osmjeh, a njen hod je previše erotski, toliko, da me strah da ne izbije tuča. Za razliku od mene, ona se voli igrati vatrom. Čini mi se čak da uživa u takvoj pažnji, ali to je Amanda. Ona je jednostavno takva; otvorena, hrabra, živi život bez kompromisa i pravila, a ja ju jednostavno obožavam. Poput djeteta, hodam za njom.
„Bok, radi li netko za pultom ili samo vježbate mišiće?“ upita zanosno.
Zakolutam očima i zadržavam smijeh. „Pretjeruješ“, izgovorim kroz kašalj.
„Misliš?“
„Znam.“ Gledam u nju kako stoički stoji za pultom i kucka noktima po njemu.
„Znam što radim“, izgovara kroz smiješak. „Za pola sata će svi jesti iz moje ruke.“
„Mislim da to nije potrebno.“
„Želiš li skupiti lovu za onu jebenu dvoranu, da ili ne?“
„Želim“, kažem šaptom.
„Onda me pusti da radim.“
Nasmijem se na njen komentar.
„Što radiš ovdje?“
Poznati bariton iza mojih leđa briše osmjeh s mog lica. Nešto u meni zatitra. Duboko udahnem par puta i pokušam smiriti svoje osjećaje, a zatim se lagano okrenem i namjestim lažan osmijeh, dok u sebi gorim. Gledam ga ispred sebe, smrknuta izraza lica. Uvijek si nadrkan, pomislim u sebi, ali uvijek prekrasan. Nasmijem se jače. Noge mi odmah zaklecaju, jer ima jak učinak na mene, ali se ne dam smesti. Mogu i ja igrati grubo, ako to želim. U njegovoj blizini, jednostavno si ne mogu pomoći. Osjećam se poput zaljubljene budale. Ruke ima na bokovima i očito je ljut što me vidi. Ja nisam ljuta, čak mi godi ta njegova oštrina. Bolje je reći pali, ali to ne smijem priznati na glas. Stoji u užoj crnoj majici kratkih rukava i sivoj trenirci, koja je previše nisko spuštena na njegovim bokovima. Nemoj gledati dole, govorim u sebi. Primijetit će ono što mi se mota po glavi, ili nanjušiti. Sviđa mi se ono u što gledam, čak i previše, ali se žarko trudim da to ne pročita na mom licu. Ne sklanjam pogled s njegovih očiju. Ne može me zastrašiti. Čvrsto držim gard. Napravi korak prema meni, a ja se ne mičem. Njegova koža je bakrena, kao osunčana suncem, za razliku od moje blijede. Tamne obrve ispod kojih zrcale one zlaćane oči, a usne… Oh ne, ne idi tamo, naredim sebi, pa potisnem sva sjećanja koja odjednom snažno naviru, ali je previše blizu. Kosa mu je mokra, vjerojatno je stao usred treninga i mogu ga namirisati. Njegov miris udara u moje receptore poput uragana, svjež znoj pomiješan s mirisom šume i još nečim. Meni izuzetno ugodan i osjećam kako me zahvaća vrućina, tamo, gdje trenutno ne bi smjela.
GABRIEL
Stanem usred treninga i okrenem glavu prema ulazu. Njušim ju. Duboko udahnem i u trenutku se zamišljam na njoj, u njoj. Tako mi savršeno odgovara. Volim je držati u svojim rukama, osjetiti pritisak njenih grudi na svojima, a moja želja za njom svaki dan jača. Meka je svugdje gdje sam ja tvrd, moja druga polovica. Cijelo tijelo mi je odjednom napeto od požude. Želim je kao nijednu ženu do sada, zato je ne smijem imati, jer ona je jedna od onih koju mužjak zadrži. Nije za mene, upozorim samog sebe, meškoljeći se kako bi ublažio svoju bolno krutu muškost, a onda ju ugledam. Prekrasna je. Na trenutak zastanem upijajući svaki njen detalj. Osvježavajuće razbarušene kose, bez šminke, u tajicama koje ostavljaju malo prostora za maštu. Lagano zakoračim prema njoj u želji da je potjeram doma, kao što sam to učinio u Green Gardenu. Ne mogu podnijeti poglede ostalih mužjaka, ljubomora me već izjeda. U meni tinja strašna potreba, želim ju obilježiti kao svoju, ali se suzdržavam. Ne smijem!
Nije za mene, ponovno kažem samome sebi, iako znam da se lažem. Mora ostati sigurna, a to znači daleko od mene. Prenevina je i čista, za razliku od mene čija je duša umrljana krvlju. Ali, ako nije za mene, ne može biti ni za koga drugoga. Iznenađuje me vlastita posesivnost, osjećaj koji nikad nisam osjetio prema ženi. Zakoračim prema njoj, oštro, kao i uvijek. Želim ju zastrašiti. Jedino tako i znam, drugačije bih pokazao nešto što ne želim da drugi vide. Smiješi mi se, i ne odmiče pogled s mog. Čudno, moj je pogled uvijek previše snažan, čak ga ni najjači mužjaci ne mogu izdržati, ali ona ne uzmiče. Kada ne bi bila čovjek, pomislio bih da je alfa ženka. Sve u vezi nje je posebno i čudnovato. Previše mi se sviđa, previše sam zaluđen njome, divim se njenom tijelu, volim njen britak um, zato moram prekinuti. Brzo pogledam u dečke oko sebe i dajem im do znanja da su djevojke van dometa.
„Došle smo se upisati u teretanu. Nadale smo se da ćemo vidjeti Ivana i Morrisa“, izgovara odlučno.
„Zašto?“ upitam.
„Mens sana in corpore sano, što misliš zašto?“ gleda u mene, kao da sam blesav.
„Zašto trebaš Morrisa i Ivana?“ upitam ju strože.
„Skupljamo tim!“ uplete se njena prijateljica.
„Tim?“ upitno podignem obrvu, ali ne mičem pogled s Anne.
„Da, moj ‘Ass-Savers’ tim za organizaciju najboljeg sportsko-božićnog eventa na ovim područjima, a sve s ciljem prikupljanja sredstava za izgradnju hokejaške dvorane. Ja sam vaš event manager, Amanda. Nismo se imali prilike primjereno upoznati“, pruži mi ruku u znak rukovanja.
„Bila si ozbiljna što se tiče tog eventa“, pitam Annu i rukujem se s Amandom.
„Naravno da jesam“, odgovara bez zadrške.
„Nisam pristao.“
„Nisi rekao ne. Prikupit ću lovu, Gabriel!“ gledam me odlučno u oči i ne uzmiče.
Gledam je pola minute, važući. Ono što vidim u njenim očima je čista odlučnost. Osjećam koliko je napeta, ali ne samo zbog eventa. Mogu to nanjušiti. Brk mi se podigne u znalački osmjeh jer znam što joj radim, isto ono što i ona radi meni. To hrani moj ego. Naša kemija je snažna. Privučeni smo jedni drugome, a znam i zašto. Opasno je ono što predlaže. Pogledam u stranu jer moram dobro razmisliti. Postoji veliki rizik pustiti ostale u moj grad, ali opet, ne uradim li to, osuđeni smo na vječito tapkanje u mjestu. Možda je konačno došlo vrijeme za promjenu. Vratim pogled na nju.
„Trebam cijeli plan programa, razrađen do krajnjeg detalja“, izgovorim oštro.
„Imat ćeš ga u ponedjeljak na stolu.“
„Sa svim troškovima.“
„Naravno.“
„I kako će se zvati taj event?“ konačno prebacujem pažnju na Amandu.
„Spartana!“ odgovori kao iz topa.
„Da, Spartana“, nadoveže se Anna. „Spartance danas poštujemo kao možda najveće borce koje je svijet vidio. Iako Sparta nije imala prostrano carstvo poput Rimskog ili Mongolskog, ona je danas drugo ime za borbu, čast, hrabrost, požrtvovnost, naporan trening pun znoja i krvi, ali i domoljublje. U tom smjeru želimo brendirati naš event“, izgovara sve u jednom dahu.
Gledam u nju predatorski. Toliko mi je slatka kada glumi oštrinu. Želi me uvjeriti, a ja ću joj to dozvoliti. Ovaj put. Spuštam pogled s njenih očiju na njene usne, a zatim ju opet pogledam u oči. Koliko je samo želim poljubiti.
„Gabriel!!!“ čujem poziv iz druge prostorije. „Ti si na redu!“
„Djevojke, pozvane ste da mi se pridružite i upoznate neke od boraca. Javit ćete se Luki, on je moj Beta i šef osiguranja. Vjerujem da će biti oduševljen time što će biti član tvog ‘Ass-Savers’ tima, Amanda“, izgovaram s dozom humora u glasu. Koliko sam ja bio smetem Annom, toliko je on bio Amandom. Bezobrazan sam, znam, ali Luki je već dugo potreban netko tko će prodrmati njegove ustaljene šablone.
„Svaki gost mora biti dobro provjeren! Ako Luka procijeni da je opasnost prevelika, otkazujem sve!“ zaključim u oštrom tonu.
„Kako Alfa kaže“, izgovara odlučno, a zatim pogledam u nju. Nije za mene, ponovim si u glavi. Teško je, ali ovo među nama moram okončati večeras.
„Pođite za mnom“, naredim.
