Vrste- Gabriel

8. PLIJEN

ANNA

„Spartana?” šapnem Amandi u uho. „To je bilo genijalno, Amanda!”

„Došlo mi je samo od sebe. Pogledaj ih. Svi izgledaju kao statisti iz filma 300.”

„Hahaha…”, nasmijem se na glas.

Ulazimo u manju dvoranu s borilištem za ultimate fight u središtu – osmerokutnim kavezom omeđenim metalnom mrežom obloženom crnim vinilom, opremljenim strunjačama i zaštitnim oblogama. U daljini prepoznajem Ivana i Morrisa te im se odmah pridružujemo. Pogledam oko sebe. U dvorani je 10-ak mužjaka, svi goli do pasa.

„Uh, uh…”, Amanda mi potiho govori u uho.. „Ovo je melem za oči”, osmjehne se zavodnički.

„Zašto si ovdje?” upita me Morris.

„Došla sam prikupiti volontere koji će nam pomoći u organizaciji eventa“, kažem. „Čestitam. Vas dvoje ste upravo postali dio tima. Hvala što ste se prvi prijavili.”

„Kojeg eventa?” upita me Ivan.

„Onaj koji će nam pomoći prikupiti lovu za izgradnju Ledene dvorane.”

„Uspjela si!” uzbuđeno poviče Morris.

„Sumnjao si?”

„Moram priznati da sam ugodno iznenađen, ali istovremeno, i uzbuđen. Oh, ženo, što mi to radiš?”

„I, kakav je event u pitanju?” mirno pita Ivan.

„Klasika; prezentacija projekta, hrana, lova, cuga, bal i borbe između Vrsta…”

„Borbe? Jesi li sišla s uma? Znaš koliko je to opasno za grad? Ovo je direktna pozivnica svima koji godinama pokušavaju ući. Zar je i on sišao s uma?” uznemireno komentira Morris i na trenutak pogleda prema Gabrielu.

„Ne pretjeruj! Thor je zadužen za osiguranje”, Amanda ga lagano udari po ramenu.

„Tko?”

„Luka”, kažem.

„A tko si ti?” Morris ružno pogleda u Amandu.

„Event manager, vaš novi šef!” smije mu se zlokobno. „Anna mi je spomenula vašu malu okladu.”

„Ne mogu vjerovati!” frkne Morris nosom i prekriži ruke preko prsiju.

„Imam dosta posla. Moram spremiti cijelu prezentacije projekta Ledene dvorane”, kaže Ivan. „Mislim da će to od mene biti i više nego dovoljno.”

„Misliš krivo”, odgovori mu Amanda. „Ako mislite da u četiri tjedna mogu sama organizirati cijeli ugostiteljski dio, tehničku podršku i promidžbu, osiguranje, hostese i prodaju karata, onda ste u zabludi”, izgovori ozbiljno.

To je moja Amanda. Uvijek vrckava i nonšalantna, osim kada je posao u pitanju. Tada se pretvara u pit bulla.

„Ja ću se pozabaviti hostesama”, slavodobitno izjavljuje Morris.

Ivan ga pogleda skupljenih očiju.

„Što? Netko i to mora.”

Naš razgovor prekida ulazak Gabriela u kavez. Skida majicu i ostaje gol do pojasa. U trenutku ostajem bez daha. Moje oči su širom otvorene, gledam u njega kao opijena. Znala sam da ima lijepo tijelo, ali jedno je zamišljati, a drugo je vidjeti. Njegova ramena su masivna, a prsa široka. Ne moram ni spominjati six pack. Pogledom pratim trag dlačica koji završavaju u njegovoj trenirci. Budem li gledala trenutak duže, mislim da ću početi sliniti. Njegova prsa su lagano dlakava, što dodatno pojačava njegovu muževnost. Joj, kako to volim kod muškaraca. Nije mi nikada bilo jasno zašto se neki depiliraju.

„Dobar je, ha?” Amanda mi šapuće u uho.

„A, ono….”, nasmijem joj se.

„Kažeš, moglo bi i bolje?” zafrkava me.

„Teško”, izdahnem.

„Nemoj mi se sad raspasti. Moraš ostati nedostupna i neosvojiva. Nemoj da te malo mišića izbaci iz takta. Do sada si se držala super.”

„Nedostupna i neosvojiva?”

„Da, pravila kod muškaraca su uvijek ista. Ne vole prelak plijen, a on je pri tome i vuk.”

„Znaš da su vukovi poznati po svojoj izdržljivosti. Prilagođeni su za dugu potragu jer imaju snažne mišiće za trčanje na velike udaljenosti i koriste veoma efikasan način disanja koji im omogućava dugo trčanje bez zamora.”

„Kažeš da su izdržljivi i da se teže umaraju?” pita me sa smiješkom na licu.

„To je jedna od njihovim mnogih odlika.”

„Oh, koja si ti sretnica”, nasmije mi se jače.

„Sretnica?” pogledam u nju. Ne znam baš.

Borba počinje. Njegov suparnik je još viši i krupniji, s dugom plavom kosom prošaranom tamnijim pramenovima koja mu pada preko ramena. Masivan je, toliko da Gabriel pored njega djeluje sitno. Izgleda poput zastrašujućeg Vikinga. Njegove zlatnosmeđe oči su uprte u Gabriela dok kruže po kavezu, spremni na okršaj.

„Koja je njegova životinja”, upitam potiho Morrisa, pokazujući očima na Gabrielovog suparnika.

„To je Leon i on je lav”, odgovori mi mirno.

Naglo okrenem lice prema njemu. Nisam ni svjesna da ga gledam uplašeno.

„Oh, ne brini se. Tvojem dečku se neće ništa dogoditi. On je pretvrd orah. Nije im ovo prvi put da spariraju”, nasmiješi mi se zločesto.

„Nije mi on dečko!”

„Kako ti kažeš”, nastavi, sa smiješkom na licu.

„Koja su pravila?”

„Svaka runda traje 5 minuta. U borbama za titulu prvaka borbe traju 5 rundi, a u borbama koje nisu za prvaka, borba traje 3 runde. Između svake runde, stanka traje 1 minutu. Boduje se tako da pobjednik runde dobije 10 bodova, a gubitnik 9 bodova ili manje, ovisi koliko je pobjednik runde bio dominantan, a ako je runda bila bliska, sudac može dati 10 bodova obojici boraca te je u tom slučaju runda izjednačena”, objašnjava Morris.

Početne minute prve runde izgledaju mirno, kao da se ništa ne događa, a onda Gabriel fantastično izvodi udarac nogom u tijelo, nakon čega Leon zatetura. Taj ga udarac probudi, pa odlučuje prijeći na način borbe koji mu više odgovara – hrvanje, ali Gabriel njegov pokušaj rušenja lako brani. Leon kreće šakama. Za tako krupnog mužjaka, iznenađujuće je brz. Udara silovito i žestoko. Nikad nisam gledala borbu uživo, ali zvukovi su zastrašujući. Gabriel zareži i skoči visoko u zrak, previsoko za bilo kojeg čovjeka, i udara Leona koljenom u glavu. Krv se slijeva niz Leonovo lice, a tada on bijesno zagrmi poput lava, dok mu iz očiju isijava bijes. Gong označava kraj prve runde, na čemu sam zahvalna. Gabriel se cinično nasmije Leonu te nonšalantno obriše znoj s čela.

Gledam u njega, naslonjenog u kutu ringa dok pije vodu. Pratim potočić znoja koji polako curi niz njegova prsa, uzduž trbušnih mišića sve do pupka, nestajući ispod donjeg dijela trenirke. U tom trenutku želim biti ta kapljica znoja. Obrazi mi se lagano zarumene jer osjećam valove vrućine duž cijelog tijela. Očito je dovoljan samo pogled na njega. Bože, prekrasan je, pomislim u sebi. Moram se smiriti. Mogu me nanjušiti.

Započinje druga runda. Gabriel strpljivo čeka, bez ikakve namjere da napadne suparnika. Leon prvi kreće u napad, uspijevajući silovito srušiti Gabriela na pod uz nekoliko snažnih udaraca u glavu. Krv se miješa sa znojem na parteru. Drži ga u klinču, ali njegova je kontrola nezgrapna, pa se Gabriel uspijeva izvući. Krv mu curi niz arkadu, a lice mu poprima ljutit izraz. Druga runda završava.

Samo 15 sekundi treba Gabrielu da dođe do rušenja u trećoj rundi. Leon se nakon toga podiže, ali ga Gabriel žestoko napada šakama i nogama, pritišćući ga uz rub. Pokazuje apsolutnu dominaciju, pretvarajući ovu rundu u još jednu uvjerljivu pobjedu za sebe.

Gledam ga s divljenjem i shvaćam da se cijelo vrijeme poigrava s Leonom. Ovo je samo sparing, vježba. On je jednostavno previše vješt i prebrz, toliko moćan, da nije ni čudno što je Alfa. Izgleda kao da mu je dozvolio svaki udarac, kao da je htio da traje duže, dok mu nije dosadilo. Nevjerojatan je, nasmijem se, a zatim se naši pogledi sretnu. Desni mu se kut usana podigne u smiješak i ne želim si priznati ono što vidim u njegovom pogledu jer me isto uzdrma do temelja – čistu želju. Napravi korak prema meni, a zatim još jedan. Gledamo se preko kaveza, toliko blizu, a toliko daleko, a tada primijetim promjenu. Ne govori ništa, samo me gleda, ali njegov je pogled drugačiji, hladniji. Više nema osmjeha na njegovom licu. Izgleda kao da se zatvara, otuđuje od mene.

„Pošalji mi plan kako smo se dogovorili. Ako Luka procjeni da je previše opasno, otkazujem sve!” izgovara hladno.

Gledam u njega, ali ne odgovaram.

„I, još nešto….”, zastane. „Ono što se dogodilo između nas u uredu, više se ne smije ponoviti.”

Nemoj, pomislim u sebi.

I dalje gledam u njega, nepomično. Nakon svega, osjećam se kao da me zalio hladnim tušem. Ne govorim; što bih mu uopće rekla na to sve? Mi nismo u vezi, ali ono što osjećam u sebi, boli. Odbacuje svaku mogućnosti naše zajedničke budućnosti.

Kimne mi glavom, a zatim se okrene i zakorači prema Leonu, toliko hladno, toliko bezosjećajno. Gledam za njim, ali se ne okreće. Želim ostati tu, biti još malo u njegovoj blizini, jer ne razumijem, ali me Amanda povlači za rukav.

„Moramo ići”, šapne mi u uho. „Vrijeme je”, vuče me jače.

Krenem prema izlazu i još jednom okrenem glavu u njegovom smjeru. Želim mu vidjeti oči, ali priča s Leonom. Znam da je ovo između nas obostrano, osjećam u nutrini svoga bića. Zašto se povlačiš?

Izlazim za Amandom. Godi mi hladan zrak, pomaže da razbistrim misli. U konačnici, trebala bih biti sretna jer svi zaista žele pomoći. Amanda je pronašla dosta volontera. Cilj se sada čini mnogo bližim. Izgradnja hokejaške dvorane pružit će mogućnost ostvarivanja niza ideja, npr. osnivanja nove hokejaške lige, lige vrsta. Otvorit će gradu puno novih mogućnosti, što će u konačnici pridonijeti popularizaciji Doline Vukova i poboljšanju odnosa, ne samo između vrsta i ljudi već i među samim vrstama. Uspjela sam, zasad, ali sam neizmjerno tužna.

Misli mi se vraćaju na jednu zvijer. S obzirom na to koliko čuvam svoje srce, Gabriel je napredovao velikom brzinom u kratkom vremenu. Sad mi je kristalno jasno da ono što sam osjećala prema Kevinu do prošlog tjedna nije ni trunka onoga što se bojim da osjećam prema Gabrielu. Kao da smo povezani nekim nevidljivim nitima. Kao dijete iz doma za nezbrinutu djecu, cijeli život osjećam rupu koju ničija ljubav, prijateljstvo, ni požuda nije mogla ispuniti. Uz Kevina sam samu sebe uvjeravala da je ono što osjećam ljubav. Kako sam samo bila u krivu. Sada napokon shvaćam razliku, jer ono što osjećam prema Gabrielu svaki put kad ga pogledam, toliko je snažno, da mi se čini kao da me odvlači u drugi svijet, jedan u kojemu postojimo samo nas dvoje.

„Dobro si to odradila, Amanda”, pogledam u nju, ali se moje oči ne smiju.

„Nemoj se brinuti, sve će biti u redu.”

„Ne sumnjam u tebe.”

„Ne govorim o eventu.”

Spustim pogled jer ne vjerujem u njene riječi.

„Ostani plijen”, izgovara ozbiljno.

„Nikada uhvaćen”, kažem ironično.

„Oh, lovit će te on, ali tada ćeš uzvratiti istom mjerom.”

Izdahnem teško. „Amanda, on je Alfa. Može imati koju god poželi.”

„Želi tebe!”

„Čula si što je rekao.”

„Jesam i laže.”

Kiselo se nasmijem. „Nikada nisam imala sreće u ljubavi.”

„Sreća nema nikakve veze s tim!”

„Amanda?”

„Prestani!

„Što znaš o monogamiji vukova? Oni su poznati po tome, zar ne?” gleda me oštro.

Teško izdahnem. „Doživotna je. Zasnovana je na snažnoj emocionalnoj vezi, povjerenju i zajedničkom radu, a jednom kada formiraju par, prepoznaju jedno drugo po mirisu, zvuku i specifičnim ponašanjima.”

„Eto!”

„Što, eto?”

„On je tebe prepoznao. To što je spor i ne želi si priznati, pomalo, doći će mu do glave.”

Kimnem glavom u smjeru negacije.

Lovi me za ruke. „Slušaj me! Ostani plijen, prekrasan, pametan, nedodirljiv plijen i krenut će za tobom. Znaš kakvi su alfe…”

„Ne, ne znam.”

„Oni vole da im se titra.”

„Ja više ne titram nikome”, izgovaram kroz zube.

„I apsolutno se slažem s tobom. Neka on napravi sljedeći korak.”

„A što ako ga ne napravi?”

„Onda je… Koja je najgluplja životinja?”

„Životinja ili sisavac?”

„Sisavac.”

„Teško je odgovoriti na to pitanje jer je inteligencija relativan pojam kod životinja i zavisi od konteksta, sredine i potrebe vrste.”

„Pojednostavi.”

„Ako promatramo kroz prizmu ponašanja onda bih rekla ovca. One se često izdvajaju kao manje sposobne za rješavanje novih problema.

„Onda je on ovca, a ne vuk”, kaže kroz smiješak.

Nasmijem se. Njezina sposobnost da me oraspoloži me uvijek iznenađuje.

„Dođi”, zagrli me. „Idemo kući. Moram se olakšati nakon ovog vala testosterona.”

Nasmijem se još jače. Kako je luda – pozitivno luda. „Onim svojim malim, slatkim vibratorom?”

„Sama si rekla, nije ni mali, a niti slatki.”

Kimnem glavom. „Vrijeme je da odemo kući. Pogledam u nju i zahvalna sam što ju imam.