9. DONATOR
ANNA
Tjedni užurbano prolaze. Polako se cijela zajednica uključuje u organizaciju predstojećeg eventa. Rok je vrlo kratak. Svi žele biti dio Ass-Savers tima. Naprosto je teško odoljeti Amandinom šarmu, a i ime pomaže. Čini se kao da samo Luka gunđa u njenoj blizini, konstantno negodujući i režeći na nju.
„Ne čuješ me, Amanda, rekao sam ne!” Luka ljutito sikće.
„Jako te dobro čujem, srećo, ali ne marim. Nastaviš li konstantno negodovati i kočiti svaki moj korak, bit ću prisiljena zamijeniti te”, ozbiljnim tonom mu prijeti Amanda.
Luka ju gleda razrogačenih očiju, gotovo u šoku, a meni se čini kao da vidim upitnik iznad njegove glave.
„Ne možeš zamijeniti Betu i šefa osiguranja, ludačo!” grmi.
„E sad si već bezobrazan”, odgovori mu nonšalantno pa izađe iz slastičarnice, okrećući mu leđa. Luka na trenutak zastane, kao da razmišlja, a zatim ubrzanim korakom krene za njom, vidno uznemiren.
„Ako želite voditi ljude, morate im okrenuti leđa – William Shakespeare”, izgovorim na glas, mada imam osjećaj kao da će joj Luka odgristi glavu. Nasmijem se sebi u bradu.
„Što je smiješno?” čujem umiljati glas gospođe Mannington.
„Smijem se njima”, pogledom pokažem na Amandu i Luku. „Oni će se ili potući ili…”, zastanem ne znajući kako da se izrazim, a da ne zvučim neumjesno.
„Ili”, kaže gospođa Mannington kroz smijeh.
Gospođa Mannington je starosjedilac u Dolini Vukova i ona je čovjek. Nalazim se u njenoj slastičarnici u samom centru grada. Ona radi najbolje kolače u na svijetu, bar su mi tako rekli. Ispred sebe imam tanjur s nekoliko vrsta. Danas imam „težak” zadatak – glumim degustatora. Njene kokosove bombice su naprosto očaravajuće. Stavim drugu u usta i uživam. „Mmm…”, ovo je stvarno dobro.
„Sviđa ti se?”
„Previše”, nasmiješim joj se.
U organizaciju eventa uključili smo sve stanovnike grada. Neka se lova vrti među našima, pomislim. Naši? Već se osjećam kao dio zajednice. Pogledam u staricu pored sebe. Izuzetno je šarmantna i lijepa, naročito za svoje pozne godine. Njen pokojni muž je bio mjenjolik iz porodice vukova. Razmišljam kako su se uopće upoznali, kako je bilo u njihovo vrijeme. Tada se nije znalo za postojanje Vrsta, ali ona je morala znati.
„Konačno da se nešto događa u ovom gradu. Veselim se promjeni”, njen glas prekida tok mojih misli. „Kolači će ti biti spremni, kako smo se i dogovorile, Anna.”
„Hvala”, gledam trenutak duže u nju. „Mogu li Vas upitati nešto osobno?”
„Pucaj!”
„Jeste li znali… ne, to je glupo… Kako?”
„Jesam li znala da je Roger zvijer? Oh, itekako sam znala. Bio je drukčiji, ljepši i jači od svih mladića. Prema njemu sam od samog početka osjećala nešto jako, neku nevidljivu vezu – sponu koja me vukla k njemu. To što javnost nije znala za postojanje mjenjolika ne znači da je i ostatak svijeta bio slijep. Roger je ljubav mog života, moja druga polovica i moja srodna duša. Proveli smo prekrasnih 50 godina zajedno i ne bih mijenjala ni sekundu našeg zajedničkog života”, priča sa sjetom u glasu. „Smrt mi ga je prerano oduzela. Uvijek sam vjerovala da ću ja otići prije njega. Teško je biti sam, bez svoje druge polovice, ali ja sam stara. Ubrzo će doći i moje vrijeme, i onda ćemo Roger i ja ponovno biti zajedno.”
Gledam u nju i vidim bol u njenim očima, ali i ljubav – onu iskru koja nikada ne umire. To mora biti strašno, ostati sam, nakon toliko godina provedenih zajedno.
„U naše je vrijeme bilo drukčije, teže. Moji roditelji nisu odobravali našu uniju, niti je njegov čopor bio blagonaklon prema meni, ali to nas nikada nije pokolebalo. Za mene nikada nije mogao postojati nitko drugi. On je bio meni sve, i još uvijek je, iako ga više nema. Naša veza je bila prejaka, morali smo biti i ostati zajedno. Na kraju smo ovdje pronašli utočište.”
„Veza?” upitam je znatiželjno. To je ono nešto što stalno osjećam prema Gabrielu i što si ne mogu objasniti.
„Da, veza koja dvije srodne duše drži zajedno, kao dvije zasebne i naizgled nespojive sile prirode koje se nadopunjuju.”
„Kao Jin i Jang”, nadovežem se. „Oni se nadopunjuju te udruženi čine Tao, jedinstvo. Simbol Jina i Janga pokazuje njihovu komplementarnost jer se oni po svojoj vijugavoj stranici savršeno sklapaju u oblik kruga, a osim toga svaki od njih sadrži i djelić drugoga”, izblebećem. Je li moguće da između mene i Gabriela postoji tako nešto?
Gospođa Mannington me pomno promatra.
„Veza te donijela u naš grad, Anna. Ti si Jin njegovom Jangu. Savršena si za njega, a prije nego što umrem, voljela bih vidjeti tog malog sretnog i konačno na miru. On je dobar dečko. Previše se odriče i puno čini za sve nas”, zaključuje.
Gledam u nju. Želim joj reći da ne znam o kome priča, ali ne želim joj lagati. Spustim pogled prema podu. Nisam ga vidjela već tri tjedna i neizmjerno mi nedostaje. On ne želi imati ništa sa mnom.
„Ne znam…”, započnem i grčevito stišćem prste.
Lagano se dogega do mene i ulovi me za ruke. Dižem pogled i gledam u njene tople oči.
„Što je suđeno, ne može se izbjeći”, kaže toplim tonom glasa. Ne mora reći više ništa. Znam što mi govori, iako ne vjerujem u to. Gubim nadu.
„Nisi volio ako nisi patio – Goethe”, kažem s tužnim smiješkom.
I dalje gleda u toplo mene, a na njenom licu se ocrtava blagi smiješak. „On je ipak muškarac, a oni su katkad glupi. Ne vide što imaju pred nosom. Na svu sreću posjeduje i svoju vučju stranu, a ona uvijek prevagne”, pušta moje ruke. „Sve će doći na svoje”, zaključuje, a zatim se polako uputi prema kuhinji, ostavljajući me bez riječi za pultom.
Sjedim u uredu, zureći u projekt ispred sebe, ali zapravo ga uopće ne vidim. Prošla su tri tjedna od onog poljupca, tri tjedna otkako nisam vidjela Gabriela. Njegovo lice mi stalno dolazi u misli, zajedno s riječima gospođe Mannington: „Ti si Jin njegovom Jangu.” Toliko me more te njene riječi, želim da su istinite. Kako je znala? Je li u pravu? upitam se. Možda ona vidi i zna nešto što mi oboje nismo u stanju dokučiti ili je sve to samo moja želja? Možda zamišljam nešto što ne postoji, nešto što je jednostrano? Kako me mogao onako poljubiti i onda samo – zaboraviti? mučenički izdahnem. Nisam jedna od onih kojim cmoljim, nikada nisam ni bila. Kada mi je život donosio limune, radila sam limunadu, metaforički rečeno. Ako nije išlo jednim putem, uvijek sam pronalazila drugi, ali sada se osjećam izgubljeno. Zaljubljena sam, jeben mu! I ne mogu ga izbaciti iz glave. Dane si pretrpavam poslom, ali u samoći svojih misli, on je uvijek prisutan, toliko, da me to već i ljuti. Mrzim se osjećati bespomoćnom, a kada je on u pitanju, totalno jesam. U tom trenutku, zazvoni mi mobitel i zvuk pristigle poruke me vraća u stvarnost.
„Kevin?!” začudim se. Totalno sam zaboravila na njega, izbrisala ga, kao da nikad nije bio dio mog života.
Nedostaješ mi. Bio sam glup i zaveden. Nemoj me kažnjavati zbog trenutka slabosti. To je bio samo seks. Znam da nije neka isprika, ali promijenio sam se. Volim te! Čuo sam se s Amandom i rekla mi je za vaš mali projekt. Kupio sam kartu za event. Vidimo se za tjedan dana. XO
To je bio samo seks, trenutak slabosti? Volim te? Cijelu minutu gledam u telefon i žmirkam. Ne mogu vjerovati u ono što čitam. „Hahaha…” nasmijem se groteskno. Koliko je samo imao tih trenutaka slabosti? Stvarno misli da sam glupa. Ponovno gledam u poruku i imam potrebu zabiti mobitel u zid, ali neću. Preskup je. Zar si popizdio? Još si mi samo i ti nedostajao! Osjećala se kao da mi para pišti na uši. Ljuta sam, prvo on, pa sada i Gabriel. Očito je problem u meni.
„PMS?” ugledam Ivana na vratima mojeg ureda.
„Znaš da nije, nanjušio bi već”, odgovorim mu nervozno.
„Smijem li ući?”
„Probaj!”
„Nešto se dogodilo?” pita me zabrinuto.
„Ne, sve je OK”, izgovaram grubo.
„Došao sam ti javiti lijepe vijesti. Oko 250 manjih sponzora i donatora potvrdilo je dolazak na Spartanu. Prezentacija projekta Ledene dvorane gotova je i bit će famozna. Uključeni su računalni tehničari koji se time bave, tako da smo cijelu priču podigli na viši nivo. Usput, javilo se dvadeset boraca, organizirat ćemo borbe sistemom izvlačenja parova iz šešira.”
„Odlično”, izdahnem. „To su dobre vijesti i zasad sve ide po planu”, a zatim ponovno pogledam u mobitel.
„Što te tako jako uznemirilo?” upita me blagim tonom.
Ne volim dijeliti privatne detalje iz svog života, ali moram ovo izbaciti iz sebe jer ću inače eksplodirati.
„Moj bivši upravo mi je javio da dolazi na event.”
„I, to je problem jer…?” navlači me za više informacija.
„Nema problema, jednostavno ga ne želim vidjeti”, izgovaram, vidno uznemirena. „Oprosti Ivan, nisi ti kriv, on je! Idem na pauzu!” dižem se od stola i bacam stvari u svoju torbicu. „Moram se smiriti.”
„Muškarci su gamad!” kaže ozbiljno.
Pogledam ga upitno, a zatim primjećujem kako mu bježi smijeh.
„Zaista?”
„Da, zato ti je vrijeme da pronađeš jednog kvalitetnog mužjaka.”
Zakolutam očima. „Nudiš se?”
„Ne bih nikada.”
„Ha, zar sam toliko loša?”
„Ne, nego se bojim onoga kojemu zaista pripadaš.”
Otvorim usta, pa zatvorim. Gledam ga i ne znam što bih mu na to odgovorila. „Idem jesti. Amanda me čeka u Pellegriniju. Moramo riješiti neke detalje oko božićnog bala!”
Već sam na izlazu, a tada se okrenem prema njemu.
„Ivan?”
„Da?”
„Ja ne pripadam nikome!”
Nasmije mi se enigmatično. „Kako ti kažeš.”
Uletim u Green Garden vidno nabrijana. Tražim Amandu, a zatim je ugledam za stolom pored prozora. Krenem prema njoj i bez pozdrava sjednem za stol. „Kada si mi mislila reći?” nervozno tražim mobitel po torbici. „Šupak mi je poslao poruku!” dodajem ljutito.
„Očito je da me preduhitrio”, kaže ona mirnim tonom glasa. „Htjela sam ti reći upravo sada. Bilo mi je glupo prije preko telefona. Nazvao me prije par sati, rekavši da je kupio kartu i da dolazi s ciljem da te ponovno osvoji”, sarkastično se nasmije. „On ne zna da si već našla drugoga. Kako će li se samo iznenaditi.”
Ignoriram njen komentar. „Kako zna za event?”
„Čuj, s obzirom na to koliko smo uložili u promidžbu, a falilo je samo da pošaljemo još i golubove pismonoše u svijet, čudi me da nije nazvao i ranije.”
„Svi misle da su golubovi glupi. Jesi li znala da se pamćenje golubova temelji na obilježjima krajolika i mirisa. Osim toga, oni se kreću prema suncu, imaju izvrsnu memoriju za lica – sposobni su zapamtiti neprijateljsku osobu, koju će u budućnosti izbjegavati, čak i ako ne pokazuje agresiju. Tijekom Prvog svjetskog rata mnogi su golubovi pismonoše uginuli tijekom dostave pošte. Neke su ptice čak nagrađene medaljama.”
„Gdje vadiš te podatke?” osmjehne mi se Amanda.
„Nisam posve sigurna. Izbijaju sami od sebe kada sam emocionalno nestabilna.”
„Uglavnom, jebeš Kevina, imam puno uzbudljivijih novosti za podijeliti.”
„Slušam.”
„Osobno mi se javio Marcus Afanas”, pogleda me ushićeno, širom otvorenih očiju.
„?”
„Marcus Afanas – milijarder, filantrop, playboy“, nastavlja.
„?”
„O Bože, zar živiš pod kamenom?” uzrujano digne ruke u zrak. „Nikad čula, ha? A znaš da je jebeni golub dobio medalju u Prvom svjetskom ratu? Katkad pomislim da jednostavno nema šanse za tebe”, negodujući miče glavom lijevo – desno.
„Oprosti, ali zašto bi mi to ime trebalo biti poznato?” upitam je nonšalantno.
„Možda zato što je on jedna od najvećih i najpopularnijih faca današnjice. Zato što je njegovo lice više puta krasilo naslovnicu GQ magazina i Hugo Boss ga doslovno moli da nosi njihova odijela. Jednostavno zato što je pun kao brod i izgleda veličanstveno!”
„I on je zainteresiran za naš event?” upitam, sada već zaintrigirana.
„Da, i to jako, koliko sam uspjela pohvatati. I ne samo da dolazi, već je voljan donirati veću sumu novca za izgradnju naše Ledene dvorane.”
„Ali zašto?”
Amanda dvaput trepne. „Ti to ozbiljno pitaš?”
„Zar nije malo čudno?”
„Zaboli nas zašto. To su bogataši. Njihovi motivi često nemaju dodira s realnošću. Previše para, monoton život, otkud da ja znam. Bitno je da dobijemo lovu. To je cilj, zar ne?” pogleda me upitno.
„Da… da… zasigurno si pravu, samo… spomenula si Hugo Boss i ostalo, pa me čudi zašto bi jedan takav tip bio zainteresiran za Dolinu Vukova. Samo se pitam.”
„Previše se pitaš. To nije dio našeg posla. Neka se time bavi šef osiguranja. On je najpametniji na svijetu pa neka prokljuvi razlog”, frkne Amanda.
„Što se točno događa između vas dvoje?”
„Ništa, osim što me urnebesno živcira”, pogleda kroz prozor.
„Nešto si prešutjela”, gledam ju upitno.
„Nisam.”
„Jesi.”
„OK, OK, Sherlock… Bio je tu jedan mali poljubac, znaš onaj koji sam bila dogovorila u Green Gardenu za informaciju o Gabrielu? I nakon toga postao je nemoguć. Imam osjećaj da se pretvorio u priljepak i zalijepio za moju guzicu.”
„A to ti smeta zato što…?”
„Nisam naučena tako. Ja trebam svoj prostor”, brzinski mi odgovori. Znam da mulja.
„Već kada razmjenjujemo detalje iz naših ljubavnih života, kao dvije najbolje prijateljice, što se događa u vezi s Gabrielom?”
„Ništa. Nisam ga ni vidjela ni čula od one noći u teretani. Izbjegava me”, kažem gotovo tužno.
„Onda trebamo promjenu strategije!”
Upitno podignem obrve.
„I dolazak Kevina se savršeno uklapa”, nasmije se samozadovoljno.
