Ponekad nam želje sviju kralješke,
Stišću i govore da moraš biti veći.
A tijelo pod njima grči se i kleči,
Dok zavode lažno, pogubne i teške.
Sjetih se najednom misli duboke,
Da samo sam mali, neznatni portret.
Na cestama što se pružaju široke,
Rodit će se netko kao ja, opet.
I bacit ću taj teret satkan od laži,
Kako da rastem kad pucaju pleća?
Nek me se po dobrom bar ne’ko sjeća.
I treba li mi više da bih bila veća?
Čovjek shvati da je život igra sitnica,
I da je mali, neznatni portret,
Na kom čuva i obraz osim crta lica,
Da ostane malen, al’ zaboravu otet.
Ella Bojčetić
