10. poglavlje
Manon je panično krenula prema lavabou. Pogledala je svoje ruke – krvave crte nizale su se po zglobovima i dlanovima. Otvorila je slavinu i zgrabila sapun, trljajući ruke mahnito, skoro nesvesna bola dok je kožu ribala sve jače i jače, kao da je pokušavala da opere osećaj poniženja i nemoći. Gledala je kako voda postaje crvenkasta dok je spirala krv sa njenih ruku. Nije mogla da skine osećaj njegovih dodira sa nje. Manon se pogledala u ogledalo iznad lavaboa i ugledala odraz svog lica. Tamni podočnjaci, izmučeni izraz i mrlje krvi koje su krasile njeno lice sve do vrata, kao dokaz svega što je prošla. Hladnu vodu skupila je u dlanove i prskala na lice. Prskala je lice, pa prešla preko vrata, trljajući kožu sve dok nije uklonila tragove krvi. Voda joj kapala niz vrat, natapajući naramenice bele haljine. Nije mogla da veruje šta se dogodilo večeras, a nije mogla ni da pomišlja šta bi se dogodilo da se nije branila. Stefan je dozvolio sebi da joj kaišom nanese bol, dominirao je nad njenom slabošću. Manon je konačno zaustavila svoje ruke i gledala sebe u ogledalu lavaboa. Nije mogla podneti da ga još oseća na sebi… iskoračila je iz gaćica koje su joj čučale na nožnim zglobovima i povukla haljinu preko glave. Na njenoj crvenkastoj zadnjici ostali su tragovi od kože kaiša i to su bili jedini tragovi da ju je Stefan napao i pokušao da je siluje. Dok je stajala potpuno gola pred ogledalom, shvatila je koliko je blizu da izgubi kontrolu, više nije bila sva svoja. Očajna od straha i šoka, rešila je da više neće dozvoliti sebi da neko manipuliše s njom na taj način.
Polako se oblačila, osećajući kako hladna tkanina smiruje modrice na njenoj koži. Povukla je dubok dah, pokušavajući da uspori svoje ubrzano srce. Pronašla je potrebnu snagu koja je čučala u njoj, kada je zarila nož u Stefanov trbuh i onda mu uzvratila udarce. Manon je znala da je ovo samo početak suočavanja s onim što je prošla i da je njena psiha debelo narušena. „Mogu ja to,” izgovorila je naglas, gledajući odraz u ogledalu. „Tu je i beba. Nas dvoje. Zajedno.” Spustila je ruku na svoj stomak i pomilovala ga. Na trenutak se zamislila, dok je um bljeskao scenama iz ove večeri – njegov gnev, njegovi udarci, njegovo lice iskrivljeno u užasnom smehu, oštar bol na njenoj zadnjici… i njene krvave ruke.
Dok je Manon u kupatilu pokušavala da se dovede u red, Boris je više puta osmotrio situaciju kako bi shvatio šta se ovde tačno dogodilo. Stefan je ranjen nožem, izudaran kaišem, a na Kirilu nema tragova borbe; da ne zna da je mrtav, pomislio bi da spava. Stefan je još uvek imao puls, a pitanje je trenutka kada će ih neko zateći u ovoj situaciji i onda neće imati priliku da Manon “izvede na sigurnom”, jer je sa njom imao planove koje su više održavale njegovu novčanu sigurnost. Brzo je razmišljao. Klasično je izbrisao otiske prstiju sa malog nožića, potom pažljivo položio nož pored Stefana, kao da je Stefan izvukao sam nož. Isto je postupio i sa kaišem, skidajući otiske prstiju i položivši ga kod Kirila, namestio ga kao da je bila borba između njih. Boris je sve učinio brzo i precizno, vodeći računa da ne ostavi nikakav trag svog prisustva. Nije prvi put da nekome podmiće zločin; za ovo je uvek bio debelo plaćen, ali je dobro znao da Stefan neće dozvoliti da ovo dođe do javnosti.
Dok je završavao s čišćenjem otisaka, u mislima mu je već bio sledeći korak. Znao je da je Manon u šoku i siguran je da će moći lagano da manipuliše njome. Manon će mu verovati, jer trenutno nema opcija, i nije hteo da gubi vreme dok je još u stanju zbunjenosti. Manon je, osvežena i donekle sabrana, izašla iz kupatila i gledala u Borisa koji je stajao mirno, kao da ga ova situacija nije nimalo dotakla. Izgledalo joj je kao da je sve pod kontrolom, i nije joj trenutno bilo bitno što ne može da odgonetne njegovu pravu nameru, jer nije joj pomogao iz čistog dobra ili zbog toga što duguje njenom bratu, bratu kojeg čak nije dobro ni poznavala.
Prizor ispred nje naterao je da ponovo pred očima vidi sebe kako leži preko Kirila dok se Stefan nadvija nad njom i udara je kaišem. Prepoznala je bol, tugu, očaj i bes u Kirilovim očima dok su se suze spuštale niz njegovo lice. Ona je Kirila dovela u to stanje, da bude bespomoćan, da sada leži… da nije živ.
„Dok sam pričala s tobom, osećala sam se kao da otrov izbacujem iz sebe koji me je gušio. Možda sam na trenutak pomislila da si neka iskra nade, da si poput leka, neka vrsta melema, iako si često bio odvratan prema meni,”Manon je tiho izgovorila reči iz dubine duše obraćajući se Kirilu, iako on više nije mogao čuti; ovo je njoj bilo potrebno. „Nisam htela da do ovoga dođe, ali došlo je, nekako mi je žao zbog svega. Nisi zaslužio! Ali, to ‘ali’ će uvek da mi stoji u mislima i ‘šta bi bilo kad bi bilo’, i usudim se reći da je za mene ovako bolje. Žao mi je, ponavljam, nisi zaslužio i nadam se da razumeš moj postupak.”
„Moramo da idemo, odmah, ili će nas zateći ovde,” uhvatio je Manon za ruku i pogledao kesu u njenoj ruci.
Uprkos šoku koji je doživela, bila je dovoljno svesna da ostavi svoju odeću kao trag. Možda nije bila toliko očajna i prestrašena kao što je on mislio. Manon je pratila Borisa. Stajali su uz vrata zadnjeg izlaza, a Boris je osluškivao. Osim skripte kožnih cipela i prigušenih razgovora čuvara koji su se kretali oko kuće, ništa se drugo nije čulo. Prednja vrata su bila prepuna čuvara, ali zadnji deo je bio potpuno ogoljen. Stefan je u to vreme voleo biti potpuno sam, i to je trajalo svega pola sata. Tako je bilo pitanje minuta kada će čuvari proširiti na taj deo. Manon je drhtala, ali je slušala sve što joj je Boris govorio.
„Sad kad izađemo, kreni odmah prema šumi,” prošapnuo je Boris i otvorio vrata taman toliko da proviri napolje. Nikoga nema, dovoljno minut – dva da pobegnu.
„Kreni,” šapnuo je i izvukao je napolje, vodeći je do prvog reda drveća koje se nadvilo nad zadnjim delom kuće. Njihove siluete nestale su u tami drveća. Trčali su tihim korakom kroz mračnu, vlažnu travu, sve dok nisu nestali kroz gusto drveće. Boris ju je odlično vodio, a ona ga je pratila bez prigovora. Nije znala gde se nalaze, ali po njegovim sigurnim koracima, znala je da on itekako zna. Nakon nekoliko minuta, uspeli su da se probiju sigurno do reke. Manon je mislila da će morati da plivaju, ali udahnula je kada je videla mali čamač. Boris joj je pomogao da se smesti, potom odvezao čamač, malo ga pogurao i uskočio u njega. Dok je Boris veslao, Manon je pokušavala da dođe do daha, osećajući koliko je iscrpljena. Nisu progovorili ni reči; on je sada već teže veslao, a Manon se osećala jako iscrpljenom, želela je da samo na par minuta zatvori oči.
Nakon što su čamcem došli s druge strane reke, ponovo su morali dugo da pešače, a Manon više nije mogla ni hodati. Tri sata brzog hodanja kroz gustu šumu, sve dok nisu stigli do sakrivenog automobila, i Manon je konačno udahnula, nesvesna da je ovo samo početak. Boris je iz gepeka izvadio ranac i pružio joj. Manon je sela na suvozačevo sedište, srećna što će konačno moći da se odmori, i uhvatila je sebe kako se brine zbog bebe.
„Imaš hranu i vodu,” rekao je Boris. Manon je otvorila ranac i ugrabila vodu, otvorila čep i nagnula flašicu prema ustima. „Polako,” uprkos tome što je rekao da polako pije, ona je popila pola flašice vode.
Pružila mu je, ali je on odmaknuo glavom. Jela je keks, čisto da smiri želudac. Razmišljala je kako će bežati od Stefana, kada ju je posle prvog bega brzo uhvatio. Manon je razmišljala o Leonidu i setila se adrese koju joj je dao one večeri kada ju je spasio u požaru. Beba je, koliko i njena, Konstantinova, i on je dužan da im pomogne. Manon nije znala da li su Leonid i Konstantin preživeli, iako joj je Boris rekao da nema nijednog traga da jesu. Tako da se ponovo nalazila na mrtvoj tački. Borisu nije verovala, znala je da ispod ovog “pomaganja” stoji nešto više i da će se svakako pokazati. Nije želela da spava, ali umorne oči su joj se sklapale.
Boris je primetio da je Manon zaspala. Znao je da će zaspati zbog tablete koju je smestio u vodu i da će mu to pružiti mir. Boris je razmišljao da li da je preda nazad Stefanu za određeni iznos, ali poznavajući Stefana, znao je da će ga Stefan živog spaliti zbog izdaje. Kao plaćenik imao je više ponuda, pa tako čak i dve ponude da otme Manon. Razmišljao je kome da je preda, ali poznamašni iznos Dominika ga je jako privukao. Negde kroz misli mu je letelo da ovu curu odvede na sigurno, ali dok je jedan od braće Maksimov u ovoj priči, nije mu bilo do bespotrebnog igranja heroja. Pokorno je pozvao Dominika, koji se javio posle drugog zvona.
„Devojka je kod mene!” Boris je mirno rekao.
„Trebalo je sutra da je izvučeš!” Dominikov grub glas pun autoriteta naterao ga je da stegne jače volan. Mrzeo je tog jebenog skota, koji je mogao sve, samo što je old money i sin preminulog Sergeja Maksimova.
„Da.” Pokorno je izustio. „Došlo je do nagle promene situacije i morao sam hitno da reagujem.”
„Trebalo je da se držiš prostog naređenja! Niko ti nije rekao da radiš po svom slobodnom nahođenju!”
„Tako je, ali da nisam reagovao, sada bi devojka bila mrtva ili ko zna šta bi se još dogodilo s njom.” Boris je shvatio da mu se opravdava. „Uostalom, ukoliko ti više nije važno, prodaću je nekom drugom.” Pokušao je da zvuči sigurno. „Mala je pravi paket. Znaš, bombonica. Da imam vremena, mogao bih je i lično slasno uzeti i jebati satima.”
„Ako devojci bude pomerena samo šiška s glave, više nećeš imati ruke da uhvatiš kurac!” Dominik je hladno izustio, a od njegovog tona Boris se naježio. „Devojka je moja! Ako je budeš nudio drugima kao da je slasni bombonić, od tebe će učiniti budućeg bombon – guzaranta.”
„Ova mala nije toliko primamljiva da ostanem bez ruku,” Boris je odmaknuo glavom kao da Dominik može da ga vidi. „Jebiga, ne želim kitu u šupku, ali ako nastaviš da mi pretiš, inače ćeš ‘devojku’ skupljati u komadima.”
„Primamljiva ili neprimamljiva, devojka je moja! Ili ćeš je dovesti i uzeti svoju isplatu, ili će tvoje telo biti isečeno na više komada i niko ga neće ni skupljati!”
*
Dominik Sergejevič Maksimov ostavlja snažan utisak svojom fizičkom pojavom, dok njegovo lice odražava oštro i snažno držanje. Boris je posmatrao kako Dominik kreće polako i samouvereno pored njega. U svakom njegovom koraku oseća se određena doza opreza, kao da nosi tajne koje drugi ne mogu proučiti. Boris je istupio kada su ga momci iz obezbeđenja okružili.
„Moć je čudna stvar, Borise. Misliš da je držiš u svojim rukama, a onda shvatiš da moć drži tebe,” Dominik progovori dubokim smirenim tonom, koji prenosi kontrolu i sigurnost.
„Interesantno je što misliš da imaš snagu da mi pretiš! Gde je devojka?”
„Devojka je u autu, spava, pod dozom leka je, ali uskoro će se probuditi.” Boris mirno odgovori, potpuno siguran da je postigao dogovor sa Dominikom.
„Uhvatite ga,” Boris se pobunio kada su ga dvojica muškaraca, svako sa svoje strane, ugrabila ispod miške i vukli prema džipu. Boris im se otimao, psovao, ali su, uprkos borbi, spakovali ga u gepek.
Dominik je pažljivo podigao devojku u naručju, njena glava je završila na njegovom ramenu.
„Vodite ga u podrum. Dok ne progovori, mučite ga, nakon što progovori, ubite ga.”
Dominik kao da je pažljivo birao reči, naglašavajući svoj stav. Često je pravio male razlike između rečenica, kao da je ostavljao drugima da razmišljaju o onome što je rekao. Crnokosi momak mu je otvorio vrata džipa i Dominik je smestio devojčicu na zadnje sedište. Potom je obišao oko auta i seo na suvozačevo sedište. Iza njega u pratnji išla su dva crna džipa, a Dominik je brzo vozio.
Nazvao je Kostju, koji mu se odmah javio.
„Stefan ima slomljenu ruku, bio je u bolnici. A za Manon i Kirila nema vesti.”
„Devojka je kod mene, mali brate.” Obojica su rekli istovremeno.
„Našao si Anju? Kod tebe je?” Konstantin je viknuo.
„Ne, nisam je našao,” Dominik je izgovorio oštro. „Pričao sam ti o izboru, Borisu, koji je radio kod Leva pa prešao kod Stefana.”
„Jesi, pomenuo si da je tražio pare i dva pasoša.” Dominik je osetio ljutnju u Konstantinovom glasu.
„E pa, sada je kod mene,” mirno je govorio Dominik. „Uhvatio sam ga pre par minuta, dok mi je ‘prodavao Manon’…”
„Molim? Zašto mi odmah nisi rekao da je Manon kod tebe?” Kostja je uzviknuo napetim glasom. „Kako je ona?”
„Znaš da ja ništa ne prepuštam slučaju,” hladno je izgovorio Dominik. „Boris je tvrd orah, ali padali su nam pod noge i tvrđi. Devojka je dobro, spava.”