12. poglavlje
Znao je šta ga čeka. Već na pragu, Konstantin je bio svestan da je to njegov prvi korak ka suočavanju sa istinom. Iako je bio snažan, povremeno se osećao kao da se gubi u sopstvenim greškama. Košmari su ga verno pratili kao podsetnik krivice i nije mogao da se oslobodi preteškog tereta. Osećao je krivicu što je Manon ostavio da se bori u požaru, ali stajao je čvrsto iza svoje odluke svaki put kada pogleda u Leonida.
Vrata su se otvorila, a Dominik ga je pogledao sa hladnim, mirnim izrazom.
„Gde je Manon?” upitao je, njegov glas zvučao je napeto.
„Tu je,” Dominik je rekao mirno, kao da izbegava dalji razgovor.
„Zašto si je uzeo? Znao si da sam otišao u Sankt Peterburg po nju!”
Dominik je slegnuo ramenima, kao da mu je bilo svejedno, a njegov mirni izraz na licu se nije menjao.
„Da, uzeo sam je,” rekao je tihim tonom. „Manon je bila u opasnosti, i da Boris nije uzeo je sa namerom da je proda, možda ne bi dočekala ni zoru… a ne tebe da budeš njen spasitelj!”
Kostja je nervozno prošao rukom kroz kosu. Prisećao se požara, trenutka kada je morao da pronađe Leonida, i kada je ostavio Manon samu.
„Nebitno!” izgovorio je Konstantin dok je posmatrao svog ledenog brata kojem ništa nije moglo da uzdrma svet, pa čak ni devojka koja je pobegla od njega.
„Bitno je, Konstantine!” Dominik je izustio reči kao da su otrov. „Ona nije roba, ni tvoja, ni tuđa. Niko je nije gledao kao osobu, pa nisi ti! Ona je samo jedno sredstvo smešteno u paklu, bez mogućnosti da iz vatre izađe.”
„Ona je za mene osećaj krivice i ovde je da joj se iskupim! Da je spasim! Muči me krivica koja čuči na pragu kojeg ne mogu da se oslobodim.”
„Ti si nju ostavio u plamenu, Konstantine. Pomiri se sa tom istinom i nastavi dalje!” Kao i svaki put, Dominik je bio hladan. „Tebe muči krivica, a nju opsedaju milion malih čudovišta.”
„Gde je ona?” Konstantin je sada zvučao ljuto.
„Poslednji put je bila u kuhinji. Razgovaraj mirno sa njom, jer imaš dosta toga da saznaš.”
Konstantin je klimnuo glavom.
Manon je sedela za kuhinjskim stolom. Posle dugog vremena bila je u ženskom društvu, a ova ljubazna starija žena uspela je da je nasmeje, opusti i skrene joj misli od višemesečnog zatvoreništva. Kroz monotono kretanje noža kao da se oslobađala nemirnih misli. Osim prijatnog glasa starije žene i koraka druge dve mlađe pomoćnice, ništa se drugo nije čulo. Uprkos tome što je prestala da razmišlja o Stefanu, nije mogla da prestane da razmišlja o Leonidu. Uplašila se od same njegove pojave. Leonid je izgoreo u požaru.
Konstantin je ušao tiho, gotovo nečujno, kao senka. Njegova visoka figura i hladna, samouverena pojava privlačile su pažnju, ali nije bio poznat po nežnosti. Prišao joj je iza leđa i nežno je dodirnuo po ramenu. Manon je zadrhtala, ali nije odmah pogledala unazad. Instinktivno je zgrabila nož koji je držala i okrenula se naglo, oči su joj bile razrogačene od šoka. Pre nego što je Konstantin išta rekao, nož je bio usmeren pravo ka njegovim grudima. Kostja je podigao obrve, iznenađen njenom reakcijom, ali njegov izraz lica ostao je miran. Domaćica i pomoćnice zaustavile su se usred posla, zapanjeno posmatrajući scenu.
„Manon,” rekao je tihim, dubokim glasom. „Da li planiraš da me povrediš tim nožem?”
Manina vilica je zadrhtala, ali nije ispuštala nož. Konstantin je bio muškarac koji je istovremeno zastrašivao i pomalo privlačio. Visok, snažno građen, s ramenima poput velike tvrđave, izgledao je nekako krupnije i snažnije otkako su se prvi i poslednji put videli. Nosio je jednostavnu odeću – tamne pantalone, kožnu jaknu i čizme, sve potpuno crno, kao što je on sam.
„Ne prilazi mi! Pomeri se!” viknula je, glasom punim autoriteta, iako su joj ruke drhtale, a niz lice su joj se puštale suze.
„Spusti nož, mala,” rekao je mirno.
„Ako spustim nož, šta dobijam? Još jedno novo zatvoreništvo.”
„Šta ćeš dobiti ako ne spustiš?”
Njegovo pitanje je odjeknulo, i oboje je kao bumerang vratilo u onu noć kada su se sreli na krovu.
„Možda slobodu,” rekla je polako. „Ali možda i kraj.”
„Ili bolju verziju pakla,” rekao je on, i približio joj se tako da je oštrica noža bila pribijena na njegovim grudima. Osetio je oštricu kako željno želi da prođe kroz kožnu jaknu i košulju i probije kroz njegovo meso.
„Hoćeš li me ti, mala, svakog puta dočekati kao na bojnom polju?”
Ruke su joj drhtale i cela se stresla kada joj se približio. Nije znala zašto je uperila nož u njega, ali kasno je bilo da o tome razmišlja.
„Ubila sam Kirila, možda i Stefana. Ako ubijem tebe – računa se kao serijski ubica.”
On više nije bio misteriozni muškarac koji je bio otac njenog deteta, nego stvarna osoba, od krvi i mesa, koja je stajala ispred nje. Doduše mirno, dok je ona držala uperen nož u njega kao da sprema da mu oduzme život.
„Šta čekaš?” rekao je s osmehom, koji nije bio umirujuć.
„Ostani miran, Mamute! Nemoj da mi prikradaš kao jebeni duh!”
Pre nego što je Manon uopšte stigla da reaguje, uhvatio je njen zglob čvrsto, ali bezbolno, i jednim brzim potezom joj oteo nož i spustio ga na sto. Nije imao nameru da se svađa sa Manon ispred svojih zaposlenih, i pre nego što je pomislila da se pomeri, prebacio ju je preko ramena kao da je perje, ne obazirući se na njeno udaranje pesnicama po leđima i povike protesta. Spustio je šaku na njenu zadnjicu, stisak mu je bio čvrst, ali kontrolisan, bez i trunke grubosti.
„Mamute, spusti me dole!“ viknula je, udarajući ga pesnicama po leđima, ali on se samo nasmejao.
„I hoću, kada stignemo u sobu.”
„Ne idem s tobom u sobu!”
„Izgleda da ideš.”
Kostja ju je nosio brzo po stepenicama, a Manon je prestala da ga udara po leđima. Na vrhu stepenica stajali su Dominik i Leonid, koji su upravo izašli iz Leonidove sobe. Dominik je zakoračio napred, a Leonid za njim, oslanjajući se na Dominika.
„Kostja?” Dominik je izgovorio mirno, podigavši ruku kao da će ga zaustaviti.
„Konstantine!” izgovorio je, naglašavajući njegovo ime. Glas mu je bio dubok, pomalo hrapav; od nesreće je teže pričao, imajući sreće što glasne žice i grkljan nisu bili direktno pogođeni. Nije imao ni oštećenje disajnih puteva.
Kosta se zaustavio na trenutak kada je čuo Leonidov glas, ali nije spustio Manon. Oči su mu sevale poput leda dok je pogledom prelazio preko njih.
„Sklonite se,” rekao je mirno i nepokolebljivo.
Dominik i Leonid su se sklonili, svesni odličnosti svog brata. Koliko god da su Dominik i Leonid bili smirenije naravi, toliko je Konstantin bio vatren. Hodao je do njegove sobe, zapravo trenutno njegove sobe, jer su zbog Leonidovog trenutnog stanja svi preselili u Leonidovu kuću, koja je više izgledala kao palata, a ne kuća.
Konstantin je gurnuo vrata sobe nogom. Ušao je u sobu i jednim brzim pokretom zbacio Manon s ramena pravo na krevet. Manon je pala na meki prekrivač, ali se odmah pridigla.
„Šta misliš da radiš, Mamute?“ viknula je, zgrabivši jastuk pored sebe kao prvu stvar koja joj je došla pod ruku.
„Šta mislim?“ odgovorio je ravnodušno, oslanjajući se na okvir vrata.
„Mislim da treba da dobiješ jedan dobar kurac, da prestaneš pre svega da histerišeš.”
Manon je ustala sa kreveta i šutnula ga pravo u cevanicu. Iznenadio ga je njen udarac, ali nedovoljno jak da ga povredi. Manon je bacila jastuk na njega i krenula da ga udara rukama po grudima.
„Manon, prestani,” naredio joj je, ali njegov glas je bio ispunjen smehom, što ju je dodatno razjarilo.
Nastavila je da ga udara, ali su njeni pokreti postajali sve sporiji kako ju je umor savladao. Uhvatio ju je za zglobove i povukao je prema sebi.
„Dosta“, rekao je mirno, ali odlučno, zadržavajući je na mestu.
„Pusti mi ruke,” ljutito je izgovorila.
„Pa da me udaraš.” Smejao se i zezao s njom.
„Idi u pakao, đavole jedan,”promrmljala je.
„Već sam odavno tamo. A ti, dušice, imaš počasno mesto da uđeš u moj pakao,” rekao je Konstantin. „Smiri se i pustiću ti ruke.”
„Smirena sam!”
„Aha, jesi. Tako smirena, da bi mi rado iskopala oko.”
Nije mogao da ne gleda u njene lepe zelene oči koje se prelivaju u plavo, pa imaju neku boju plavkasto-zelenkastu. Sada ljutite oči, koje ga streljaju pogledom. Pogled mu se zaustavio na zrelim trešnjama koje joj se razmiču pod zubima, dok ih ona nervozno gricka. Nije mu promaklo da je ljuta, nervozna i u isto vreme uplašena. Želeo je da je pronađe radi vlastitog iskupljenja i da obezbedi sebi mir, i da napokon zaustavi svoju savest. Ova pernjata devojka nije donela mir, nego nemir, jer njena drskost opako paše njegovom udu, čineći ga tvrdim.
„Smiri se, pernjata devojko.” Pustio joj je ruke, a ona se zadnjicom naslonila na krevet, tako da ju je sada još više nadvisio.
Konstantin je bez reči izašao iz sobe, ostavljajući je da se smiri. Dominik i Leonid nisu čekali kao stražari pred vratima, pa je mirno prošao kroz hodnik.
Manon je mirno sedela na krevet, čak i par minuta, nakon što ju je Mamut doneo na leđima i ostavio u sobu kao da je parče džaka. Zbunjena onim što ju je snašlo, bledo je gledala u pod.
*
Konstantin je posle par sati otvorio vrata sobe, uveren da se Manon do sada smirila. Pogled mu je pao na krevet; Manon je sklupčano spavala na mekom crnom prekrivaču. Prišao je tiho, koraci su skoro nečujni bili. Nagnuo se nad krevetom i nekoliko trenutaka je posmatrao. Njeno lice je bilo opušteno, spokojno, s nekim malim osmehom na licu koji je odavao utisak da sanja nešto lepo. Plavi pramen kose nestašno se spustio preko njenog obraza. Polako je ispružio ruku, dodirujući joj obraz vrhovima prstiju nežno, zatim pažljivo sklonio pramen s njenog lica, povlačeći ga iza njenog uha. Bila je lepa tako uspavana i mirna. Zadržao se trenutak, zatim se povukao i ostavio je da mirno spava. Izašao je iz sobe i ušao u kupatilo do njegove sobe.
Upalio je svetlo i pustio ledenu vodu u tuš kabini. Odbacio je odeću po strani i stao pod ledenim mlazom vode, dozvoljavajući hladnoći da ga opusti. Pustio je da mu misli lutaju, od teškog dana do prizora kako Manon spava – tako mirno i spokojno. Osećao je njenu ranjivost, strah, želju da se izvuče iz okova. Suprotno tome, on je osećao neki čudni spokoj zbog njenog mira. Kao da ga je osećaj krivice konačno napustio i ostavio u zaborav.
Kada je završio, umotao se u veliki peškir nisko oko kukova i ostavio mokre kapljice da mu klize niz telo. Zatim se vratio u sobu. Manon je i dalje spavala, grčevito stegnuvši jastuk kao njenu zaštitu. Na brzinu je obukao bokserice i nečujno se uvukao u krevet pored nje, trudeći se da je ne probudi. Smestio se na leđa, a glavu okrenuo prema njoj i posmatrao je izbliza. Manon je ležala na boku, lice joj je bilo delimično osvetljeno zbog svetlosti koja je dolazila kroz prozor. Gledao je u njene harmonične crte lica, pravilan nosić koji joj je davao neku nežnost. Jagodice su joj bile istaknute i visoke. Obrve, prirodno oblikovane, trepavice guste i dugačke, blago su titrale dok je sanjala.
Ali najviše pažnje privlačile su njene usne. Pune, sočne i privlačne. Boja poput zrelih trešanja. Disala je ravnomerno, a svaki izdah podizao je pramen njene kose. Sklopio je oči, uprkos tome što je pored njega ležala lepa devojka, spremna da mu iskopa oči.
Manon se probudila, trepćući u polusnu, sve dok nije postala svesna prisustva pored sebe. Okrenula je glavu, ugledajući Konstantinovo lice na jastuku. Tako miran i opušten, zapravo je izgledao lepo. Manon nije očekivala da će ga naći pored sebe, nije ni osetila da je legao pored nje, pa se na trenutak uplašila. Vraćala je misli u prokletih par sati/dan šta joj se sve dogodilo; ubila je Kirila, Stefan ju je našao, pobegla je sa Borisom, dospela u ovu kuću isto ne znajući kako i na sve to nije znala na čemu je sa Konstantinom.
Pognula se prema njemu i pažljivo, skoro nečujno, prebacila nogu preko njega, sedajući se na njegovo bedro. Polako je ugrabila jastuk i naglo ga stavila preko njegovog lica, pritiskala je jastuk dovoljno lagano da ne bude ozbiljno, ali dovoljno da ga izvuče iz sna. Konstantin se trgnuo, ruke refleksno podižući ka jastuku, dok je ispod njega nešto mrmljao. Kada je shvatio šta se događa, povukao je jastuk sa lica, zatečen, shvatajući da je pernata devojka pokušala da ga uguši jastukom u njegovom krevetu.
Manon se nagnula prema njemu, ruke spustivši na njegovim ramenima. Konstantin je brzo prevrnuo i rukama uhvatio za struk. Sada je ona bila ispod njega, borila se da je pusti, migoljila se, a on ju je držao da se ne pomeri. Jednu ruku prebacio je na njeno lice i sklonio joj pramen sa lica.
„Pokušavaš na razne načine da me ubiješ, pernjata devojko?”
„Ne. To je bila moja prednost!”
Konstantin se nasmejao, dubok i grub zvuk odzvanjao je u tišini sobe. Nagnuo je lice bliže, prema njenom, toliko da je mogla osetiti njegov vreo dah na svom licu.
„Tvoja prednost?” ponovio je s dozom podsmeha.
„Da, Mamute.” Zabola je nokte u njegov vrat, iznenađeno je zarežao. Njene nestašne usne se razvukle u mali osmeh dok je pravila crte po njegovom vratu. Poput male mačke kada je neko podigne i drži u svom krilu, tako se i ona branila i grebala noktićima po vratu do granice boli.
„Manon,” zarežao je njeno ime kao opomenu da prekine svoje grebanje, ali je ona shvatila kao znak da će upotrebiti svoju fizičku snagu protiv nje.
„Skloni se od mene. I pusti me da idem.” Manon je tiho rekla.
„Ne puštam te.”
„Pustićeš me.” Manon je vrisnula i nastavila da vrišti sve dok se drvena vrata nisu širom otvorila.
Manon je videla Dominika na vratima, stajao je mirno i ledenim tonom izgovorio:
„Konstantine!” Kostja se trgao.
„Dobro si?” pitao je Manon, a ona mu potvrdno klimnula glavom.
„Nije onako kako izgleda.” Kostja je rekao Dominiku.
„Ako si završio s tinejdžerskim igrarijama, imamo posla,” ledeno je izustio. „Zato kreni!”
Suprotno mirnom tonu, snažno je zalupio vratima, tako da se Manon trgnula.
Konstantin se pridigao, trljajući vrat tamo gde su ostali njeni tragovi. Manon je polako ustala iz kreveta, zbunjena situacijom. Konstantin je uvukao prste u njenu kosu i privukao je sebi, tako da Manon nije mogla da se pomeri.
„Mala, ovde nisi zatočena, možeš da ideš gde želiš, ali uz pratnju obezbeđenja. Dok ne rešim pitanja Stefana, ostaješ u ovoj kući! Jasno?”
Manon je klimnula glavom potvrdno.