16. poglavlje
Za Manon je život krojio pravila na koja nije bila spremna. Osećala se zarobljeno u tuđem telu, kao da je samo nemi posmatrač vlastitog života – poput gledateljke filma koji ju je gušio. Likovi koje je posmatrala izazivali su jezu, a svaka scena bila je teža od prethodne. Upala je u tako mračnu rupu da izlaza nije bilo na vidiku. Kiril je sa onim što je ostavio za sobom nije proganjao – jednostavno zato što nije imala vremena da razmišlja o njemu. Život joj je napisao scenarije koji joj nisu bili po volji, a ona nije imala moć da ih promeni. Svaka stranica tog unapred skrojenog scenarija činila se sve težom, a svaka nova scena nosila je veći teret od prethodne. Manon nije bila glavni lik, već kao statista u vlastitom životu. Gledala je kako se stranice ispisuju pred njenim očima, bez mogućnosti da nešto promeni i doda svoj pečat. Ponekad se osećala kao rob, zarobljena u kavezu, u svetu bez glasa, bez svoje volje, vezanih ruku, primorana živeti u tuđoj boji.
Ponovo nije imala izbora. Nosila je dete čoveka do kojeg joj nije bilo stalo, a on joj nije dozvolio da ode. Kavez male sobice sada se proširio na veliku kuću. Nije želela da napusti bebu koja joj je pružila snagu u najgorim trenucima, ali nije mogla ponovo biti zatvorena.
„Kako si?“ upitao je Dominik i spustio se na kauč pored nje.
„Valjda, dobro,“ tiho je izustila, još uvek očima uprtim u ekran televizora.
U prvoj epizodi serije The Originals, Klaus dolazi u New Orleans i saznaje da je Marcel postao kralj grada. Elijah pronalazi Klausa u francuskoj četvrti, gde pokušava da ga ubedi da se usredsredi na nešto veće od svoje osvete. Dominik je gledao celu epizodu zajedno sa Manon. Hayley je nosila Klausovo dete, zbog čega je Klaus bio besan, a Elijah je pokušao da dopre do njega. Hayley, poput Manon, nije prihvatala trudnoću i činilo joj se tako nestvarno. Klaus je, poput Kostje, bio hladan i nije prihvatao novu svrhu u svom životu. Dominik, puno drugačiji od Elijaha, pokušavao je jasno bratu staviti do znanja važnost porodice i budućnost deteta.
„Tražiš Anju kao Klaus Katherinu, ali nisi kao on,“ rekla je. „Više si poput Elijaha, imaš mračnu stranu, ali je kriješ baš poput njega.“
„Jasno je da nisam kao Klaus, ali nisam ni poput Elijaha.“
„Poput njega si elegantan, ‘brat u odelu,’ što odražava tvoju kontrolisanu prirodu. Obojica imate jednako razumevanje, promišljene postupke i glas ste razuma među impulzivnim ljudima. Ne znam koje su tvoje moralne vrednosti, ali nešto mi govori da si još bolji čovek nego što dopuštaš da drugi vide ispod ‘te’ gospodske fasade.“
„Ispod te gospodske fasade krije se smrtonosni predator,“ započeo je Dominik mirnim glasom, „spreman da manipuliše, ubija i muči bez trunke kajanja, ako veruje da je to za veće dobro.“
Manon ga je pogledala pravo u oči. „To je ono što me fascinira kod tebe. Ta kontradiktornost u tebi, kao hladan si spolja, deluješ mirno, a unutra se nalazi vulkan pred erupcijom. Ponekad deluješ kao da si jako plemenit, nekada si toliko hladan… ljudi kao što si ti su najopasniji – ne zato što ne osećaju, već zato što osećaju previše i kriju to iza maske, sposobni za najopasnije i najmirnije poteze u životu.“
Dominik se nagnuo prema njoj, a njegove oči zasijale su oštrim, prodornim sjajem. „Svi vide samo masku. Ono što ja želim da vide,“ rekao je tihim, ali ledenim glasom. „Elegantnog čoveka, hladnog i promišljenog, nekog ko deluje nepobedivo. Ispod te maske je haos. Nemilosrdan sam, gladan predator, i naučio sam koristiti razum kao svoje najveće oružje.“
„Dakle, želiš da vidim smirenog čoveka?“ upitala je Manon, podižući obrvu. Dominik je klimnuo glavom, a na trenutak su oboje zaćutali. Dok ju je posmatrao, primetio je kako se Manon opušta pokraj njega, prelazeći na priču o The Originals. Dominik je lako prepoznao njenu veštinu da izbegne ono što je zaista bitno.
„Kada si se zaljubio u Anju?“ upitala je iznenada, razbijajući tišinu.
Dominik je trenutak ućutao, kao da precenjuje situaciju. Manon je posmatrala njega, oči su mu bile tako hladne i smirene.
„Anja,“ rekao je. „Nije bilo toliko ozbiljno, a postalo je ozbiljno kada je pobegla od mene sa koferom punim para,“ priznao je Dominik, prelazeći rukom preko lica, kao da pokušava da skloni nevidljivi teret sa sebe.
„Znači da si ti birao braću umesto devojke?“
„Ne,“ rekao je Dominik, glasom u kojem je odjekivala hladnokrvnost. „Ona je sama birala da me napusti, da me pokrade i ostavi – i to u možda najgorim trenucima mog života. Već sam izgubio sve, i nisam mogao da izgubim braću.“
„Kao Konstantin i Leonid… vratili su se jedno po drugo.“
„U tome je problem? Ogorčena si zato što te je ostavio u požaru?“ Glas mu je bio miran, a reči poput sečiva.
„Ne,“ rekla je tiho. „Vratio se po mene, pokazao mi kuda da idem, a onda je otišao… Ali ja… kao da nisam htela da napustim vatru. I onda je došao Stefan. Shvatio je šta se dogodilo… Vikao je na mene, hvatao me, nabio mi glavu na vrata. Nekako sam uspela da mu se otmem. Zaključila sam ga u sobi, znajući da neće moći izaći. Želela sam da izgori.“
Dominik je zategao vilicu, pogled mu je postao hladan i oštar, ali utešno je naslonio dlan na njeno rame.
„Htela sam da skočim sa zgrade… valjda,“ prošaputala je Manon, glasom gotovo nečujnim. „Tamo sam upoznala Konstantina. Ni sama ne znam šta sam mislila… Dopustila sam mu da me ima, da uzme moju nevinost, samo da bih bila okaljana i nečista za Stefanove namere.“ Reči su joj izlazile jedva čujno, isprekidane i teške. „Tako da, nisam ljuta na njega. Mi smo bili stranci i to ćemo ostati! Ne zanima me na emotivan način, i neće, zapravo neću možda nikoga ni voleti. Trudim se prihvatiti situaciju bebe između nas kao neku zonu…” Manon je zastala, pokušavajući da pronađe prave reči da opiše kako se oseća. „Kao da ne znam gde pripadam, kao da balansiram između onoga što želim i onoga što moram prihvatiti.”
Dominik ju je uhvatio za ruku, pružajući joj utočište od svega što ju je mučilo.
„Želela sam da nekom magijom ovo dete ne bude njegovo, ali niko drugi nije mogao da bude otac… sada kada je dokazano, ponovo sam u kavezu, ali ovoga puta u većem.“
„Ponekad život ne ostavi izbora. Ali, mala, ovo za tebe ne mora da bude kavez, nego novi početak.“
„Barem trenutno ne želim da mu iskopam oči, ali nema šanse da ću ga voleti. Da li bi ti oprostio Anji?“
„Ona je svoj put izabrala. Nema oprosta za nju.“
„Nema ni za njega. Nemam šta da mu oprostim. Možda možemo da budemo dve civilizovane osobe i da odgajamo zajedno dete. Samo je on još uvek dete koje je moralo da odraste preko noći, a on odrasli muškarac koji se ponaša kao razmaženo derište.“
„Treba da razgovarate, ozbiljno. Ti si za njega isto bila greška i duh koji ga je proganjao.“
„Zato si me pokupio od Borisa?“
„Da. Kostja je hteo da olakša svoju savest i olakšao je.“
„Da nisam trudna, on bi me pustio da idem?“
„Ne. Dok se ne rešimo Stefana,” odgovorio je, glas mu je bio čvrst i siguran. Manon je klimnula glavom, a on jače stisnuo njenu ruku u svojoj.
„Dođi, idemo malo na vazduh.“
Manon ga je poslušala bez prigovora.
*
Kostja je stajao na ivici dvorišta, njegove oči pratile su svaki njihov pokret. Dominik i Manon hodali su zajedno, a ona, pod njegovom rukom, djelovala je opušteno, smjestivši se dok je razgovarala s njim. Drugom rukom je nežno držala stomak, koji je svakim danom rastao. Šetali su kroz veliko dvorište, njihovi koraci usklađeni, dok je ona bila mirna, nasmejana i očaravajuće lepa pored Dominika. Nikada ga nije gledala onako kako je gledala Dominika. Nikada mu se nije smešila s toliko iskrene radosti. Nije dopuštala da budu u istoj prostoriji a da ne izvuče kandže poput tigrice i nekako je delio slična osećanja. Manon ga nije interesovala – ni njena lepota, ni njeno prisustvo. Ništa nije izazivalo onu strast koju su imali te jedne, jedine noći. Podigao je pogled prema prozoru, gde je stajao Leonid, gledajući isto što i on. Dominik je, pored Manon, bio miran, spokojan i gotovo manje hladan nego obično.
Morao je hitno razgovarati s njom, da se nešto poboljša u njihovom odnosu, radi deteta, ali nikako nije mogao pronaći pravu priliku. Čak ni kada je Dominik ostavio Manon samu u dvorištu, odgovarajući na hitan poziv. Sedeći, Manon je nežno mazila stomak i gledala u prazno, kao da je umorna od svega. Kostja je krenuo prema njoj, pa stao, pa se, na kraju, zaustavio ispred nje. Njena mirna strana je naglo nestala, zamenjena odbrambenim stavom, pravo u njega držeći kandže.
„Spusti, kandže mala,“ rekao je.
„Ako popustim, šta dobijam? Još jedan novi zatvor, ali ovoga puta kao princeza u zamku.“
„Šta misliš da ćeš dobiti?“
„Možda neku čudnu mašinu da vrati vreme unazad i da tebe nikada ne upoznam,” rekla je. „Pošto je nemoguće, i pošto sam u tvojoj verziji pakla, želim da dete i ja sami živimo.“
„Beba i ti, ne možete da živite sami. Znaš i sama zbog čega,“ Kostja je čvrsto rekao, tonom joj poručivši da oko ovoga nema rasprave.
„Zbog Stefana?” upitala je Manon, podižući pogled prema njemu. „Stefana svakako planirate da se rešite, kao osvetu, za sve. I onda ti i ja poput civilizovanih ljudi možemo da odgajamo dete. Tvoj termin neka bude od petka do ponedeljka.” Konstantin je zategao vilicu. „Ili te više brine moje psihičko stanje? Ne brini, neću detetu nauditi, ni sebi, a tebe bih mogla ubiti onako sa apetitom.“
„Nisam za sranje ‘vikend otac’, to je moje dijete!“ rekao je Kostja, njegov glas bio je pun odlučnosti. „Odrastaće u mojoj kući, pored mene, sa mnom. A da, tvoje psihičko stanje je pod znakom pitanja, i nakon porođaja ćeš ići kod psihologa.“
„Već si mi prikačio etiketu bludnice i lažljivice i ipak sada kada je stigao test da je dete tvoje, želiš da se igraš ‘porodice’. Ali, ne, s mnom! Jer planiraš da mi prikačiš etiketu bolesnice i smestiš me u ustanovu.“
„Odakle dolaze te gluposti? Želim sigurnost za naše dete i tebe. Potreban ti je psiholog da budeš bolje.“
„Potreban mi je psiholog?“ upitala je ljuto. „Potrebno mi je da skloniš od mene! Tvoje ruke nisu one koje pružaju sigurnost!“
„A čije su? Dominikove?“ upitao je Kostja, pokušavajući da zadrži mir.
„Da. Njegove su sigurne.“ Podigla je glavu visoko. „Pored tebe se osećam kao ono blato što guta. Tonem sve dublje i dublje, a ti samo gledaš i dopuštaš da se nagutam blata. A on bi me izvukao iz blata, i gutao umesto mene. Zato je on siguran, a ti ne.“
„Imaš osećanja prema njemu?“
„Prema Dominiku? Nemam! Nemam ni prema tebi. Samo želim da prestaneš da me guraš u blato, jer sam dovoljno blata nagutala. Želim da prestaneš da mi oduzimaš vazduh! Da uzimaš svaki deo mene, i da me ostavljaš da živim bez mogućnosti kako želim. Dovoljno sam toga doživela i više ne mogu.“
„Gutaj blata koliko hoćeš, to me ne zanima. Zanima me da ono u stomaku bude dobro. Ako ne želiš da budeš majka, možeš da odeš posle porođaja.“
„I ne želim da budem majka tvom detetu, ali jesam. Ali ako mi budeš pretio da ćeš mi uzeti dete, ubiću te! Kao što sam dva puta pokušala Stefana i jednom zaista ubila Kirila!“