Sunčeve zrake obasjavaju tek probuđene muškatle na ogradi balkona. Još usnule od polumraka koji jutrom nestaje s horizonta, one kao da se protežu uvis za poneki milimetar visine, radeći jutarnju vježbu istezanja. Između dviju rozih muškatli smjestila se i tamno narandžasta dalija koja bojažljivo promatra okolinu, nesigurna na koju stranu da se okrene. Kao da nekim unutarnjim čulom osjeća da je okružena drugom vrstom cvijeća pa svoje latice okreće ka gore, odakle se spušta sunčeva zraka koja je budi.
Gore iznad, kroz guste krošnje drveća, nazire se plavo, vedro nebo. Lagani vjetar njiše lišće na granama drveća pa ono šumi kao na Jadranu, kad bura ranom zorom počne duvati. Vjetar usput širi miris rascvjetale kadife, smećkastog cvijeta, koja se u kutu balkona raširila u metalnoj žardinjeri. Jedan ogroman crni mačor sa dvije-tri bijele pruge polako se šeće dolje u parku. Sporo, nogu za nogom, prelazi travnjak, istražujući gusti grm prepun nekog bijelog cvijeća. Okreće se lijevo-desno, pa kad ne nađe ništa interesantno, nastavi dalje kroz žbun koji se nadvio iznad stepenica koje vode dolje niz ulicu. Iz žbuna naglo prhnu mala žuto-plava sjenica i nestade u krošnji obližnjeg drveta. Uznemiri dvije svrake koje glasno zagraktaše. Na tren se prekide jutarnja idila, ali svrake se brzo utišaše i park ispod balkona utonu u pređašnji mir. Mačak se još par puta promeškolji na travnjaku, okrenu se i nestade iza grmlja.
U dubokoj zelenoj krošnji hrasta, na sredini parka, iznad klupe i staze koja presijeca travnjak, začu se poj slavuja. Nevidljiv za oko, pušta kratki pjev, na tren malo guguće da bi uz jedan zavrnuti cvrkut otpjevao prvu dionicu svoje pjesme. Onda opet, kao što cvrčak zna cvrčati, slavuj pusti par puta isti zvuk, pa zviznu nekoliko puta ujednačenim tonom, a zatim malo tužno pusti glas kao ćuk i uz takvu rimu pređe na novu dionicu pjesme. I tako ukrug, sa svakim novim pojem i neku novu notu, dodanu kao začin što se dodaje. Sakrio se, neprimjetan, kao da mu ta osama daje sigurnost i zaštitu da može nesmetano pjevati. Da je ljudsko biće, ljudi bi rekli, eno ga pjesnik. A ono malo biće, koje treperi, pjevuši i uljepšava jutro divnom pjesmom kakvu ljudsko biće ne može otpjevati. Druge ptice zastadoše, utihnuše, prepustiše slavuju da svojim pojem oslikava spokojno ljetno jutro parka koji se budi.
Na balkonu, na stolu prekrivenim tamno ljubičastim stolnjakom, crveni se džezva s tek skuhanom kafom. Miris kadife zamijeni jaki miris jutarnje kafe. Šoljice s tacnama ispod i s posudicom za kocku šećera pored. Čaša sa hladnom vodom zarosila. One dvije roza muškatle sa još dvije tamno zelene penjačice okačene o ogradu u malim saksijama, obgrlile stol s kafom pa duši daju mir i radost. A gore visoko iznad vrhova drveća proleti galeb, kriknu na svoj specifičan način i odjedri plavim nebom kao što i ovo jutro nekim svojim tihim ritmom jedri u miran i spokojan dan.
