Naša brda su vazda bila okupana jutarnjom maglom koja bijaše toliko gusta da bi je mogao nožem sjeći. Sama ta magla, toliko mokra i teška, sporo se dizala u hladne dane, a još više joj je pomagala Drina koja je bila tu pod tim našim brdima. U zimske dane koji bijahu odviše kratki, činjela je da sve djeluje još tmurnije i bezličnije.
Jedno takvog jutra kad priđosmo školi, kono i svakog drugog, dočeka nas učitelj napolju i okupi nas pred sobom.
– Djeco, priberite se, moram vam nešto kazati. – uzdanuo je i pogledom nas sve zagrlio. Eto, tako sam ja to osjetio!
Iskupismo se pred njim čekajući da prozbori što. No on poćuta, pogleda negdje preko nas u daljinu, ka Drini, otpuhnu s nekom mukom, i mi znadosmo da nije ništa dobro.
Maleni smo bili, šta ja znadem, nekom osma, nekom deveta, deseta bijahu. Što li bi to moglo biti, pitali smo se nijemo pogledima. A učitelj nikako da prokine.
– Znate šta, danas neće biti škole, idite svi kućama, kažite da sam vas ja pustio. Ajte, ajte, kućama, svi! I pazite jedni na druge usput, niko sam da ne zaostaje!
Djeca ko djeca, svi radosno uzviknuše i krenuše veseli kućama. Ja bijah u neprilici – stric mi Milovan rekao jutros da ga sačekam poslije škole kod čike Miladina u kovačnici, da će mi donijeti nešto lijepo iz varoši u koju pođe jutros zorom. Pa zar da propustim priliku da prvi dobijem nešto lijepo, čak i prije njegove djece koja ostadoše sitni sa strinom goramo u kući?!
Učitelj se okrenu sa teškim uzdahom i uniđe u svoju kuću koja je bila tik do škole. Djeca sva odmakoše, a ja se provukoh kroz živicu koja je dijelila školu od učiteljeve kuće i prošunjah se do ostave za ugalj. Tu će mi biti toplije, ne mora me niko vidjeti, tu ću sačekati da prođe vrijeme do stričevog dolaska. Imadoh kod sebe marende i koju kocku šećera, taman će mi biti. No, kako je vrijeme prolazlo, postade mi hladno, a i bogumi dosadno, nijesam imao šta raditi već sam sa sobom igrati piljaka sa grumenjem ugljena. Okuražih se pa provirih kroz odvaljenu dasku na zidu šupe. Učitelj se pojavi na dvorištu i ja malko ustuknuh da me ne primjeti. Sjede na jedan panj i zapali duvan, otpuhujući dim jako, kao da tjera neku muku dalje od sebe. Nijesam ni znao da puši!
Uto mu izađe žena i priđe mu polako, govoreći drhtavim glasom:
– Jesi im rekao?
– Nisam! Šta da im kažem?? Neka im kažu kući! – gotovu se izbrecnu na nju. Ona ustuknu, al se pribra i poče tiho da plače kraj njega stavljajuci lice u šake.
– Šta da im kažem? Da im je dug zaklan?? – bijesno ispljunu, a ona zajauka između šaka koje je još uvijek držala na licu.
– Jadno dijete, jadno dijete! – zakuka
Meni se uzvrti sve u stomaku! Naš drug zaklan?? Koji drug??? Prebrojah brzo po glavi ko je sve jutros bio u našoj grupici uz učitelja: Mlađo, Stole, Kiko, Jovan, Obren, Krstina, Rato, Desa, Vito, Bojan, Pero, Stoja, Miljenko, Milena i … to je to. Neko fali! Neko – Zećo! Zeća ne bi jutros međ nama. Zećo je zaklan!! Voimje Oca! Prekrstih se i nazvah sve svece!
Od strave nisam smio ni da se mrdnem ni vazduh da udahnem. Sve i da nisam htio, moradoh čuti i ono što je slijedilo.
– Ko bi to mogao uraditi sirotom djetetu, za boga miloga!? – kroz jecaje se pitala njegova žena.
– Vjeruj mi, niko koga znam odavde, a znam ih mnogo! – odmahivao je učiteljj glavom u očaju.
– Živko, ja sam ti rekla da mi je ovde više dosta, ne mogu, ovdje je sve tako jezivo, ljudi pričaju razne priče, priroda me plaši, i sada ovo … Ne mogu više to podnijeti!
– Aj ne budali, kakve priče! Nijesi valjda sujeverna! – podsmehnuo se i odmahnuo rukom.
– Kažem ti Živko, ja ne mogu više, ne mogu jesti, ne mogu spavati, traži premještaj negdje gdje gođ, samo da bježimo daleko odavde! Ovdje je priroda neprirodna!
– Ne budali ženo, što te je spopalo? Da nijesi malko potegla koju uz kavu jutros!?
– Nijesam ja bena i nemoj me ludom praviti! Znaš ti ko je mogao to dijete priklati .. znaš, znaš, samo se praviš da ne znaš! – počela mu je prijetiti prstom.
– Ama ženo, bog s tobom, otkude bih ja to znao! A da ne znaš ti možda? – ustao je polako i oprezno.
– Možda i znam Živko! Isto ono zbog čega ti toliko tražim da idemo odavle gdje bilo!
– Slušaj, vjerujem da je ovo strašno što se zbilo noćas, i vjerujem da nam je svima loše, ali bojim se da počinje mnogo da utiče na tebe… – podigao je ruke tobože da je umiri.
– Ona ga je priklala, jel tako? – preseče ga ona.
– Koja ona?
– Znaš ti koja! Kučibaba! – njena riječ puče kao kuršum.
Na sam pomen njenog imena podiže mi se svaka dlaka koju sam imao na glavi. Obli me strava i osuši mi se grlo.
Njih dvoje su stajali jedno spram drugog gledajući se bez riječi. Ne znadem koliko je to trajalo – more biti par trenutaka, a more biti i mnogo duže.
Utom se on sruši na panj i zavrte glavom ponavljajući:
– Ne, ne, ne, ne, ne … ti hoćeš da kažeš… ma daj!
– Znam da sam u pravu! Kažu da su ga našli pored limenog korita za kišnicu, kao čatrnja neka. I da je kraj njegovog žalosnog tijela bila krvava zarđala kuka! Ti bar znadeš za te priče!
– Da ženo božja, al to i jesu – samo priče! U njih samo djeca vjeruju jer njih i treba da zastraše!
– Al koji bi iksan tako nešto učinio, ne postoji takav, nema šta drugo da bude! Kučibaba i kraj! Mi moramo otići odavde što prije! – završila je glasom sa kojim nema rasprave, okrenula se i utrčala u kuću.
Pri ponovnom pomenu njena imena opet se stresoh, obli me hladan znoj premda je studeno bilo. Nijesam znao o čemu prvo da mislim – o žalosnome Zeću kojega najednom više nema, o načinu na koji je umro, o Kučibabi kojom su vazda plašili nas djecu, a sada u nju počinju vjerovati i odrasli. Znači li to da ipak postoji i da nas vrijeba?
Ogromno klupko misli mi se kotrljalo u glavi, dah mi se polako povratio, srce mi je tuklo kao ludo dok sam zamišljao sve one strahote što sam maloprije čuo. Našeg jadnog Zeća, mrak, njihovu čatrnju koja je bila ista kao i naša, njegov strah kada se pojavila niotkuda, kada je iskezila svoje trule zube na njega, njega kako se skupio i i iskrivio lice od užasa, oduzet od strave i njenu kvrgavu i kao grana osušenu ruku kojom je digla kuku visoko i rasporila mu grkljan!
Zažmurih jako stisnuvši oči, i pokušah da odagnam te slike, pa ih opet otvorih. Učitelj u međuvrijemenu bijaše otišao, i meni se ukaza pogled na cijelo pusto dvorište. U dnu, na samoj ivici sa šumom, u magli, stajala je prilika u crnom i gledala pravo ka meni, podigla je nešto nalik na kuku visoko u ruci, a zatim nestala međ drvećem.
