Naše selo ne bejaše baš pravo selo… Mada smo ga selom zvali… Danas bi za nj većem rekli zaseok.
Više to bejaše put koji je vodio kroz šumovita brda, pa ukraj puta ponegde neka kuća sa kakvom okućnicom, a ostalo bejahu pašnjaci i šume, pokoje žitno polje i kuruzište.
Mi zapravo živjesmo u šumi. Naša kuća bijaše posljednja goramo, na samom vrhu. Put je kretao skroz dole od rijeke pa išao brdu, vijugao i krivudao, ne mogavši baš vješto da isprati ono šta je priroda zamislila svojim petljanijama. Mi smo se prilagođavali, svak na svoj način. Zapravo, priroda bejaše ta koja ovde živješe punim plućima, a mi smo je pratili i veoma poštovali, spram našijeh mogućnosti.
Čini mi se svaki kamen, svaku grudu sam znao. Žmureći mogah do škole otići cijelim putem. Usput mi se deca pridruživala pa je naša grupa putem ka školi rasla.
Al u povratku, sve beše kontra. Drugovi moji, svak svojoj kući skrene, pa nas sve manje i manje ostaje. Što bi đed moj Živojin rekao, isto kao i život. Posljednja što ostaje uz mene bejaše neka Krstina, štrkljasta, mala i nekako budalasta, svi je izbegavaše, al meni eto bi moranje sa njom ostajati posljednji, jer moja kuća bejaše najdalje. Svaki put kad bi se odvojila svojoj kući, vikunula bi mi :
-Pazi se da te vile u kolo ne uhvate! – i zaceri se tako blesavo, pa utekne iza čardaka.
Između njene i moje kuće bejaše groblje i dobranih pola sata putem. Mrsko mi je bilo što mi je uvek te gluposti pričala o vilama i raznim tim bićima, a ja ukraj groblja prolazim. I kad je dan ne bude mi baš svejedno, a kamoli pridveče. No ne smedoh ništa reći jer bi se šegačili samnom. Pre bih umro nego rekao da me strah.
Tu iza groblja, nekako zgodno sakriven od pogleda, bejaše jedan proplanak okružen kupinama, zarastao, ničija zemlja. Niko je se nije hteo prihvatiti, i branili su nam tu da zalazimo jer su po tlu rasle sitne sive pečurke koje su pravile savršen krug. Previše savršen da bi bio od ovoga svijeta. Govorili su da se tu sakupljaju vile noćom da igraju svoje vilinsko kolo. I govorili su da namernik, ukoliko se tu zatekne kada igraju, mora biti tiši i od same smrti, inače ako ga spaze, vile ga uhvate u svoje kolo da igra dok dušu ne ispusti. Malo njih je uspelo da izađe i da se spasi.
Naravno da nisam baš preterano vjerovao u te priče, ali mi nekako nije baš bilo ugodno da tu prolazim, pa sam žurno odmicao da što prije zavijem za onu posljednju krivinu ka kući.
Sjećam se, veče je bilo uoči Ivanjdana, đed bejaše otišao u varoš poslovima svojijem, pa ga mi djeca iz kuće očekivasmo natrag nestrpljivo jer na nas nikada zaboravljao nije. U njegovim bisagama se uvijek našla pokoja narandža i šećer u kocki za nas.
Kako se veče primicalo, stričevići moji i ja počesmo gunđati što đeda još nema, oteraće nas na spavanje a okusiti slatkoga nećemo stići.
Tako i bejaše. Mrak uveliko pade, a stric, strina i majka mi pogledahu počesto niz put, pa šaputahu nešto međ sobom. Nama bi čudno, đed nikad van kuće noćivao nije. Stric Milovan se obu onom svojom jednom rukom što mu jedino bejaše ostala, pa izađe i zalupi vrata. Majka i strina se pogledaše i ništa ne rekoše. Nas potjeraše u krevet, ko što smo se i plašili.
Kad stričevići bejahu pospali, nijesam mogao izdržati, Boga mi, moradoh prisloniti uvo na vrata da čujem šta se dešava.
Sujeverna strina je bogoradala i govorila majci da ne valja uoči Ivanjdana omrknuti na putu, da je đed poludio pod stare dane, dok je majka više brinula da mu se štogođ nije desilo, star je i izrađen, da mu se nije negdje slošilo pa pao usput.
Začu se neko hroptanje i stenjanje, pa tresak vratima. Pokušah nanišaniti okom kroz onu pokotinu na vratima. Žene podvrisnuše, pa brže bolje pritrčaše Milovanu koji je vukao đeda na leđima. Đed je ječao, a stric psovao sve redom.
Kad spustiše đeda, onim jednim okom spazih da je crven u licu kao bulka.
– Đešo, šta bi ovo? – upita majka Milovana drhtavim glasom.
– Šta bi – bi. Dajte starom rakije da se povrati! – naloži on bijesno skidajući blatnjave čizme.
Dadnu mu žene rakije i malo po malo, đedu se povrati razum, a za njim i moć govora.
– Djeco … Djeco moja … – bejahu prve riječi koje izusti.
– Nijesu htjele … Nijesu … Da me puste … – isprekidano je govorio hrapavim glasom.
– Aj ne budali stari! -Milovan dreknu.
Đed je stenjao uhvativši se za glavu.
-Đe su ti opanci?! – upita strina prekorno.
-U potoku, eto đe! Tamo ga nađoh da se valja! – opet se izbrecnu Milovan.
Đed se uspravi na klupi i nasloni se na sto sa glavom među rukama.
-Mislio sam da djevojke pletu ivanjske vijence … Kasno sam shvatio da nisu djevojke …
– No ko su, tata? – majka upita blagim glasom.
– Vile! Jašta! – iskezi se strina – Rekoh ja da ne valja o Ivanjdanu …
– Milena! – prodera se Milovan. – Te budalaštine neću u ovoj kući da slušam!
– Šššš, probudićete djecu! – majka reče zabrinuto.
– Djeco moja, jesu vile, bogumi, nijesam poludio! – đed se već povratio dobrano.
– Milena, polazi! – Milovan povuče strinu za rame i odvuče je u sobu. Majka ostade sama sa đedom.
– Milenija, snao, Vidoja mi mog i tvog pokojnog, stvarno je tako bilo.
Bi mi čudno što pletu vijence ukraj groblja. Nikada se tu nije plelo. Ja im nazvah dobro veče, i onda tek vidjeh šta su. Htjedoh pobjeći, al noge se skamenile. Okružile me sa svih strana, pa me vrte, vrte, viju u krug, smiju se, pjevaju, a ja kukam iz glasa! – opet se uznemiri đed.
– Dobro je tata, sad je gotovo. Idi na počinak i odmori se. – reče Milenija blago, kao djetetu.
– Aman istinu velim! Nijesu htjele da me puste, ja ne mogadoh više, strunule mi noge, nemam daha, mislio sam – gotovo, umirem! Utom poče vjetar a one namah stadoše sa igrom, uminu cika i smijeh, baciše me u potok, pretvoriše se u dim i nestadoše.
– Sada je sve u redu, tata. Bitno je da si čitav. Ajde sada, odo’ i ja. Laka ti noć. – reče majka i ostavi ga samog da sjedi.
Kad se uvjerih da je sigurno, otvorih polako vrata i priđoh đedu koji je sjedeo i gledao u ikonu ne trepćuti. Zagrlih ga i prošaputah:
– Ja ti vjerujem, đede.
– Petko, đedovo sve, … – zagrli i on mene jako, jače nego inače. Onda me pogleda pravo u oči:
– Znadem da si sve čuo. – pognuo sam glavu kao krivac. – Ne mari, eto upamti ovo što mi se desilo pa se čuvaj.
– A što su đede baš tebe odabrale? – goreo sam od znatiželje.
– Milena je u pravu. Uoči Ivanjdana ne treba omrknuti na putu. Ja sam okasnio. Samo znadem da ni kapi popio nijesam, evo tebe mi. Kažu ljudi pjanim se to učini, al ja danas pio nijesam do ovog sada ispred mene.
Utom uđe majka, prekorno nas pogleda obojicu, pa me uze za ruku i povrede u svoju sobu. Smesti me u njenu postelju i leže do mene zagrlivši me jako.
– Majko, ja vjerujem đedu. – prošaputah osjećajući se sigurno u njenom naručju.
– I ja. Al ćuti. Više ne spominji ovo veče. – odgovorila mi je tiho.
– A stric ne vjeruje? – upitah zijevajući dok su mi se oči već zatvarale.
– Vjeruje. I njemu se to desilo. Zato i ne želi da se priča o tome. – posljednje je što sam čuo pre nego što utonuh u san pun djevojaka u belom koje igraju i pjevaju i vrte se u začaranom krugu na proplanku pored groblja.
