Duboki udah, na početku…
Što se zbiva u početku?
Operimo ruke, čiste su.
Sjedim na rubu stolice,
neki me smatraju luđakom,
sebi sam normalan.
I svijet se vrti, vrti, vrti…
Mi se okrećemo, okrećemo, okrećemo…
Zašto se ja ne vrtim?
Ne okrećem se,
ja samo sjedim na rubu stolice.
Pratim taj krug.
Kazaljke još nisu naštimane.
Koliko li je vremena prošlo?
Retro, vita! Retro!
Tebe slavimo,
tražimo odgovor.
Treba li nam uopće?
Preklopimo kazaljke u neznanju,
zatvorimo krug ravnom crtom.
Ovo nije prvi put,
niti će biti posljednji.
Zapisao je netko, nekada,
ali tajnu smo izgubili
u labirintu našeg uma.
U potrazi za istinom, duša se gubi.
Istina umire u nama!
Dopustite da je sahranim
jednom riječju…
Al’ prvo da jedemo,
da zamastimo brkove.
Mljac, mljac.
Što je letjelo, letjelo je.
Pa u zdravlje,
neka prostruji tijelom.
Ja sam remek-djelo!
Tko je umjetnik?
Naprijed, živote! Naprijed!
Gorak je okus stvarnosti
u luđačkoj košulji.
A ja nisam lud,
ja se samo ljuljam na rubu stolice.
‘Hajte’ i vi sa mnom.
Ljuljamo se.
Quo fugis, vita?
Robija!
Ovo je robija.
Upisat će nas na nekoj pločici
kao robove jednog vremena.
Sve se na kraju svodi na jedan stih,
na jednu crticu između dva datuma.
Možda netko i zaplače,
položi uvenulo cvijeće
na hladan grob.
I kažu “život!?”
Ne serite,
koga lažete?
Mi živimo samo da bismo smrt dočekali.
Limitirano.
Ovo je obična pizdarija,
koja će, kad se pročita,
završiti na polici među običnim smrtnicima.
S nama.
Mi smo samo zalutali pjesnici,
bez konačnog odredišta.
Idemo glavom kroz zid,
gdje nas pohlepa nosi.
Jedini grešnici među živim leševima.
Urlik!
Posljednji izdah!
Smrtni čas!
Uzalud vam trud svirači…
Golubovi bijeli odletješe,
na zapad, na zapad.
Ostali smo sami.
Demoni koji se vrte na rubu stolice,
demoni u obliku remek-djela,
demoni koji žive u Pizdariji.
Tko je naštimao kazaljke?
Tko je zavrtio stolicu?
Tko napisao ovu pizdariju?
Tko napravi od nas remek-djela?
Taj mora da je lud…
Luđi od nas.
Taj mora da je umjetnost,
poezija.
Pročačkaj um.
