Potonula bih u bezdan,
lagano, bez muke,
kao pero ranjene ptice.
U istom trenutku,
našla bih sreću.
Probudila bih u sebi revolt,
ako bih još jednu misao o tebi
nagovorila da prošeta od glave
do poslednjeg treptaja mojih očiju.
Zagrizla bih svaku onu
neizgovorenu reč,
što beskrajno u glavi premotavam
i u tišini noći
glasno objavljujem svojim zidovima.
Nije mi teško da rasparčam nebo,
ni da zamislim okeane,
što mi se u grudima stvaraju,
kada te neko pomene.
I tonem, bez kraja tonem
u kovitlac bolnog nespokoja,
u razornu poplavu ništavila,
u pakao besmisla.
Tu u agoniji između
stvarnog i nestvarnog,
ja te i dalje tražim,
ja te i dalje sanjam,
ja te i dalje živim.




