U ovom vijeku
opet rijeke krvi teku.
Opet bombe odjekuju,
djecu uče da pucaju.
Glave odrubljuju,
majke u blatu kleče,
za sinovima što se nikada
vratiti neće.
Oči prazne, lica blijeda,
crne ptice nad poljima leda.
U gustoj magli miris gori,
dim se diže, ništa se ne zbori.
A ti ćutiš.
Ulice pune slomljenih tijela,
ruke mrtve u rupi pepela.
Nad njima hladni reflektori,
sjenke plaše k’o tamni dželatori.
Koža se para, kosti pucaju,
krikovi u mraku utihnu,
samo crne ruke pljačkaju
dok tijela u blatu nestaju.
A ti ćutiš.
Zidove su krvlju pisali,
u blatu lica gazili.
Očeve pred djecom klali,
majke pred svima silovali.
Uveče su se smijali,
ujutru nove grobove kopali.
A ti ćutiš.
U crnim kolima odvode djecu,
u mračnim podrumima kosti se lome.
Zverski im nokte čupaju,
mačevima ruke odsjecaju.
Jecaji kroz rešetke čuju,
vrisak u ciglama ostaje.
A ti ćutiš.
Pjesnici su zavezani žicom,
riječ im je zatrovana mrakom.
U zadnjoj molitvi svetac umire,
dok plamen njegovo ime satire.
Mali bijeli sanduci ostaju nijemi,
majčinski krici zemlju lome.
A ti ćutiš.
Dok svijet ponovo gori,
dok leševe blato pokriva,
dok smrt na tronu sjedi,
ti samo gledaš.
I ćutiš.
Veličković M.
