Buđenje u 3 ujutro nije bila novost. Odlučila sam da ću ostati ležati misleći o neutralnom temama. Nije mi potpunosti pomoglo, pa sam pustila podcast koji me brzo vratio u san. Ne, nije podcast bio dosadan, ali u 4 ujutro je bilo vrijeme za spavanje. Trznule su me reklame, koje sam ubrzo ugasila, ali vraćajući se na spavanje zapamtila sam samo misao ESPERANTO.
Sutradan sam se sjetila te misli i počela se smijati samoj sebi. Nisam pomislila na izmišljeni univerzalni jezik već decenijama, a ne sjećam se ni da ga je neko spominjao uopšte. Pustila sam ponovo podcast, koji me tu zoru uspavao i shvatila da je zapravo zanimljiv. Tema su bili nacionalni jezici, koje su države propagirale, afirmirale i promovisale pod izgovorom da se nacije moraju razumjeti unutar sebe. Autor se osvrnuo i na činjenicu da su se time i uništavala narječja, specifičnosti izgovora regiona… Odlutala sam mislima, ali ne i zaspala, sjetivši se vlastite mantre, kojom sam mnogima dosađivala. Voljela sam nas opisivati kao “bogatstvo regiona zahvaljujući poznavanju dva pisma”. Malo ko se slagao sa mnom i jedini rezultat je bio da bi se mene sjetili kad im treba pročitati nešto na ćirilici. Loš bih bila pomoćnik Ćirilu i Metodiju.
Misli čak i meni bijahu dosadne, pa odoše svojim putem. Sjetih se da posljednjih godina u kinematografiji susjedne države promovišu specifićna narječja, poput čajkavskog, ikavice i ko zna kojih. U pitanju je država istog ili bar sličnog jezika, ali za ova narječja mi je bio potreban titl. Koliko sam shvatila autore filmova, titl je bio potreban i njihovim državljanima. Pomislih kako su autori tih filmova bili genijalni u pokušaju da promovišu jezičkog bogatstva. Ne iznam koliko su realno uspješni bili, ali ideja je bila hvale vrijedna.
Kad sam prije par godina slušala šta promovišu, sjetila sam se šoka kad sam dobila lektiru na početku srednje škole koju nisam razumjela šta piše. Mislim da je u pitanju bio “Dundo Maroje” Marina Držića, ali možda griješim. Znam da je bilo na arhaičnom jeziku nekadašnje Dubrovačke republike, koji nisam ni poznavala ni razumjela, a da sam dubrovčane svoje generacije odlično razumjela. Iz današnje perspektive, razumijem da nam je nedostajao riječnik za čitanje. Vjerovatno ga ni profesorica nije imala, pa je pomenuta knjiga u kojoj školi sam prećutno preskočena.
No, vratimo se na autore novijih filmova na arhaičnim narječjima. Njihova ideja možda se dijelom i uklapala u još jednu moju mantru da naš dio Evrope bolje poznaje strane jezike od pojedinih razvijenih evropskih sila. Naime, medijski sadržaji koji su stizali do nas su bili titlovani, a ne sinhronizovano. Skeptici bi rekli da za sinhronizaciju sadržaja nismo imali novca, pa čak ni vještina, ali čak i ako je tako, mi smo imali priliku slušati strane jezike. To je sigurno bar donekle olakšalo njihovo učenje, jer smo već znali da engleski u Britaniji i Americi ne zvuče jednako, da francuski, španski i talijanski nose uvijek primjese romantike, a njemački i ruski možda čak autoriteta. Naravno da se percepcija s godinama i načinom života mijenjala, ali čuti strane jezike makar na TV-u je bila dobra priprema za njihovo učenje i razvoj osjetljivosti i osjećaja za njihove razlike.
Lutanja i putešestvije mojih misli mi ipak ne otkriše ipak šta je značio esperanto u mislima pred zoru. U podcastu nije spomenut, u okolini i na medijima koliko znam isto nije, a ipak mi se javio u mislima.
Esperanta se sjećam kao univerzalnog zajedničkog jezika. Sjećam se kako smo u drugom razredu osnovne škole pričali kako je to odlična ideja da se svi razumijemo na bilo kojem kraju svijeta (ne znajući tada da Dalmacija, a ni crnogorsko primorje nisu kraj svjeta, već smo jedino tamo mogli sresti prave Nijemce). Sjećam se i naših ozbiljnih rasprava da ćemo svi kad nam dozvole upisati školsku sekciju esperanta, jer će nam to donijeti bodove za upis u srednju školu. I šta se poslije desilo s esperantom, ne znam. Promjenila sam školu i drugare unutar istog grada, promjenili su se uslovi za upis u srednju školu, a paralelno s njim i društveno uređenje, a potom ubrzo i država u kojoj živim bez da sam čak i svoju sobu trebala promjeniti. Kursa nikad nije bilo, niko koliko znam u mojoj okolini nije naučio esperanto. U srednjoj školi se tražio latinski jezik, za poslove engleski, njemački, ruski… zavisno gdje je koga ekonomija ili migracija vodila. Kad bih se sada trebalo kladiti na univerzalni jezik, kladila bih se vjerovatno na kineski kao jezik budućnosti, a ne esperanto. Na internetu pronađoh da je bio popularan pedesetih i osamdesetih godina (što odgovara razgovorima u drugom razredu tadašnje osnovne škole), da su Hitler i Staljin zabranili esperanto (možda je djelimično sekcija i zbog toga nestala do srednje škole, a moguće da ni podatak nije tačan), te da se danas procjenjuje da esperanto zna dva miliona entuzijasta na svijetu (uz još veću standardnu deviciju zavisno od izvora) i to primarno starijeg stanovništva. Pronađoh da u mom gradu postoji klub takvih entuzijasta, a čini se ne i kurs. Čak i ako postoji kurs, ne bih ga upisala sada, jer se još čvrsto držim stava da svoj jezik treba njegovati, ali i koristiti bogatstva i prilike koje nam donose strani jezici, druga pisma, kulturna bogatstva drugih država… Otići ću gledati titlovane filmove entuzijasta čakavskog, kajkavskog i bliskih regionalnih jezika, a možda čak i potražiti knjigu Dundo Maroje…
Nisam spremna da mi još jedan jezik izumre za života, kako je esperanto uspio, a da nisam toga ni bila svjesna.
Pored svega, ideja za univerzalnim jezikom se čini fantastičnom, ali možda su to umjetnost, muzika, osjećaji, mašta… ljudske vrste. Treba dati priliku introspekciji kakvom pojam esperanta prođe put za 24 sata unutar mene i završi zabilježen u ovoj priči. Možda otvori put introspekcije ličnim dilemama i izborima. 🤔
Dankon pro la atento kaj legado!
