Prva pjesma s kojom sam se srela je bila “Podlugovi”. Puštala je tetka sve dok ona i ja (i komšije) nismo naučili na pamet. Bila sam malena i mislila da je poenta u plavoj kapi, ali nekako sam slutila da treba biti tužan kad se ona pjeva. I bila sam tužna, jer mi niko nije htio isplesti plavu kapu. Svojoj princezi brojne pletilje ugađale su šta god da poželi osim želje za plavom kapom. Slutim da tetka nije patila za plavom kapom, ali ne upitah je na vrijeme.
Nade svih mojih pletilja su se rasule, kad sam počela pjevati na sav glas “Izgedaš mi kao lutkica iz Trsta”. Odabir pjesme nije bio slučajan, jer već sam kao vrlo mlada zauzela stav da neću nikada biti uniformisana, ali vrijeme je pokazalo nažalost da neću biti ni dama. Trebalo mi je na vrijeme da shvatim razliku između “lutkice” i dame. Ponovno je zakazalo “muzičko” obrazovanje. Čola je jasno otpjevao, ali mladi slušatelji su pogrešno shvatili.
Proletilo je od tada puno Čolinih albuma, a na dočeku novog milenija izdvoji se opet jedna Čolina pjesma. Izdvojila se u Sarajevu iako tada Čola nije pjevao u svom rodnom gradu. Pjevao je drugim prilikama, ali rodni grad ga nije pustio nikada. Ostao je, jer nam se utkao život i gene. Tu večer se pjevala “Kristina“, jer je prijatelj insistirao na njoj. Insistirao je zbog refrena i njegove uvjerenosti da je pjesma napisana baš zbog nas i našeg stila života, a pjevali smo je svi akapele, ali svako sa svojim asocijacijama.
“Dobra vam noć, prijatelji
Dobra vam noć, dobro nam došli
Dobra vam noć, prijatelji
Sjedite tu i zapjevajmo svi”
Moja prva simpatija je imala i koreografiju uz pjesmu “Glavo luda” po uzoru na sarajevsku Audiciju i Đuru. Iznimno zabavan nastup i performans u našim krugovima, ali od dvije zaljubljene “lude glave” ostale su samo dvije nasmijane glave dok on “nastupa”. Nasmijane, jer lakše je rugati se ludosti, nego je priznati. On je nastavio tragom svojih pjesmama, a ja sam “zaglavila” s pjesmom “Produži dalje“. Lijepa je pjesma, sadržajna, ali već treće ponavljanje je moglo biti znak roditeljima da moje nepovjerenje prema svijetu raste. Trebalo je, ali im nije bio alarm. Moguće je da je već kasno bilo za reakciju.
Priznajem da nisam bila vjerna Čolinom opusu koliko sam to bila u ljubavnom životu. Čak nisam bila vjerna samo jednoj njegovoj pjesmi, jer imale u status najbolje samo u određenim fazama života. Lutala sam i tražila (se), ali pjesma koja je bila cilj je bila “Prava stvar“. Pjesma koju sam najmanje puštala, ali je svirala u mojoj glavi u svim upoznavanjima potencijalnih partnera. To je bio nesvjesni svojevrsni test koji sam krišom rješavala. Ponekad nisam htjela vjerovati da kandidat nije položio test, pa sam produžavala vezu u nadi da ćemo od “krive” postati “prava” stvar, ali test do sada nije pogriješio.
Biram vjerovati da ću se s nekim prepoznati u pjesmi “Tebe čuvam za kraj“, ali želim i da neko iz prvog pokušaja položi test iz ovog refrena:
“S tobom je nešto drugo
Ti si za mene par
S tobom to traje dugo
Ja sam probao sve, ja sam prošao svud
S tobom, s tobom je prava stvar“
Sve dok ne bude položen test “Prava stvar” sudija ne može svirati kraj. Ljudi krive bajke koje se djevojčicama pričaju, ali mene je Čola uvjerio da ljubavne priče postoje. A u njegove muzičke poduke se ne sumnja.
