Volim putovati, čitati o putovanjima, planirati ih i prepričavati.
Volim pisati i pisala sam od fikcije do dnevnika (više priča nego čitatelja, ali ko još broji), ali nikad nisam o putovanjima.
Zašto dvije tako bitne stavke nisam spojila ne znam, ali da pokušam sada…
…
Prvo veće putovanje je bilo u studentskim danima. Zarađen novac od studentskog posla je brzo otišao na račun agencije, a ja dugo vozila do destinacije. Naučila sam spavati u busu, trčati kako bi stigla sve od spomenika do Fontana. Kupala sam se vjerovatno u popularnom ljetovalištu, ali pamtim najviše eksperiment ulaska i izlaska između dva talasa. Barcelona je stvorena za turiste, a najviše spominjem kad smo zalutali u Pakistansku četvrt i kad je iz metalnog okvira poput onog za osigurače ili ventile iskočio čovjek. Priču prati smijeh, iako tad nije djelovalo da će biti šaljiva priča.

Malo poslije toga, odosmo na Tursko more. Talasi nisu bili visoki, ali izazov je bio ući u restoran ili kafić. Svuda nas je dočekalo 2-3 Turčina na ulazu. Trebalo je vremena dok smo shvatili da su samo dobri domaćini. Dočekuju, kao što kući goste čekamo, a često i zabavljaju pričama. Ili su možda dosađivali? Sad mi se čini da su nas zabavljali, jer s osmjehom spominjem.

Rodos dođe na red. Preko reda je došao zahvaljući super povoljnoj cijeni. Povoljna je bila, jer se autobusom putovalo i putovalo skoro dan. Ali, kad smo doputovali učinilo se kao da smo u mnogo bliži Zaostrog stigli, jer su borovi isti. Ipak, grad Rodos nas je razuvjerio, pa smo vrlo brzo zaključili da je vrijedilo i da bi do kraja života mogli ljetovati tamo.

Pod utiskom te odluke, odosmo i do Tasosa. More prečisto, Grci bez nervoze i žurbe. Apartman je bio na plaži, pa su nas talasi uspavljivali. Ali, uradila sam nešto loše tamo. Udarila sam šakom meduzu, a da ni prije ni poslije nisam nikoga tako udarila. Razlog za to sam imala, ali bio je refleks. Obmotala mi se oko ruke, a niko je nije smio vidjeti, jer sam ih jedva ubijedila da smiju zamjeniti bazen morem. I nisu primjetili, ali još uvijek imam potrebu izvinuti se meduzama.
Na ostrvima je bilo i selo poznato po janjetini, a mi smo kao iskusni turisti otišli tamo lokalnim busevima. I kad smo konačno stigli, shvatile smo da niko ne voli janjeće meso. Scena je završena smijehom zbog vlastite sramote, jer nisu sve turističke atrakcije za svakog.

Bilo je tu i Rima, jer svi putevi vode tamo. Putevi ili kuhinja nisam sigurna, ali grad koji bih mogla doživotno obilaziti i uvijek biti oduševljena. Posljednji put sam se popela na kupolu kao da je vrh svijeta, a sreći je doprinijelo i da lift vozi dio puta. Isto kao i na Etni. Talijani su izgleda i praktični, osim raspričani i veseli.

U Parizu sam se isto popela na Ajfelov toranj. Malo je straha bilo, ali adrenalin je vodio.

Druge evropske metropole su donijele druge uspomene. Kad u pivnici nisam imala novca za bakšiš i od zbunjenosti što u pivnici svira orkestar violina izgubim prazan novčanik. Ili kako u Pragu beskućnici čitaju knjige i podižu šešir u znak poštovanja prema osobama od kojih prose, nevezano da li su im dali novac ili ne. Sicilija i jug Italije me je uvjerio da poslovica “što južnije, to tužnije” ima potvrde i previše. 

U Americi i Kanadi se adrenalinu pridružilo i povjerenje u sigurnost gradnje. Ne zato što više vjerujem zapadu, već prosto je gradnja novija nego u Evropi. Evropa ima istoriju (dijelom pokradenu, ali…), a kontinent pored nje tehnologiju. Ipak i u naprednin civilizacijama se desilo da dogovoreni prevoz nije došao, da je popravak puknute gume trajao satima, jer na benzinskoj stanici ima svega osim rezervnih guma.

Afrika ima životinje i prirodu, koju su ranije spomenuti kontinenti uništili, pregazili, zatvorili u skupe zološke vrtove. Idemo na safari tamo, probava o nama egzotičnu hranu u restoranima s naoružanim osiguranjem. Zaglavljen kombi u safari parku je bio izgovor za izlazak na zabranjenu površinu s uvjerenjem da će divlje životinje shvatiti da nismo opasni (a naoružani samo s aparatima i nismo bili). Slikamo lavove koji šetaju oko kombija, ali nisam slikala bebu koja puže ulicom niti djecu na čijim su obrazima zaslijepljene bube. Ipak, tu sliku nosim u glavi i ne znam da li je baš sterilna sredina u kojoj djeca zapada rastu garant uspjeha.

I eto zašto ne pišem o putovanjima, već gledam putopise. Moji zapisi bi bili moja iskustva, veselih ili pomalo opasnih momenata. Ali oni govore više i meni u određenom periodu života, nego o samim destinacijama, koje su vrijedne pažnje i posjete