Kraj radnog dana i potraga za običnom kesom. Iznenada je počeo snijeg, kad sam trebala dodati par papira osobi ispred kompanije. Od sreće i ponosa što u kompaniji od 20+ osoba nisam našla kesu, jer svi koriste papirne kese ili platnene cekere, previdjeh činjenicu da u 21. vijeku bilo koja institucija traži printani format kao validniji od elektronskog slanja dokumenta. Potvrde predate suhe, jer je osoba koja je uzimala imala spremnu fasciklu.
Ipak s ponosnim poluosmijehom krenuh s posla i svratih u lokalnu prodavnicu. Propustih na kasi par starijih žena i primjetih da niti jedna nije željela kesu. Nije im trebala, jer mogu sve u ruci ponijeti ili su imale svoje cekere. Pomalo osvijestih činjenicu da se kese već dugo plaćaju, pa je možda i to dio eko promjena. Ipak se vratih na osjećaj ponosa da se i kod starijeg stanovništva stekla ekološki korisna navika.
Dođoh na red na kasi i kasirka me poče ružiti. Naime, svo povrće sam stavila nakon vaganja u jednu vrećicu. Vrećica bila najlonska, jer papirne nisu moguće na vagi. Kasirke ne vide da li su izvagani pravi proizvodi, ali 4 naljepnice na mojoj jednoj kesi prave njoj problem prilikom skeniranja. Pokušah objasniti da nisam htjela koristiti 4 kesice zbog tako male količine, ali bez puno uspjeha. Na kraju, platih i stavih sve u svoj pamučni ceker. Ali, čak ni traga ponosa se nije vidjelo na licu iako je samo sat vremena prošlo od potrage za kesom u kompaniji.
To večer sam još uvijek bila pod utiskom neugodne situacije s kasirkom. Razmišljala sam kako smo stigli do tolikih ekstrema čak i po pitanju ekologije. Razmišljala sam otkud opsjednutost ekološkim problemima, te ko ima ispravan pristup. Kao odgovor se nametnuo lanac kozmetičkih proizvoda. Ne znam koliko su radili analiza zagađenja, kad se isto vidi golim okom većinu godine, a lako ga je udahnuti. Koliko znam, prvi su uveli prodaju cekera zanimljivih dizajna i praktičnih pakovanja. Ali, tu nisu stali. Sada na kasama prodaju i papirne, ali i biorazgradive kese. Na svojim policama prodaju puno toga za domaćinstva, pa tako i papirnu galanteriju od recikliranih materijala, ali i razgradive kese za otpad različitih veličina. Njihove boje su specifične, pa je prilično jasno kome je od lokalnog stanovništva to važno. I ne, neće oni time spasiti planetu, ali su prepoznali su problem svoje zajednice i ponudili im čitav spektar alata i mjera, koje mogu sami koristiti. Ne izazivaju paniku poput medija i stručne zajednice, ali suptilno i kontinuirano podržavaju aktivizam zainteresiranog dijela javnosti. Dok sam tonula u san, razmišljala koliko sam im zahvalna što mi pružiše smjernice, ali i što krenuše od sebe, a ne press konferencija na temu “Treba poduzeti nešto!”. Ponosni osmijeh mi se vratio na lice. Ponos na lokalnu zajednicu, makar samo mali i simbolični kamenčić bila u pokušaju pomoći.
