Sigurno nije bilo prvo sjećanje, ali jeste najupečatljivije. Datira prije par decenija, kada je samostalan ostanak djece kući bio prirodan. Bio je čak i nagrada djetetu, iako je uključivao dosta obaveza poput uređivanja stana, kupovine, spremanja za školu i pratećih zadataka. Predavanje ključa djetetu je bila svojevrsna inicijacija i dokaz povjerenja u sposobnosti djeteta.
Tako je i ona dobila ključ. Nosila ga je kao medalju oko vrata. Jedne prilike je vidjela oca da parkira i požurila da mu otvori vrata čim je pozvoni. Nadala se pohvali za brzinu, ali dobila je šamar brže nego što su se vrata širom otvorila. Šamar je bio “pedagoški”, jer je pala na testu povjerenja otvorivši vrata bez da pita “ko je”. Nikad nije priznao da je pogriješio, ali od tada je ona zaključavala vrata.
U godinama poslije nervirala ga je šalilivši se potpitanjima s druge strane vrata kad bi joj na traženo pitanje, odgovorio “ja, imenom…”. Nisu mu se dopadale te šale, pa je sve češće nosio svoj ključ.
Godine su prošle. Odselila je iz porodičnog stana i dobila svoje ključeve. Zadržala je njihove, kao i oni njene nove, ali nikad nisu dolazili jedni drugima bez kucanja. Poštovali su prostor drugoga.
Prošle su i nove godine, ali često su napominjali jedne druge da se ključevi vade iz ključaonice, kad su kući i kad su sami.
Novi strah se ušunjao. Nije više rizik bio ko će neželjeno ući, već da li neko više ima i može otvoriti kuću. Vrata su i dalje izazivala strah, samo drugačiji.
