U meni je često osjećaj nemira,
Da nijesam možda dijete svemira?
Palo na zemlju sa druge planete,
Pa sam zbog toga još uvijek dijete.
Iz vremenske kapsule il’ svemirskog broda,
Sletio na carstvo Zemaljskog naroda.
Zarobljen ostah, a željan znanja većeg,
Što se to krije izvan dimenzije treće?
Odgovore slutim kad se mašti predam,
Pa onako zamišljen u nebo gledam.
Života vanzemaljskog tražeći znakove,
Potajno se nadam – pratiće moje tragove!
Doći će za mene, moram strpljiv biti,
Svoje porijeklo od radoznalih sakriti.
A kad vrijeme dođe spreman za let biću,
I samo lijepe uspomene sa sobom ponijeću.
Zahvaliću na gostoprimstvu ljudima,
I uzletjeću otvoren ka novim čudima.
Spoznaću valjda sve te tajne uma,
Koje skriva beskonačno veličanstvo univerzuma!
