Počeo sam previše da mislim na tebe.
Sve je drugo manje važno,
Samo mučim sebe.
Mnogo toga radim lažno,
U tome se ne snalazim,
Da samo s tobom u mislima sebe pronalazim.
Postaješ mi prijeka potreba.
U jednom danu misao,
Ponekad prva, a vrlo često posljednja.
Pa mi sve drugo gubi smisao,
Zbog tvojih gladnih usana i snene kose,
Očiju onih, što boju meda nose.
Krenem da ti tražim mane,
Ne bi li me ova čežnja prošla.
Uzalud na to gubim dane…
U mojoj glavi još uvijek si dobrodošla.
Izbacim te na momente, al’ se vrlo brzo vratiš,
Kao da ni sama ne želiš moje muke da uskratiš.
Onda samog sebe pitam,
Da li misliš ti na mene?
Eh da mogu misli da ti čitam…
Kakve li bih tamo pronašao uspomene?
Nađem li se ja međ’ njima, onako, bez razloga,
Da li, bar na tren, zauzmem dio srca tvoga?
Prepoznaš li da ustresem,
Dok mi na uvo šapćeš nešto?
Osjetiš li kad te, u mislima, odnesem
I krenem da te svlačim vješto?
Pa prošaram svojim usnama od plamena,
Duž tvog žednog vrata do golog ramena.
U očima tvojim slike su nejasne.
Jednog trena vidim sijenku tame,
A već u drugom – boje prekrasne!
Nasloni glavu na moje rame.
Toplinom tom zagrij krv svoju blijedu,
Prije nego mi te vjesnici jave odvedu.
I tako, kad se moj okonča san,
Tvoja slika pred očima još stoji.
Ne otvaram ih, iako davno svanuo je dan,
A časovnik neumorno otkucaje kroji.
Jer nijedna slika, što slijedi,
Nije ljepša od tvog lika, koji polako blijedi.
Čežnjo moja, na javi nedostižna,
U snoviđenju svome ću te opet naći.
Bićeš moja, iako sudbina neizbježna,
Na da mi češće u zemlju usnulih zaći.
Kao sanjar lutalica, ja ću živjeti u snu,
A javu prespavaću – jer ti nijesi tu.
