(Ne)očekivani susret

Sinoć mi je um obuzelo polupijano stanje koje me prosto natjeralo da nezgrapno sjedim izmedju ivice šanka i ruba svjesnosti. Svirala je neka nenametljiva balada, ni po čemu posebna osim po tome da je označavala kraj još jedne epizode na meni omiljenom mjestu. Svi su oblačili svoje debele, vunene kapute i kretali lagano prema izlazu, ravno u sukob sa snježnom olujom koja odavno bjesni vani. No koliko je to uistinu i bitno, pošto ta oluja u meni nikada nije ni prestajala. 
Dok sam pio novu dozu tako primamljivog otrova, na prvi gutljaj slatkog a vec u sljedećem momentu punog gorčine kroz vrata je ušla ona, bez da je iko primjetio. Ušla je kao stvorena za mene i dok je pozadina polako tonula u mrak, u tom mraku ona je zasijala i zauzela svoje mjesto na barskoj stolici pored mene. Želio sam joj poručiti nešto za piće, ali me preduhitrila i poručila džin sa imenom mojim.

”Mi smo se već upoznali, zar ne?”, prošaputao sam dok nisam skretao pogled sa svoje čaše, nego sam je samo potegnuo i onda preuzeo njenu narudžbu sebi.
”Sigurna sam da se nismo nikada prije sreli”, odgovorila je samouvjereno dok se muzika i graja okolnih ljudi postepeno stišavala i na kraju, gotovo u sekundi, nestala.

Ostali smo sami, obasjani samo onim svjetlom koje iz nje isijava, dok je sve drugo postalo nebitno i crno, kao sjena koja me prati kroz ovu konverzaciju.

”Vjeruj mi da smo se upoznali”, samouvjereno sam joj uputio ove riječi, te se okrenuo prema njoj i tako konačno pristao na potpunu posvećenost njenom biću.
”Ah, kada si već tako siguran, onda sigurno znaš ko sam.”

Nasmijala se, a u tom osmijehu je nosila sreću i ljubav. Dugo nisam osjetio da me neko tako želi; da je nekom toliko drago što me sreo.

”Bilo je noći kada sam te priželjkivao”, iskreno sam joj rekao, dok sam providne oči zario duboko u njene, iako sam se u njima dodatno gubio.
”A eto, ja došla baš ove”, osmijeh joj je ostao na licu, ali je ovaj put nosio notu žaljenja, što sam naravno, gotovo pa momentalno prepoznao.
”Kao da je bitno koje si noći došla. Samo je bitno da si tu”, mislim da nikada nisam s nekim otvorenije pričao.
”Raduješ mi se?”, izgledala je… zbunjeno.
”Kao malo dijete novim igračkama”, nisam je više gledao u oči, postalo mi je preteško, pa sam glavu okrenuo ka šanku ispred mene iako se pogled prostirao duboko u atome od kojih je gradjen.
”Dakle, vrijeme je?”, tražila je moju potvrdu, iako sam siguran da je nikada prije nije trebala.

Nasmijao sam se. Iskreno i iz dubine duše. Ne pamtim kad mi je osmijeh bio ovoliko iskren i nesvjesno šarmantan.

”Vrijeme je bilo davno, još onda kada sam molio za tvoje prisustvo sa glavom u jastuku. Vrijeme je bilo kada sam se gušio u svojim suzama, ne zato što nisam mogao prestati, nego zato što nisam želio prestati, jer sam mislio da ako se dovoljno potrudim, da ću te na taj način uspjeti dozvati, manifestovati. Vrijeme je bilo svaki put kada je padala ledena kiša i udarala o moje slomljeno tijelo, a ja se smijao, baš kao što se smijem i sada. Zakasnila si. Mnogo si zakasnila. Ali barem si konačno došla.”
”Žao mi je što nisam mogla prije. Jednostavno me nije put ka tebi doveo, niti je moje mjesto bilo kraj tebe.”
”A sada jeste?”, pitao sam pun nade.

Potvrdno je klimnula glavom.

”Samo jedna stvar me zanima.”
”Pitaj.”
”Zašto sad?”
”Zato što je otišla i ona, a ona ti je bila zadnja slamka spasa.”

Tada, u tom trenutku, sam shvatio da i ona zna ono što sam davno zaključio. Sa suzom punom reminescencije sam potegao času koju mi je poklonila i krenuo sa njom, istovremeno sablasno smiren i djetinjasto sretan.