Mama kaže: „Nisi ti za ozbiljne muškarce.“
Drugarice kažu: „Ti nikada nećeš pronaći pravog.“
Možda ne želim da tražim. Možda želim da budem tražena. Da se oko mene lome. Da ulože napor. Da ih izazivam svojom pojavom.
Da smo intelektualni partneri. Borci protiv površnog svijeta. Protiv otuđenosti. Bitka za zajedništvo i slobodu.
Ne moraju se tući za moju pozornost. Nije potrebno, zaista.
Najlakše je potući se.
Fizički okršaji su postali rutina.
Poput jutarnje kafe, na primjer.
Teško je ostati dostojanstven.
Kroz misao mi se zna provući lik mladića, približno mojih godina (ako je do sada živ).
Nizak, krupnijih kostiju, ne nešto privlačne spoljašnjosti.
Kosa mu je bila plava (plavušani su moja slabost).
Još ako su zelenooki. Spremna sam da poginem kako bih mu se približila.
Prošlo je nekoliko godina…
Upoznali smo se negdje po završetku četvrte godine srednje škole.
Njegova struka: frizerska struka. Što nas dovodi do toga da je završio trogodišnju srednju školu za frizera (ne znam da li je upisivao četvrtu godinu, čini se da neću to ni saznati).
Tokom svog školovanja, hvalio se da je sjajan frizer (nisam dobila nikada opipljive dokaze njegovog umijeća).
Nije me nijednom ošišao. Farbanje kose? To nikako.
Teklo je lagano. Ili se barem činilo da oboje hodamo putem koji nas ne opterećuje ni u čemu.
Išli smo na sastanke, barem jednom sedmično.
Jednom mjesečno, izdvojili bismo novca kako bismo si priuštili izlet u drugi grad.
Jednom godišnje, ili dvaput, zavisno od prilika, putovalo se prekookeanskim linijama.
Naša raspoloženja diktirala su odabir konačne destinacije.
Upoznali smo jedno drugo.
Od početka do kraja.
Kraj.
Mjesto gdje smo shvatili da smo prestali da se tražimo, iznova i iznova. Gdje se nismo birali želje radi, više hira radi.
Traženje novine postalo je održavanje rutine.
Od prve izgovorene riječi.
Putem dodira kože na kožu.
Upoznali smo se nas dvoje.
I to je otprilike to.
Naši roditelji, uža i šira rodbina, bili su, tada, veoma ambiciozni ljudi.
Predviđali su da ćemo se vjenčati u skorijoj budućnosti.
To predviđanje dugo se prenosilo kroz porodičnu kuću.
Savjetovali su nas da ne spavamo prije braka.
Savjetovali su njega da prema meni bude fin. Primjeran, uzoran dečko, iz ugledne porodice.
Savjetovali su mene da prema njemu budem fina. Primjerna, uzorna djevojka iz ugledne porodice.
Do jednog trenutka.
Stara narodna izreka kaže: “Ispod mire, sto đavola vire.”
Ko god da je to izgovorio, zaslužuje doživotnu kaznu.
Da li je prihvatljivo kažnjavanje za izgovorenu istinu?
Varali smo jedno drugo.
Nismo prevaru izvršili tijelom.
Moja ruka nije dotakla ničiju tuđu kožu, osim njegove.
Njegova ruka nije dotakla ničiju tuđu kožu, osim moje.
A opet, prevarili smo i izigrani smo.
Otkud sad to?
Šta je uzrok tome?
