“Proces” (Epizoda 2)
Ljeto. Hrvatsko primorje. Živa u termometru pokazuje preko trideset stepeni. Omladina pleše, pjeva. Smije se, iako im sa čela klizi znoj.
Honorarno radim kao novinarka. Džeparac je uvijek potreban. Radim za malu, lokalnu novinarsku agenciju. Dobila sam zadatak da pratim dešavanja na festivalu, i da intervjuišem posjetioce, koga stignem, i ako stignem. Omladina nije bilo naročito zainteresovana.
Na bini, uz prateći bend, pjeva Nika Turković. Mladi znaju njene pjesme. Pjevaju s njom u glas.
Nastup bliži se kraju. Ističe njena satnica.
Koristim priliku da uđem u backstage, da je intervjuišem. Želim da saznam više o njoj. Stičem utisak da je kulturna mlada dama, željna da podijeli svoje misli, svoj proces.
Spisak pitanja je spreman. Nika skida scensku šminku.
Počinjemo.
1. Tvoj vizuelni identitet – od spotova pa do društvenih mreža, odiše snažnom estetikom, minimalizmom i pažnjom za detalje. Koliko je tebi, kao muzičarki, važno da se estetika uklapa u priču koju pričaš stihovima?
Važno mi je i oduvijek mi je bilo važno, ali što sam starija, to više uviđam da je više to dio mene i ekstenzija neke moje persone, nego što o tome puno mozgam i promišljam. Kad su spotovi u pitanju, uvijek želim da vizualno prati ono što sam htjela prenijeti glazbom, i tu sam jako zahvalna jer godinama radim s divnom ekipom koja ne samo da svoj posao radi fenomenalno, nego me i istinski poznaju, pa nam je svaki takav projekt novo emotivno putovanje. Mislim da je meni najvažnije da ono što vizualno dajem ljudima, prati ono što sam glazbeno htjela ispričati i da je ta priča samo još jača i jasnija kada dobije svoju sliku.
2. Da li smatraš da je dovoljno stvarati kvalitetnu muziku, a da estetika nije u prvom planu, ili su muzika i estetika povezane u neraskidivu cjelinu?
Mislim da danas više nema pravila; vremena su šarenija nego ikada i to je inače jako dobra stvar za bilo kakvu vrstu umjetnosti, ali i zato što svega ima toliko puno, malo je borbenije da se tvoje čuje ili vidi glasnije i jasnije; a to znači da se treba paziti na svaki detalj. Tako da bih rekla da je svaka pjesma danas više projekt, nego samo glazbeno djelo, što znači da mora kao takva i biti upakirana. Ja sam osobno veliki fan spotova, ulaganja u vizualni dio priče, konceptualnog razmišljanja i stvaranja neke osobne priče kroz sve te elemente, tako da bih ja rekla da je kod mene to jedna ipak neraskidiva cjelina.
3. Regionalna pop scena zna biti rob određenih šablona i trendova. Da li si ikada osjećala pritisak da mijenjaš svoj pravac kako bi se približila široj publici, ili uvijek biraš da budeš svoja i autentična?
Jesam, osjećam ga i sada, ali biram hoću li mirno spavati, pa raditi stvari po svome, ili napraviti nešto za nekog drugog, pa staviti ono što ja jesam po strani. I evo, i dalje biram sebe i nekako mi je takav život draži. Želim pričati svoje priče i raditi ono što znam, jer je tvoj jedini pravi superpower to što si ti, ‘ti’.
4. Tvoje pjesme su intimne, emotivne ali i poprilično snažne. S obzirom na to da si tekstopisac, da li ti je proces pisanja vid terapije, ili si nekada morala povući kočnicu jer si osjetila da otkrivaš dijelove sebe koje u tom trenutku nisi spremna da otkriješ?
Nemam više taj osjećaj da nešto nisam spremna podijeliti jer sam taj dio stvaranja valjda dosta rano prevazišla. Definitivno tretiram pisanje kao terapiju i moram reći da mi je u dosta teškim situacijama to baš držalo glavu iznad vode, pa sam na tome iznimno zahvalna, ali isto tako to tretiram i kao terapiju za druge. Svi mi prolazimo neke slične stvari, samo u različitim oblicima i trenutcima, tako da mi uvijek bude najdraže na svijetu kad se netko potpuno pronađe u nečemu što sam ja proživjela i napisala. To je ljepota svega.
5. Rekla bih da si po prirodi perfekcionista. Kada si u studiju, koji ti je neki prvi znak da je proces zaista gotov, ili si ipak osoba koja smatra da uvijek može bolje?
Perfekcionist jesam, oduvijek, ALI, ne volim ni previše čeprkati po nečem jer imam osjećaj da samo pogoršavam. Mislim da mi tu i pomažu moji suradnici, pa ne donosim sve finalne odluke sama – ali i definitivno se znam zaustaviti i znam kad je nešto gotovo, tojest, kad je ispunilo moju viziju u glavi. To nije uvijek lako i nekad traje dugo, ali mislim da pomaže što ama baš uvijek imam jasnu viziju i kad dosegnem to, ne moram više tražiti nešto nedostižno. Možda je ključ mog perfekcionizma dobra i jasna vizija, evo.
6. Kako izgleda tvoj kreativni proces stvaranja nove muzike – da li radiš muziku na osnovu teksta, tekst na osnovu melodije, i koji sistem najbolje odgovara tvom senzibilitetu?
Mijenjalo se to podosta u zadnjih par godina, pa tako danas najbolje pišem dok sam u pokretu. Prva mi dolazi melodija ili melodija + neka tekstualna fraza i onda to sačuvam kao ideju na kojoj u narednom periodu aktivno radim. Kad napišem sav tekst i sve dijelove, to nosim u studio kod svog najboljeg kompe Ivana Pešuta, i tu dalje stvaramo cijeli zvuk koji čujete. Skoro uvijek imam i neku referentnu traku po kojoj se ravnam za vibe i zvuk, jer sam s godinama naučila da mi je tako najzabavnije i najefikasnije raditi. Naravno da ima dana kad sjedimo, družimo se, sviramo i pucamo ideje iz potpuno prazne glave, što je nekako najslobodnije i magično, ali kad imam neku misiju, ovaj prvi oblik rada mi najviše paše.
7. Bila si član žirija u muzičkom takmičenju “Superstar” gdje si ocjenjivala i savjetovala mlade talente. Šta je ono što si kroz to iskustvo naučila o novoj generaciji muzičara, i po tvom mišljenju, da li je dovoljan samo talenat za opstanak na muzičkoj sceni?
I dalje imam jako puno strahopoštovanja prema svim sudionicima tog projekta, kao i veliku zahvalnost što sam imala tu priliku. Od tih klinaca sam naučila užasno puno stvari, svi su me svaki dan inspirirali i baš im se dan danas divim. Definitivno su pokazali koliko znači imati snove, talente, borbenost, beskompromisne stavove i snagu na stotinu različitih načina i gledam na to iskustvo kao da sam od njih imala prilike učiti svaki dan.
I dalje bih rekla da nije više dovoljno imati samo talent, jer je talent samo 10% projekta, ostalo je puno rada, truda, promišljenosti i dobri ljudi oko tebe koji će ti znati pomoći u stvarima koje sam još ne znaš (i ne moraš).
8. Kada sagledaš svoju diskografiju, postoji li pjesma koju želiš da nisi snimila, ili su se sve pjesme morale desiti s razlogom?
Ne. Nemam to generalno u životu, jer je sve to dio puta i sve me dovelo do ovog mjesta gdje sam danas. Nije da sve pjesme volim, niti mislim da su sve dobre hah, ali definitivno ne razmišljam kao da bih voljela da neki dio svog života nisam proživjela, pa tako ni da neku od pjesama nisam snimila.
9. Da je tvoj život film, koja bi pjesma išla u uvodnoj sceni?
UUU, jako dobro pitanje. To se sigurno mijenja kroz život, mislim da bi to danas bila Lizzy McAlpine ‘ceilings’.
10. Kada bi mogla da opišeš svoj trenutni muzički i životni proces u tri riječi, koje bi to riječi bile?
Polako, nježno, sretno.
Kada sam čitala pitanja, primijetila sam osmijeh u njenim očima. Njen govor tijela mi je pričao da sam postavila prijatnu atmosferu, da joj je bilo ugodno, a i da nisam zadirala u njenu intimu.
Potpisala se na spisak pitanja, lijepim, čitkim rukopisom. Poželjela mi je sreću u daljem radu, a zatim je otišla svojim putem, daleko od glasne muzike, daleko od gužve.
