Sjetim se tako
tih davnih jeseni
imala sam jednu omiljenu jaknu.
Neka smeđa boja
kao i godišnje doba
boja zemlje.
Kad prođu ljetnje vrućine
jedva sam čekala
ta hladnija jutra i večeri.
Oblačila sam tu jaknu
proštepanu na romboide
sa rajfešlusom do brade
ušuškavala bi se u nju
grijala i voljela jesen.
Nosila sam je dugo godina
naprosto taj osjećaj
te prisnosti sa zrelom jeseni
sa toplinom jakne
sa mirisom vozova
sa jezom prolaska
ispod podvožnjaka
moje četvrti.
Sve se to skupljalo
nećete vjerovati
baš nekako u džepovima
te jakne
u toplini njene kragne.
U drikerima uspomena
u oparanoj postavi
u kojoj sam nalazila
u dnu rubova ceduljice
nekih pjesama.
I već izanđala stara
ne htjedoh je baciti
čuvala sam je
tek da me podsjeti
na divne trenutke
tih osjećaja toplote, miline
i sjete.
Gdje je završila
vjerujte, ne znam.
Ali evo spominjem taj komad odjeće
koji sam nosila kao orden jeseni.
Jasminka Nikolić ex Brdarević
