Kad se krene putem više naše kuće, goramo u Trskovači, okruženo pokojim poljem i većma šumom, imade jedno omanje jezero. No, da ono nije oduvijek bilo tu saznadoh jedne vječeri uz ognjište nakon žetve.
Nekako poslije večere baš namjestih babi Smilji glavu u krilo da me malo bište jer mi je kosa puna trsa od žita bila, premda sam se istresao dobrano. Žetva u nas, kao i svugdje, bijaše golem posao – okupi se svijet na ispomoć dokle se ne svrši. Volio sam te dane iako veoma naporno bijaše i za nas djecu – niko nije mogao zjala vatati. Doveče puna kuća bude ljudi pa se razgovaraju, a ja sam volio slušati. Razumije se, nijesu sve priče bile za naše dječje uši i stariji su bogumi o tome vodili računa, pa ipak dješavalo se da im se omakne poneka. Te vječeri sam se tako bio umirio, utonuo u neki polusan da je moja baba Smilja zaboravila na me, iako su joj šake i dalje počivale na mojoj glavi. Ili je zaboravila ili joj se činilo da sam zaspao, jer tako nešto nikada predamnom ispovjedila ne bi.
U nedostatku mlađeg društva da se razgovori, jedno momče, nadničar, neko Rato što se zadesi u nas, upita je kakvo je to jezero goramo u Trskovači i bi li se moglo kupati u njemu poslije rada.
– O jašta, moreš se okupati ako sa životom išteš da se pozdraviš! Čuste li vi ovo? Pa nijesmo mi ludi što Drini silazimo pored onolike silne vode goramo!
– A što staramajko? – upita momče opet.
– Što, što? Šta si navro – ne valja se i eto! – brecnu se moja baba tako da mi glava poskoči u njenom krilu.
– Eh, ista si ko i moji stari! Ne valja se, ne smije se, a kada pitam zašto – niko ne znade! – pobuni se momče, očito malo okuražen od rakije koje tijeh dana bogumi nije nedostajalo.
– Slušaj dijete, da nijesam svojim očima posvjedovala, bogme ne bih tako govorila. Znadem da ljudi svašta pričaju. Ja istinu velim, a ti kako hoćeš! – ljutnu se moja Smilja i uzdahnu.
– Pa moraš mi reći staramajko, nećeš me valjda na duši nositi jer ću otiči tamo ako mi ne kažeš.
– Dela ženo, ispričaj mu, – umješa se moj đed, zaustavivši se u sred kartanja sa stricem Milovanom – da ne misle svi da se samo meni stvari pričinjaju zbog rakije. Uto se obojica nasmijaše i nastaviše kartati.
– E pa eto, ispričaću ti, pa ti vidi hoćeš li sutra goramo ili pak nećeš. – otpuhnu moja Smilja ljutito.
Sagnu se nadamnom da vidi spavam li, no ja ni jednim pokretom ne odadoh da sam budan, pa poče:
– U nas imaše jedna vamilija goramo više Trskovače, malo zemlje imali, međ njom samo tu jednu njivu gdje su sijali, nešto sitno šume i nešto bašte oko kuće. Prijek čovek bijaše taj veseli Janko, nikoga trpio nije, nekako mu i žena ne bijaše sva svoja. Znadeš, ovdje svako svoje gleda, ali se ide i u ispomoć kadgod ustreba, jedni druge imamo, i Boga uz nas. Taj Janko nikom nazivao pomoz bog nije, nikoga da ugosti nije htio, slavu slavio nije, u crkvi ga niko nikada ne vidje, putem koj ga sretne i nazove, glavu je okretao od iksana. Da prostiš, baksuzna neka vamilija. Deca im se rasula kud koji, jedino od njih on i žena mu Anđa tude na zemlji ostadoše.
Ljeto bijaše, Preobraženje gospodnje, a ja se baš uto iz susjednog zasioka vraćala sa poroda, i kako je put prolazio u dno njegovog tog polja, ja ugledah Janka kako zaorava sa volovima! Na Preobraženje! Stadoh nevesela i pomislih – bog s tobom Janko, jesi bezbožnik, al kud na Preobraženje da zaoravaš, pa u našem kraju čak ni Turci ne rade u velike praznike, već poštivaju naše svijece. No, ne smjedoh mu ništa doviknuti, znala sam što bi bilo – odmanuo bi rukom i rekao da idem svojim putem!
Uto mi se učini sa gornjeg kraja da se nešto bijeli međ drvećem ukraj njive. Pogledah bolje – bogumi bijeli se neko platno, jes vrelina, podne, al nije me sunce u glavu udarilo! Izlazilo je iz šume nešto, ko neka plahta koja se vijori i utom se ukaza najednom žena neka u nju umotana ko u aljini, visoka ko iksan najvisočij – i tanka kao jela. Kosa joj bijaše dugačka do zemljice same i padaše svud oko nje kao zrakovi sunca. Ja nazva boga u sebi i sakri se za stijenu, pa sve ko izvirujem da vidim ko li to more biti. Ona sve bliže i bliže, a Janko kao da je i ne primjećuje, jednako njivu zaorava. Klizila je prema njemu, i u tom kretanju samom bi nečega što nije od ovoga svijeta, ne znam kako da rečem. Sve u meni utrnulo bijaše od strave. Čula jesam od starih za Poludnicu, i da kažnjava one što u polju rade kad mu vrijeme nije, ali nikada je susrela nisam do toga dana. Uto se Janko okrete i ostade da stoji kao zaleđen pred njom, skupa sa volovima. Ona poče da se nadima, da biva sve veća, kosa oko nje poče da leti kao bičevi neki i poče se motati oko Janka, oko njegovog vrata, i onda ga izdiže u vis, a on mučen ni glasa ne pusti i poče trzati nogama u vazduhu. Nijesam smjela gledati dalje, molila sam Očenaš u sebi i dok sam ga izgovorila, uto ga ona tresnu o zemljicu tako jako da sam i ja osjetila drhtanje pod nogama, i okrete se ka meni. Ajoj, kakvo lice imaše, to ne bijaše lice žene već akrepa, bože me prosti, oči joj bijahu crne ko u đavola a koža na licu se ljuštila u krvavijem trakama! Najednom se izdiže u vazduh, podvrisnu jezivo ka nebu i jednja munja udari u ledinu svom žestinom i tu propadoše i veseli Janko i volovi sa sve ralom i ona. Namjesto polja silna voda pokulja i tako ostade od tada.
Ženu mu Anđu sutradan našli kako pluta u tom jezeru, pošla da ga traži pa se udavila, biće. Kasnije došao glas da mu i djeca oboje izginuše u ratu. Zemlja im propade pusta. Otada to jezero tu postoji i niko se usudio nije ni da mu priđe, a kamoli da se u njemu okupa. Ni stoci ne dademo da se na njemu poji. Pa ti sad vidi dijete moje, bi li se kupao tamo gde je Poludnica kaznila jednog bezbožnika. – završi moja Smilja svoje kazivanje bogobojažljivim glasom.
U prostoriji nastade tajac. Samo se sa ognjišta čulo pucketanje vatre. Rato se nakašlja, ugasi duvan koji mu je uruci dogoreo i upita slabim glasom:
– Smijem li ja zanoćiti ovdje u vas, nešto mi se kući ne vraća u ove sate?
