Pasik

110 0
15.01.2025. | Horor

U našemu kraju, međ’ brdima koja paraju nebo i šumom kroz koju svjetlost slabo probija, svi živjesmo nekako bogobojažljivo, poštujući i prirodu i Boga. I sile znane i sile neznane.

Od malena nam je pričano da priroda oko nas ima svoja pravila, i da treba njojzi da smo zahvalni što nam je dozvolila da živimo baš ovdje, u ovoj ljepoti koja nas okružuje. Bogumi, cijelu zemlju obiđoh kasnije u životu, ali niđe ne vidjeh ljepše gore, bistrije potoke i zanosniji pogled negoli onaj koji od našijeh kuća puca dole Drini.

Bijaše dana kad se ne valjahu neke rabote činiti, i to nam je skretana pažnja da zapamtimo dovijeka. Bijaše mjesta gdje se nije valjalo zatjeći u neko vrijeme.

Pasik bijaše jedno od njih.

Pripadao je nama ovaj komad luga koji bijaše omeđen leskom sa strane puta, a cerom sa donje strane, bliže Drini. Bijaše to čudna zaravan u nasred šume. Kao da je neko divovsko stopalo ugazilo baš tu u šumi međ drvećem i tu ugnjavilo sve, pa ostala samo svježa mlada trava koja je bujala i ništa više. Ni drveta, ni šipraga.

Nijesam bio rad boraviti tu poduže. Ovce sam putem gonio na ispašu, a ono k’o za inat tu trava bijaše najsočnija pa stalno tu zalaziše, a meni ne bude milo, sve me neka jeza hvata, jer po pričanjima, tu se dadnu iksanu prikazati, pričinjeti raznorazne stvari, prikaze koje slute na neku nesreću. 

Govorio sam majci da mi je muka živa odatle ih izgoniti nazad, a ona mi gurne u džep grumen soli i čeno bijelog luka pa kaže:

-Ne boj se, tebi niko ne može ništa. 

Znao sam, jer mi je to stalno ponavljala, da sam rođen u subotu i da mi nikoja sila ne smije nauditi, ali ipak stezao sam rukom u džepiću onu zaštitu kadgod moradoh tamo unići za ovcama.

Ljeto bijaše, u dan samog Prokopa, i htjedoh se vratiti sa ovcama na vrijeme kući, jer na taj dan su nas djecu posebno čašćavali i davali nam svakojakih đakonija. Velili su da Prokopije posebno voli djecu i mladence.

K’o za inat, ovce se putem natrag trkom dadoše u Pasik, i meni se zgrči nešto u stomaku. Kud baš danas! A već sam vidio kako na stolu čeka šećer u kocki, med, narandže i pekmez od jabuka mameći nas, djecu, da dođemo i da se pošteno osladimo. Ako okasnim, stričevići mi ni zeru ostaviti neće! 

Bogoradao jesam, nek mi Bog prosti i svetac tog dana, i uniđoh u Pasik riješen da što brže okupim stado i potjeram ih kući.

No šta ovo bi? Nigdje ama ni jedne jedine ovce! Kao da nestadoše nekakvom mađijom! Pođoh lijevo, desno, ama nigdje ni pramena da se bijeli! Zalud sam dozivao, osluškivao da čujem bar ovna i njegovo zvono, ama ni glasa!

Oj, kud su mogle nestati tako ujednom?! Kuku meni, što ću sad, već se polako sjene počeše produžavati, a ja sam nasred Pasika, rukicom svojom stišćem onaj grumen soli i beli luk i Boga zazivam. Očenaš izgovaram. Svud oko mene nešto šušti, pucka a ja ne smijem oka otvoriti niti se osvrnuti iza sebe. Sjećam se da sam se tresao kao prutić.

– Prosti Bože i sveti Prokopije, neću bogoradati više nikada ni za praznik, ni ‘vako. Samo mi povrati stado, kako ću kući bez ovaca?!

Utom začuh slabo meketanje, isprva vrlo daleko, a zatim sve bliže ibliže, i ponadah se da su mi molitve uslišene. 

Bojažljivo otvorih oči, a na rubu Pasika, sa donje strane se nešto micalo. Par koraka od njega, još nešto. Malo po malo, vidjeh da me sa svih strana nešto okružuje. Ovce! Moje stado! 

Ali…

Ne, to ne more biti! 

Ovo nijesu moje ovce! 

Ove ovce su bez glave! 

Strava me prođe cijelim tijelom. 

U glavi mi stade bubnjati, pođoh sa se derem, al ni glasa iz mene! 

Cijelo stado oko mene, al nijedna glave nema, samo tijela im žalosna stoje u krug!

Ne pamtim većeg straha, ni tad ni nikada kasnije u životu. 

Nijesu mi ništa činile, samo stajaše oko mene u krugu, ja u sredini. 

Zatim počeše jedna po jedna da odlaze natrag odakle su i došle. 

Ne znadem koliko je to trajalo. 

Meni se činila vječnost. 

Kada je i posljednja nestala u šumi, dadoh se ludački bijeg, padao sam, opet se dizao, ubijao se na kamenje i Bogu ime zazivao. 

Ne bijaše mi poznato ništa, Boga pitaj kuda sam prošao trkom. 

Ne sjećam se kako sam  ni kuda stigao kući. 

Već u sam sumrak, na krivini pred kućom stajaše moja Milenija koja poskoči kad me ugleda i pojuri ka meni. 

– Majko, majko! – sjećam se da sam je zagrlio čvrsto, sjećam se njenih poljubaca svuda po glavi, po licu i njenih suza. 

Sjećam se jošte da sam se te večeri stiskao uz nju dugo, dugo i da je iz kredenca  iznijela pred mene šećer u kocki i dve kriške narandže koje mi je sačuvala. Ispričao sam joj kriomice šta mi se zbilo na Pasiku, a ona se krstila i šaptala mi:

– Ćuti, rekla sam ti da tebe Bog čuva. 

– Ali majko, naše stado… 

– Stado se vratilo, sve su na broju i sve su normalne, imaju glavu, ćuti bolan! Neka si mi ti živ i zdrav! Neću više da pričaš o tome, jel jasno? 

Sutradan izjutra me je probudi neki čudan, težak osjećaj. 

Čuh ovce kako bleje i sve mi se vrati u sjećanje. 

Skočio sam iz kreveta, majke ne bi pored mene. 

Iziđoh iz sobe i vidjeh nju i strinu kako se došaptavaju. 

-Gdje je đed? – upitah. 

One se pogledaše, pa rekoše:

– Nije još ustao. 

– Nemoguće! – rekoh pa prije no što su mogle da me ustave uletjeh kod njega bez kucanja. 

Nijesam ni morao kucati. 

Ležao je na svojoj postelji žut kao dunja. 

Hladan. 

Ukočen. 

Te noći nas je đed  Živojin zauvijek napustio. 

guest

0 Komentara
Najstarije
Najnovije
Ugrađene povratne informacije
Pogledaj sve komentare
Scroll to Top