Predstava je imala samo jedan čin, ali utisci se moraju podijeliti veći broj poglavlja.
Ne iz razloga genijalnosti predstave (koja je bila ok, ali ovo nije recenzija), već raznolikih utisaka samo jedne gledateljke.
Ulaznice su bile rođendanski poklon gledateljki, kojoj se poklon beskrajno svidio, jer je iskustveni i izražava poštovanje prema ukusu i možda malo snobovskom dijelu njene ličnosti. Ipak dok je čekala početak predstave pomislila je da je možda pretjerala s komentarima na račun Temu kupovine i univerzalnih poklon bonova. Da li je postalo preskupo ili prezahtjevno naći joj poklon? 🤔
Drugo poglavlje se nametnulo već nakon desetak minuta predstave. Glumica je pokušala na šaljiv način prikazati otpor balkanskog čovjeka prema drugačijem i drugačijoj. Bilo je tu svega. Od nacija preko seksualnog opredjeljenja do društvenog uređenja. Slavljenica je u tami sale počela gimnastiku očiju, kolutajući očima na svaki novi primjer. Dvadesetak godina ranije te šale bi joj možda imale smisla, ali kroz decenije joj se činilo da je to prevaziđeno. Da je pogledala samo par minuta bilo koje informativne emisije tu večer, vidjela bi da živi u zabludi. Ali okružena starim i raznolikim društvom mogla je održavati svoju zabludu.
Negdje na pola predstave, glas iz publike je nadglasao glas glumice. Gledateljka je pjevala i komentarisala veselo što je na početku bilo simpatično, ali kada je gledatelj iz početnih redova upozorio, uslijedio je njen odgovor MRŠ i tajac za njim. Glumica je nastavila kao da se ništa nije desilo, a desetak gledalaca je promijenilo mjesto i udaljilo se od glasne gledateljke. Ostala je sama u redu, zapalila cigaretu i niko je nije upozorio da je to zabranjeno, jer su željeli odgledati predstavu.
Slavljenica je aplaudirala iskreno po završetku predstave. Dopale su joj se energija i talenti glumice, ali postidjela se kad je pri izlasku shvatila da svi poznaju glumicu i njenu TV karijeru osim nje. Kasnija web pretraga joj je pokazala da joj je TV scena susjedne države zapravo nepoznata. Zapitala se (vjerojatno pravdajući sama sebe), zašto glumica nije više radila na svojoj promociji. Vjerojatno nije, jer je u svojoj državi poznata, ali publika u susjedstvu možda nije toliko informisana. A bolje bi shvatila predstavu. U isto vrijeme je renomirani novinar iz iste države promovirao svoju knjigu u gradu slavljenice. Učestvovao je u mnogo intervjua i podcasta, po nekim mišljenjima i previše, ali iako je prepoznat kao novinar, shvatio je da se kao pisac tek treba predstaviti.
Došavši kući slavljenica je uhvatila vlastiti osmijeh i shvatila je da je za osmijeh zaslužna osoba koja 30+ godina nije s njima. Fizički nije, ali je bila s njima čak i na predstavi. Drži ih zajedno, i kad su svjesni i kad ne. Drži ih otvorenim za različitosti i kad su u svojim mikrosvijetovima.
Monodrama djeluje zahtjevan projekat i čestitke svakome ko se usudi, jer održati pažnju nije izazov samo zbog glasne gledateljke, već i onih tihih i mirnih. Izazov je veliki, ali efekat još veći i slojevitiji.
