Da mi je znati kud me vode stope,
Stazama pravim prostrtim do cilja?
Kada me vatre poput svijeće stope,
Ostaje li barem nit mog fitilja?
Hoću li plamtjeti kao Sunca zlato
Što donosi svjetlo i vjetar topao?
Da me se sjeti barem netko zato,
I da mu zbog toga ne bude žao.
Vodi li me korak zvjezdanoj njivi,
Da budem sjeme koje plod daje,
Koje traje, među zvijezdama što sjaje.
I kada se gasi, da tinja, da živi…
Ella Bojčetić
