Jednom davno negdje između bosanskih brda i dolina… u kafani su se sreli Vojo, Avdo, Đuro, Aleksandar i Hamdija. Zagrijali su se oko tople peći, a gostioničar im je donosio rakiju i mezu. Dovoljno da im se jezici razvežu i oslobode ih da izgovore smjele i neobične ideje. Sjedili su do kasno u noć i zaboravili da ih oko njihovog toplog utočišta čekaju njihove pratnje zavezane bosanskim snijegom i skoro nepomične pod pritiskom leda. Led ih je držao mirnim i nepomičnim, a veseloj družbi se činilo kroz zamrznuta stakla da ih lojalnost čini lojalnim.
Jedan iz vesele ekipe se uozbiliji i reče: “Svijet ne ide u dobrom smjeru”. Gostioničar ugleda da mu je čaša prazna i požuri da natoči novu. Drugi čija je čaša bila puna potvrdi ipak slutnju da ne miču s mrtve tačke. Gostioničar nareza mezu i naruči novu pjesmu. Gosti prezalogajiše, zapjevaše, ali kad je muzika utihnula, nastavi se teška priča. Pričali su o prošlosti, izgubljenim bitkama, ljutnji vođe… Nakon toga je i priča utihnula, a prostoriju ispunila ledena tišina.
Neko iz ugla progovori “Možda da se ujedinimo?“. Decenijama nakon toga su se svađali tvrdeći da su upravo oni to rekli, a poslije još i duže da nisu. Ali, tu noć kad su shvatili da nemaju novca da plate gostioničaru, a da im je vojna pratnja okovana ledom, potpisaše da će Srbi, Hrvati, Muslimani i svi koji su se zadesili tu zajedno platiti dug. I ne samo izmiriti dug, već biti pioniri i primjeri napretka tako zbratimljeni. I bili su pioniri, pa je EU došla na istu ideju tek krajem milenija, a njihova imena su i dan danas ključ društvenog koncenzusa, odnosno nacionalnog ključa za donošenja neoborivih odluka.
Smislili su i kodno ime svoje genijalne i inspirativne grupe:
S(lobodan)
U(roš)
LJ(ubo)
O(mer)
Šta se dalje desilo, svako će pričati i tumačiti na svoj način, ali mnogi će pamtiti da je tu noć pred zoru potpisan ZAVNOBIH u nekim bosanskim vrletima. Ostali će pričati viceve o Sulji i Muji dok im kradu genijalne ideje iz kafanskih mudrosti pred zoru.
