Za PTSP svi znaju i imaju mišljenje o njemu, ali kad je socijalno poželjno i prihvatljivo priznati ga javno?
U ratu možda i ne, ako nisi na ratištu, nisi nastradao ili izgubio baš sve. Šta se imaš pravo žaliti pored stvarnih žrtava?
U neimaštini? Sve dok imaš krov nad glavom i komad hljeba, ne znaš ti šta je neimaština? Ili što bi stariji rekli: “Nisi ti gladan, nego razmažen/obijestan…”.
U bolesti? Nije bolest ozbiljna sve dok se može izliječiti. Ili dok si živ. Ne sluti gore!
I ne znamo kad bi bilo vrijeme požaliti se. Da li imam(o) pravo uopšte na to ili smo samo razmaženi?
Slušamo i čitamo o PTSP – u na svim medijima. Saosjećamo se tada s njima, ali oko sebe ne vidimo pogođene. Vidimo istina ovisnike, neostvarene, nesnađene… sve moguće oblike nesavršenstva balkanskog čovjeka, koji PTSP otkrije tek kada odseli na zapad. Do tada jedina poruka koja im se šalje je: “Trzni se nezahvalniče!”
