Čovječe, ne ljuti se! Igra ili pouka?
Sjećala se igre s porodicom kao dijete. Tata, mama, sestra i ona su sjedali za trpezarijski sto. Svečano su zauzimali svoja mjesta. Igra koja je počinjala smijehom i prijateljskim peckanjem, a uzbuđenje je bilo izazvano iščekivanjem zabave, ali i neizvjesnošću ne samo hoće li biti pobjednica, nego i neznanjem koliko će druženje trajati i da li će dominirati ljutnja, suze ili smijeh, jer sve su mogućnosti bile otvorene. Duže se partija prepričavala nego što je trajala, a nije ni neobično bilo da i ljutnja nekog potraje j dugo poslije igre. Mada, većinom su se sjećali smijeha ili su bar poslije uz smijeh pričali o nečijoj ljutnji ili suzama.
Ona se sjećala nagovaranja ostalih da se igraju, jer obično nisu željeli, pa ih je obilazila, molila i podmićivala različitim uslugama sve dok ne bi nevoljko pristali. Postavljala je tablu kad bi konačno pristali i onda ih čekala da se pridruže. Uvijek bi neko odugovačio, pa su ostali sjedali i ustajali dok konačno ne bi svi zauzeli svoje mjesto za stolom. Njeni pijuni su uvijek bili žute boje. Ne zato što je voljela žutu boju (ne voli je ni danas, jer je sestra imala pošalicuna početku svake partije “Svaki muto nosi žuto”), već zato što je znala da je crvena rezervisana za sestru “tatinu”, a i porodičnu princezu. To su bili rijetki trenutci kad je žalila što nema brata, ali bar se igraju. Ali, svaki put kad bi Bingo izbacio žute specijalne listiće vanrednog kola, uzimala ih je ne razmišljajući. Iste boje su kao što su njeni pijuni nekad bili.
Otac je imao pravo prvog bacanja kocke i to se nije dovodilo u pitanje, kao ni mnogo njegovih odluka u godinama, koje su slijedile. I tako bi kocke bile bačene, iščekujući šesticu da se izađe iz kuće. Obično je puhala u kockice od srca želeći broj 6, no ostali bi često odigrali više od pola polja, prije nego što je ugledala magični broj. Ipak, kockice su padale na željeni broj često nekom magijom. Vidjela bi broj 4, kad bi majka uzviknula “evo šestice”, a ona je protrljala oči i ugledala je. Nekad ni sestra ni otac ne bi vidjeli da su kocke poslušale njenu želju, pa su se bunili, ali majka je bila uporna i uvjerila ih je, te je konačno mogla i ona učestvovati. Ne sjeća se da bi joj kocke nakon toga često ispunjavale želje, ali sestra i otac su bili vješti, pa su uvijek prvi završavali polje. Nakon toga bi im bilo dosadno čekati da mama i ona završe partiju, a mama bi se brzo umorila, pa ne bi ponekad vidjela da može “pojesti” njenog pijuna, što je bilo sreći povodom trećeg mjesta, ravnoj onoj kao da je pobjednica. Sestra i otac su im se rugali, mama se žalila na umor i da ne vidi, a ona se radovala kad bi njih dvije ostale za stolom. To je bio mirni dio igre, rezervisan za smijeh, bez suza i ljutnje.
Dok bi sve četvero bili za stolom, napetost je rasla naročito ako sestra nije povela. Kako je rasla počela se praviti da ne vidi da može pojesti njenog pijuna, jer je lakše bilo ne vidjeti nego da se tabla prevrne u napadu sestrine ljutnje. Sjetila se tog osjećaja decenijama kasnije dok im je šef držao govor kako se posao treba raditi. Znala je da griješi, ali je šutila zajedno s ostalima, jer niko nije želio galamu, sankcije i ljutnju. Kad bi ih poslao da rade što im je naložio prećutno su radili nadajući se da će vjerovati u svoju magiju kad vidi ispravan rezultat, na pitavši se za proces.
Dok je rasla, shvatila je da otac povremeno varao pomjerajući kocke na željenu stranu ili brojeći proizvoljno. Ostali nisu čini se primjećivali to, a ona je šutila. Plašila se da bi nestala njegova nepogrešivost kad bi se to na glas izgovorilo. A gubitak magije nepogrešivosti bi urušila cijeli koncept i igre i porodične dinamike. Nije sebi dala tu slobodu, jer neke stvari su nedodirljive. Formirala je svoju porodicu kasnije, ali u svetinju primarne porodice se nije diralo. Kad bi je djeca upitala zašto dedo drži daljinski uvijek, pojačava ili smanjuje ton prekidavši razgovor i slično davala im je znak da ušute i obećavala da će objasniti kasnije (nadajući se da će zaboraviti to obećanje, jer realno nije znala objasniti).
Jedne prilike im je tokom ručka pustio dnevnike o novom ratu, koji je pokrenuo neki svjetski vođa pri čemu je na glas protestovao protiv “sumanute odluke predsjednika neke sile, ali i njegovih pomoćnika koji ga ne dozovu razumu”. U trenutku govora misli su joj odlutale, pa je pomislila da li su mama i ona nijemi pomoćnici ovake obmane, čak i kad radi o sitnom varanju u dječijeoj igri.
Iako je predjelo bilo gotovo, majka joj je dala znak da sjedi još dok govor ne utihne. Glavno jelo se hladilo, ali niko se nije pomakao s mjesta. U trenutku pauze govora, skočile su obje pokupivši tanjire i otišavši u kuhinju. Nasule su hranu, ali su u pećnicu stavili samo očev tanjir, kako bi jelo bilo vrelo. Otac nije dozvoljavao podgrijavanje jela, pa je to bila stara majčina taktika. Nije primjetio, a njih dvije su se krišom osmijehivale, jer nisu “uhvaćene” u prevari. Djece su se požalila na hladno jelo, ali su im uglas rekle da su sami krivi, jer sporo jedu i da je bolje tako nego da se opeku. Zapitala se da li i pomoćnici vojnog vođe ubjeđuju tako svoje vojnike, jer “vođa” im želi najbolje čak i kad ne razumiju razloge njegovog plana. Zato je on vođe, a oni vojnici.
Poslije ručka, djece su željela da se igraju, a dedo je završivši govor i jelo, veselo predložio igru “Čovječe, ne ljuti se”. Djeca oduševljeno prihvatiše, kao i sesta (sada tetka), a mama progovori, možda i prvi put tokom dana rekavši da je izgubila i pijune i kockicu. Svi su bili ljuti na nju, pa se ostatak dana izvinjavala zbog svoje nepažnje kao da se svaki dan ona sama igra.
