Jednom sam tražila rime u tebi
prstima učila neravnine i teksture
gledala u ponore i kroz prozore
tamo u svet
gde je tek trebalo stići
Jednom sam pisala pesme
i strahom opipavala put ispred sebe
katancima zaključala sve one delove sebe
koji su u bojama
i šljokicama i staklićima
sve ono što isijava
to je utihnulo
ključevi su se zagubili
u dubini tvojih džepova
i mraku
jednom sam tražila da se izgubim u tebi
to sam i dobila
ali su onda prestale pesme
reči presušile
a na papiru ostala prašina
Trebalo je otići daleko
da bih se vratila sebi
i vodi
i pticama
tu su bile one reči koje peku
onda kad se vidi odraz u ogledalu
dživdžan zna da je kavez-kavez
i onda kada su vrata otvorena.