Sjedio sam u kafiću nedaleko od njegovog stana, pokušavajući zaboraviti dogadaj koji se odigrao. Taj nemili dogadaj na kojeg je moja koža odgovorila podrhtavanjem, a kroz moje usne izašao je glasan zvuk želje. Gorka, tamna tekućina klizila je niz moja usta da spere nježne dodire i slatke poljupce – koliko god da je bilo žestoko, nisam uspijevao maknuti sliku ispred očiju. Kajem se! Da! To je nešto što se nikada ne bi trebalo ponoviti!
Barton je stajao par metra od mene, zamišljen. Prošao je prstima kroz svoju svijetloplavu kosu, dok je kuckao nešto po telefonu. Gledao sam u njega, krišom, možda čak krišom i od sebe samog. Kao i uvijek, bio je privlačan, zanosan i svjestan svoje građe koja nikoga nije ostavljala ravnodušnim. Odjeven je u bijelu majicu koja ističe njegovo savršeno građeno tijelo od puno godina odlaska u teretani – naprosto je odavao dojam snažnog mužjaka s tim širokim leđima i snažnim ramenima. Rijetko tko bi se u njegovom prisustvu mogao pohvaliti mišićima i snagom, a mi momci se često znamo medusobno takmičiti.
Barton nije imao konkurenciju: bio je snažan, jak, privlačan, pakleno bogat, točnije, bio je sin moćnih ljudi i samim tim je imao sve servirano na dlanu. Za razliku od mene koji je morao uloži puno rada i truda da bi stigao do uspjeha i željene karijere, on je ima sve, ali to ga nije činilo razmaženim tatinim sinom. Barton je pametan, usudujem se reći: daleko pametniji od svih nas koji ovdje imamo stipendiju, ali njega prati loš glas, a on se ne trudi previše da stane na kraj tim glasinama. Oboje smo imali dvadeset i jednu godinu i već dosta vremena pohađamo iste predmete.
Često sam se hvatao kako blejim u Bartona, sve češće čak i kada Barton nije bio u mojoj blizini. Kao da me neka magija okružila i ne popušta svoju svjetlost, nego je samo širi stvarajući onaj blještavi sjaj linija koje se spajaju i bacaju predivne slike. Barton je ostavio svoj trag.
Promatrao sam ga dok se skidao u svlačionici i gutao pogledom njegove mišiće. Pogled mi je silazio prema mjestu koji svaki muškarac pogleda iz radoznalosti. Bio je velik, čvrst, prošaran venama, a na vrhu glavića imao je pirsing koji mi je dugo ostajao u mislima, možda i predugo. Sjećam se točno tog razgovara, premda, da ga nisam vodio ja, nikada se on ne bi obratio meni, nikada nismo ni pričali. Pitali su ga o pirsingu i bolu, na što je on nonšalantno odgovarao, kao da nije pretrpio nimalo bola.
Pratio sam ga pogledom, gutao sam ga svojim očima boje lješnjaka i sklanjao sam par pramena kose koja mi je padala na čelo. Ponovo je odisao močno. Svojim pokretom, stavom i pojavom, oduzimao je zrak curama do mene koje su jasno pokazivale koliko im se sviđa, ni jedna od njih ne bi mogla odoljeti mu. Nisam znao zašto sam toliko bio opterećen njime, zašto pratim svaki njegov korak i zašto mi je toliko stalo da me primijeti – činio sam svakakve ludosti samo da se nađem u njegovoj blizini. Barton je naprosto voda, glavni i jedini zavodnik ovog fakulteta a svi momci koji se druže s njim, kupe njegove mrvice kolača koji više nemaju onaj slatki i zanosni okus u ustima. Nisam imao potrebu skupljati mrvice poslije njega, jer me ti sočni komadi nisu palili, nisam se uopće ugodno osjećao s curama.
Prilazio je brzim koracima, pogledom fiksiranim na plavušu koja ima veće sise od moje budućnosti. Stajala je pored mene i pričala s vitkom brinctom s kojom sam imao seks koji je završio loše. Nosi svijetloplavu košulju koja ističe njegove mišiće i savršeno se uklapa s njegovim očima boje mora u koje često budem zagledan, ali nikada ne uhvatim njegov pogled na meni.
Nije potrajalo dugo i plavušica je otišla s njim. Nisam bio svjestan koliko sam snažno stegnuo šake od tog prizora. Pogledom sam pratio kako se udaljavaju od mene i idu prema dobrom poznatom mjestu na kojem plavušica voli klečati i pružati fantastičan ugođaj. Mali bljesak ljubomore širio se kroz moje tijelo i stvarao mi neugodan osjećaj u glavi. Bio sam zbunjen svojom reakcijom i nisam si mogao objasniti taj osjećaj. Nisam gej! Ne privlače me muškarci, znao bih da je tako. Ili me zanima samo Barton?
Sjećam se trenutka kada mi se prvi put obratio, premda smo imali ista predavanja skoro dvije godine prije toga. Glasan mu je bio strog, hrapav, izraz lica namrgoden. Ostavljao je dojam ljutite osobe nakon što se njegov cilj nije ispunio. Prišao mi je nonšalantno, stao ispred mene i oblikovao usne u blagi osmijeh za koji nisam znao što predstavlja. Pogrešno sam protumačio njegov pogled koji je ovoga puta bio isključivo fiksiran na mene. Osjećao sam kao da sam predmet njegovog obožavanja, još jedan od njegovih kolača kojeg je spreman progutati. Kada kažem pogrešno, zaista je bilo pogrešno. Ubrzo smo postali prijatelji koji su zajedno osvajali sve pred sobom. Bili smo jako dobri, toliko da smo provodili previše vremena zajedno, a moje ludo stanje se nije promijenilo. Imao sam ga blizu, svjestan sada svakog njegovog dijela tijela, jer se često skidao ispred mene, posebno u njegovom stanu kada je opušteno sjedio u boksericama a meni je pogled letio k planini koja se nazirala ispod tanke crne tkanine.
Osjećaj u grudima bio je toliko snažan da sam imao dojam kao da će mi sree pući od siline eksplozije koja je udarala u mojoj kiti. Da! Postalo je čudno, neugodno i loše, jer sam znao da se palim na njega, ne na muškarce, nego isključivo na njega. To me vodilo duboko prema crnoj rupi u kojoj sam se želio zakopati i ostati tamo dok ne ostanem bez zraka. Crna rupa je imala snage progovoriti i maknuti me iz dubine prema još goroj tami. Stidio sam se reakcije svog tijela, svog pogleda koji nisam mogao skinuti s njega. Mrzio sam misli u kojima je on počivao. Gadio sam se sam sebi, odbijajući istinu koja mi se nalazila pred nosom toliko dugo vremena. Odbijao sam svaku nit koja me je povezivala s njegovim opakim nitima koje su se preklapale i stvorile spoj nezamislivih emocija.
Lomio sam prste i gledao prema zidu dok je on, kao po običaju, glasno se smijao. Promatrao sam tu neku točku u zidu nesposoban boriti se sa svojom željom i prstima koji struje od želje da ga dotaknu.
„Vasil”, izgovorio je to grubo, hrapavo, tim njegovim glasom koji mi stvara najbrutalniji takt u ušima.
Ignorirao sam ga, potpuno osramoćen, namršten i povrijeđen.
„Vasil!”
Podignuo sam glavu posramljen i onda kao da je i njemu i meni postalo jasno sve ovo naše druženje koje je preraslo u nešto potpuno drugo. Njegovi signali koje je slao, postali su potpuno jasni. Njegove plave oči koje su me gutale, sada su me promatrale sa strahom i strašću.
Njegov parfem mi se uvlačio u nosnice i sve što sam želio je da zagnjurim nos u predjelu njegovog vrata i duboko udišem. Nisam imao bolesnu želju da budem na koljenima, niti sam želio biti onaj koji je “djevojčica”, zato me je ovo sve tako zbunjivalo i situaciju činilo još čudnijom.
„Vasil. Smijem li te poljubiti?” izgovori brzo, a glas mu je tih i mek. ,,Želim te poljubiti! Moram te poljubiti!”
Sigurno su mi se oči raširile od iznenadenja a na obraze udarilo rumenilo. Nisam siguran što bih trebao odgovoriti želim li ja taj poljubac? Ne! Nisam razmišljao o tome nikada – ni kako su njegove pune usne sočne i meke za ljubljenje, ni kako njegove usne prate moje izazivajući eksploziju.
„Daješ mi signale… Ne znam, osjećam da ti želiš isto to, ali ponekad me skroz zabuniš, jer se ponašaš potpuno drugačije u prisustvu drugih i onda nisam siguran što da mislim”, zastane na kratko i pogleda u naše ruke koje su se nesvjesno spojile. „Vasil, želim samo okusiti tvoje usne. I to od trenutka kada sam te prvi put vidio. Ne mogu si objasniti što je to što me vuče prema tebi, jer mene nikako ne privlače muškarci, a s tobom je tako drugačije… nježno, slatko, nevino i potpuno mirno. Ti si promijenio nešto u meni, što ni sam ne razumijem i ne mogu objasniti.”
Duboki pogledi očiju, nježni dodiru prstiju i naposljetku, taj nježni romantični poljubac od kojeg mi se zavrtjelo u glavi. Ljubili smo se nježno, meko, potpuno udaljeni. U poljubac je uneseno puno straha, stida… Dok je on mene ljubio, isprava nisam uzvratio osramoćen zbog onoga što želim, ali kroz par sekundi, Ijubio sam ga žestoko, strastveno, gutajući njegove usne kao nikada prije.
Odmaknuo sam se od njega potpuno zadihan, uplašen, osramoćen, napaljen i jako potresan zbog poljupca. Na njegovom licu prikrao se nevin i postiden osmijeh, a na mom se ocrtavao bijes zbog ove situacije. Bez riječi sam ustao i brzim koracima napustio njegov stan i završio u kafiću nedaleko od njegovog stana.
Žestica koju sam ispijao nije mogla isprati tragove njegovih usana, nije pomogla da zaboravim. Pomislio sam da je možda bolje da prestanem razmišljati i prepustim se plesu naših osjećaja. Zbunjenost se ocrtavala na mom licu, kao i kajanje zbog počinjenog, a još više sam se kajao što sam se osjećao tako ugodno u njegovom mekom dodiru nježnosti. Osjećajući potpuno sigurnost u njemu, sve više sam se pribijao uz njegovo čvrsto tijelo i pustio da onaj nevini poljubac s početka postane vatren, dok smo nespretno i bojažljivo dodirivali jedan drugoga. Istina je da mi se svidjelo. Nisam mogao ne osjetiti njegove dodire koji su u meni palili neizdrživu požudu prema nečemu nepoznatom. Krv mi je jurila svim žilama i dignula uzbunu medu mojim nogama. Možda sam se zbog toga kao oparen odmaknuo i skočio s kauča ostavljajući ga iznenađenog i jednako posramljenog. Iznenadni strah i gomila stida su me skamenili na ovu stolicu uz šank dok sam ispijao po tko zna koje piće po redu.
Što sam više razmišljao, samo sam sve više osjećao stid. To nije normalno, ponavljao sam bezbroj puta! Isto toliko puta sam pomislio: „ Zašto ne istražim taj osjećaj koji mi lomi svaku kost od nakupljene želje?”
Jedan slučajni dodir, promijenio je sve u meni, jedan malo duži pogled, oduševio me… on me je svojim svijetlim očima pokosio i jednostavno uzco sebi, kao da sam mu još jedna slatka porcija i ja se nisam bunio. Pustio sam ga da skuplja mrvicu po mrvicu stvarajući idealni ukusni kolač koji sam u ovom slučaju bio ja. Nisam mogao kontrolirati svoje nagone i bilo je neminovno da će se kad-tad dogoditi.
Kao grom pogodila me činjenica… ne, ne. Ne mogu si to dopustiti! Ne, ne. Ne! Nisam gej! Znao bih da jesam! S njim je nešto potpuno drugačije, neki poseban osjećaj kojem se ne mogu oduprijeti sve i da hoću.
„Vasil.”
Podignuo sam glavu prema glasu koji me je dozvao i ugledao sam dobro poznato lice. Muškarac od kojeg sam pobjegao, bio je u jednako lošem stanju, možda čak i u gorem nego što sam ja.
„Moramo razgovarati!”
„ O čemu?”
Prstima sam kvrckao po čaši stvarajući neki jezivi zvuk koji sam uvijek proizvodio kada sam se osjećao nervozno.
„O poljupcu, o nama, o onome što se dogodilo… O svemu što se događa i ono što smo mi.”
Tako je meko i nježno izlazilo iz njega, kao da kraj mene nije stajao onaj snažni tip kojem nitko ne može stati na kraj.
„ Ja sam prekriveni gej. Zbog ljudi, zbog svega moram biti ono što nisam strejt. Sve me guši, pritom ne znam kako da se ponašam, ali ti mi se sviđaš i svjestan sam da se i ja tebi sviđam.”
Oštro sam ga prekinuo: „ Nema toga! Ti i ja, nismo mi!”
„Stvarno? A kako onda nazivaš “to” što si me mjesecima pratio i činio sve da bih te primijetio?”
Kao da se u njemu vratio onaj stari, grubi lik.
„Sviđam ti se! Duboko u sebi ti to znaš i bojiš se suočiti sa svojom seksualnošću i prihvaćanjem onoga što jesi! Bojiš se osude okoline i ne smiješ pokleknuti pred osjećajem koji ti boji sree, jer su ti ljudi u mozak usudili da je to nešto odvratno i izopačeno. Da smo mi “gejevi”, običan šljam koji želi nadmetnuti neka svoja pravila – nisam jedan od njih. To što mi se svidaju muškarci, ne znači da sam bolestan. Ne znači da sam zaslužio da me odvedu na streljanje. Ne očekujem ni od koga da me prihvati, svako ima pravo na svoje mišljenje. Ali i mi imamo pravo na svoje mišljenje i slobodu da budemo ono što jesmo!”
Prstima sam još uvijek lupkao po staklenoj čaši i šutio. Nesvjestan da su to riječi koje sam silno želio čuti iz njegovih usana. To zeleno svjetlo koje mi je bilo potrebno da se maknem s crvenog i napokon pokrenem.
Sviđa mi se… on se meni sviđa. Stegnem kapke i duboko uzdahnem kao da kroz taj uzdah želim izbaciti frustraciju koja mi struji tijelom.
„ Zaljubljen sam u tebe. Za mene ljubav ne poznaje granice, nema ništa loše u tome što sam te zavolio. Ti si dobra osoba, to mi godiš, ti me činiš mnogo boljom osobom nego što jesam.”
Njegovo priznanje kao da je pogodilo neku točku u meni, pravu točku jer sam i ja postao svjestan svojih duboko skrivenih osjećaja.
Želio sam ga poljubiti. Osjećao sam da je i on želio isto, ali zbog mjesta u kojem se nalazimo, bilo smo na pristojnoj udaljenosti, daleko jedan od drugog.
,, I ti… izgleda… ovaj, da… Mislim, da se sve desilo tako iznenadno i… Barton, i ja imam neke osjećaje prema tebi”, s usana mi je skliznula istina koju sam potiskivao duboko u sebi.
Šakama je lagano obujmio moje obraze i nježno me poljubio. Usnama me jedva dotaknuo, kao da se bojao da ću ponovo pobjeći, ali ovoga puta prepustio sam se tom divnom osjećaju. Ljubio sam ga, ljubio me je i prvi put sam osjetio tu iskrenu ljubav. Nisam se bojao ni osude, ni ružnih komentara, nisam davao značaj tome. Ljubav ne zna za granice i nitko ne može znati gdje će baš tu istinsku ljubav pronaći. Ja sam je pronašao u njemu i nemam namjeru dopustiti joj da ode iz mojih ruku. Volim ga! U to sam potpuno siguran. Moje srce, moja duša, moje tijelo pripada njemu.
Polako sam se prepuštao tom nepoznatom osjećaju bez ikakvog straha za budućnosti, jer sam znao, kao što ja pripadam njemu, tako i on pripada meni. Nema ništa loše u ljubavi koja je tako nježna, blistava i nevina.
